Blic Predavanje teatrologinje i kritičarke Une Bauer Relacionost, situiranost i osjetljivost – institucionalni paradoksi prema boljem sutra, održano u sklopu Kurzivovog Seminara za prohujala vremena (i bolje sutra), problematiziralo je poziciju institucija, konkretno Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu (ADU), u slučajevima diskriminacije i nasilja koji se događaju unutar njihovih zidova, a koji su omogućeni pozicijama moći koje same institucije posreduju. Bauer je adresirala paradokse i proceduralne zamke u kojima se našla kao članica Povjerenstva za provođenje postupka unutarnje istrage o utemeljenosti prijava za spolno uznemiravanje, zlostavljanje, kršenja načela ravnopravnosti spolova i povezanih oblika diskriminacije i uznemiravanja Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
Povjerenstvo je osnovano s namjerom da se institucija aktivno pozicionira unutar asimetričnih odnosa moći između prijavitelja (najčešće studentica) i prijavljenih (najčešće profesor) te da se pokrenu procesi rješavanja problema koji su počeli izlaziti na vidjelo samim otvaranjem “istrage”. Puno problema je otprije poznato i tako duboko ukorijenjeno da se čine autohtoni svojoj instituciji – određeni profesor vrijeđa jer je takva sorta, drugi drži nastavu u birtiji jer tamo cvjetaju (ideje), treći neprimjereno dodiruje studentice jer je invazivna vrsta. S druge strane, institucija se ponašala kao da je njoj neprimjereno dirati svoje autohtone vrste, makar one bile korov.
Ipak, u međunarodnom pokretu #MeToo i regionalnom Nisam tražila postalo je jasno da nema ništa autohtono u zloupotrebi pozicije moći, u iskorištavanju slabijih, u manipulaciji kojom se prikrivaju prijestupi i nagonskoj težnji da se nastavi ono što nije adresirano primjerenim protumjerama. Bauer je govorila o prvoj ozbiljnoj, institucionalno pokrenutoj proceduri na ADU da se “institucija visokog obrazovanja pokuša uhvatiti u koštac s procesom mijenjanja vlastite institucionalne klime”, kako piše u najavi predavanja, te detektira uspjehe i promašaje tog procesa kroz svoje iskustvo u Povjerenstvu. Moja je namjera kroz tri točke njenog predavanja iscrtati različite vektore promjena koji su izvršili pritisak na instituciju i koji nam otvaraju perspektivu “prema boljem sutra”.
Prva točka: prepoznavanje nasilja
Prije gotovo tri godine, u siječnju 2021., tadašnja dekanica ADU-a Franka Perković osnovala je Radnu skupinu za prikupljanje podataka o eventualnim slučajevima zlostavljanja na koju je dan nakon osnutka pristiglo 20 prijava koje su se odnosile na četiri profesora u radnom odnosu s Akademijom, tri umirovljena, jednog pokojnog i jednog bivšeg vanjskog suradnika Akademije. Posvetimo malo prostora prijavi koja se odnosila na pokojnog profesora. Prijavu, naravno, nisam pročitala, i Bauer o njoj ne govori. Zapravo, slučajevi koje opisuje u predavanju su fikcionalizirani jer svi članovi Povjerenstva su potpisali Izjavu o povjerljivosti podataka, što znači da su zakonski obvezni čuvati tajnost podataka konkretnih slučajeva. Dakle, o prijavi protiv mrtvog profesora ne znamo ništa i možemo pretpostaviti da nije prošla proceduru koju su ostale prošle, jer se prijavljeni ne može očitovati ni pismeno ni usmeno. Ali ona, čak i ako je lažna, čak i ako je nečija neumjesna šala, ima simbolično značenje. Prijaviti mrtvaca za počinjeno nasilje znači razotkriti nasilje i svjedočiti o vlastitom iskustvu, kao živa osoba koja je prepoznala ne samo nasilje koje joj se dogodilo nego i trenutak u kojem je pozvana da preuzme narativ.
Pretpostavimo da je u ovoj, kao i u drugim prijavama, moglo biti opisano jedno ili više vrsta nasilja: direktno i zakonski prepoznato nasilje, i indirektno nasilje koje nema jasne definicije, koje nije lako dokazati pa ni objasniti, ali koje postavlja mizanscen za direktno nasilje i omogućuje da se ono ponovi. Žrtvi je indirektno nasilje stvarno nasilje. Studentice nisu tražile takve odnose, nisu pisale te priče, nisu vodile te razgovore, nisu im bile jasne uloge koje su im namijenjene, nisu autorizirale svoje rečenice, i konačno, statirale su na tuđoj pozornici. A pozornicu s koje bi ih drugi gledali kao subjekte nisu imale.
Što znači biti subjekt? Bauer je posvetila tom pitanju dosta vremena: “Žrtva, da bi bila subjekt, mora moći lagati, krivo shvatiti, projicirati nešto na nekog drugog za što ta osoba zapravo nije kriva. To je obilježje bivanja subjektom. Ako dokinemo mogućnost da ljudi mogu lagati, mi smo njima, zapravo, ukinuli subjektivitet.” Time Bauer izokreće naše poimanje žrtve, ne zato da bi je oslabila ili negirala, nego zato da bi upozorila na relacionost uloga žrtve i nasilnika. Odradit ću zato misaonu vježbu. Zamišljam, ako žrtvi damo pozornicu ili svoju pozornost, ona će ispričati svoju priču i mi ćemo, ja ću, ovisno o osjetljivosti kojom raspolažem, suosjećati. Doći će netko, optuženi ili njegov prijatelj ili njegova tetka, netko s uvjerljivim pedigreom, i reći će, ona laže. Moj odnos prema žrtvi, s kojom sam maloprije plakala, sada je poremećen. Ona je možda lažna žrtva. Vjerojatno ću čuti ili ću možda sama pomisliti, ako može tako lagati, onda je zaslužila da joj se dogodi to što je ispričala / izmislila. Scena je gotova. Mrak.
Vježba tek slijedi: odgonetnuti tko je tko u ovoj sceni. Ako je rekla istinu, žrtva je stvarno žrtva. Ako je lagala, onda je zaslužila biti kažnjena. Moralnim srozavanjem žrtve, ono što je doživjela prestaje biti društveno šokantno jer se reformulira kao kazna, pa je tako mit o “žrtvi koja je sama prizvala nasilje” jedan od razloga za poraznu sliku sudskih rješenja u slučajevima seksualnog nasilja. Nadalje, ako je počinio nasilje, nasilnik je stvarno nasilnik, ali ako je napadnut nevin, onda se morao braniti, a to može izgledati nasilno. Ali je zapravo samoobrana. Ili ako je žrtva ”neispravna” (mentalno, duševno, moralno), ako ne zna kako stvari funkcioniraju, onda ju je netko, nasilnik ili njegov prijatelj ili tetka, morao ispraviti. Ovisno o njenoj (ne)sposobnosti da se regulira, to može izgledati nasilno. Ali je zapravo ispravljanje. I tu sam još ja. Tko sam ja? Gledateljica? Sutkinja? Žrtva obmane? Sudionica u nasilju? Netko koga se sve ovo ne tiče, pa mogu lijepo okrenuti leđa i odšetati? Odšetati kad već imam tu privilegiju jer nasilje se ne događa meni?
Ako pređemo granicu vlastitih pretpostavki o “savršenoj žrtvi”, žrtvi koja nosi teret svoje traume, ali i moralnih vrijednosti društva u kojem se nalazi, te ako odradimo vježbu koju je Bauer predložila (istina, nije ju nazvala vježbom, ali pokušajmo) i dozvolimo žrtvi mogućnost laganja, kao pravo kojim upravlja svaki subjekt, suočavamo se s dvije posljedice. Jedna je da joj dajemo slobodu, a ne samo mogućnost govorenja. Slobodu govoriti svojim riječima, pod svojim uvjetima i u relacijama koje sama određuje – relaciju prema nasilniku i relaciju prema onima kojima govori, makar govorila o mrtvom profesoru. Drugu posljedicu je Bauer lijepo opisala: žrtva može imati svoje žrtve. Ona može lagati. U predavanju, ona opisuje jedan slučaj profesora koji se usmeno očituje na prijavu(e) koja je protiv njega podnesena, i zapravo opisuje narcisoidnu autoritarnu ličnost koja ne vidi kako neki beznačajni anonimus može njega prijaviti te kako neki ljudi (Povjerenstvo) nemaju pametnijeg posla u životu nego baviti se takvim nepismenim prijavama i glumiti pravnike. Ali odjednom joj se učini da se ta osoba boji, da se znoji i da se možda pomokrila. Ta osoba je možda žrtva. Žrtva straha. Žrtva lažne prijave. Žrtva nekog drugog. Žrtva svojih roditelja. Nečija žrtva koja ima svoje žrtve. I sad kad se čini da je sve toliko komplicirano i toliko relaciono da bi zaista bilo najbolje okrenuti leđa i odšetati negdje gdje nema nasilja (gdje?), pitamo se zašto se uopće petljati u takve odnose? Ako su svi nečije žrtve, kako odrediti odgovarajuću protu-mjeru? Ako žališ čovjeka, (ili još gore, poznaješ mu ženu, djecu, susjeda i tetku) znači li to da je kazna neadekvatna za njega? Treba li ga “popravljati”?
Druga točka: pokušaj odgovora na krizu kroz reparativne metode
Procedura kojom su prijave prolazile, procedura koja je imala pravilnik koji je pisan u komunikaciji s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i zajedno s pravnim stručnjacima, nije imala status sudskog ili istražnog procesa, ali je rješavala ozbiljne probleme. Također, imala je ozbiljne probleme. Zanimljiv je opis kojim nam Bauer približava rad Povjerenstva, nešto po sebi iznimno jer do tog trenutka takvo tijelo nije postojalo na ADU niti na drugim fakultetima u Hrvatskoj. Podnesene prijave se obrađuju i prijavljenima se pismenim putem, preporučenom poštom s povratnicom, šalje poziv na očitovanje. Upravo ovaj korak, slanje poziva preporučenom poštom, kaže Bauer, može biti kamen spoticanja u proceduri. Neki ljudi ne žive na adresama na kojima su prijavljeni ili ne podignu poštu u roku od pet dana, zatim Hrvatska pošta ima rok od tri do šest tjedana da dostavi obavijest o nepreuzetoj pošiljci, tek onda Povjerenstvo može stupiti u kontakt s prijavljenim preko elektroničke pošte, opet, s rokom od nekoliko dana na očitovanje. U periodu koji je duži nego što je itko očekivao, prijavitelj_ica ne zna što se događa s njenom prijavom, prijavljeni možda nema pojma da protiv njega postoji prijava(e), a Povjerenstvu preostaje vrlo kratki rok da donese svoj konačni zaključak o slučaju.
Citirajući iz knjige Complaint! Sare Ahmed, Bauer potvrđuje da svaki korak koji je postavljen s namjerom da proceduru učini ozbiljnom, jasnom i vođenom pravilima pravne naravi, postaje moguća zamka. S druge strane, kad sve uspije i čovjek dođe na razgovor, što učiniti kada prijavljeni prizna da je zaista učinio to za što je prijavljen, ali ne vidi ništa loše u tome? Na primjer, u tome da kaže da student_ica određenog izgleda ne može glumiti određene uloge? Treba li biti suspendiran, treba li dobiti otkaz? Profesor je, zaista, iskoristio svoju poziciju moći i ponizio je studenta_icu na temelju njene vanjštine. Što s njim? U tom rascjepu između kažnjivog i nekažnjivog, Bauer je pozicionirala rad Povjerenstva. Reparativni rad koji bi, idealno, pomogao prijaviteljima, ali i prijavljenima. Ne kroz neko romantično pomirenje, jer odnosi moći na fakultetima ostaju i ostat će, nego kroz osvještavanje granica, edukaciju o prepoznavanju nasilja te uspostavljanje jasnih procedura i posljedica kojima bi se prekršaji Pravilnika o prevenciji i zaštiti studentica i studenata od seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja, ucjenjivanja i različitih oblika diskriminacije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu sankcionirali.
U jednom trenutku u predavanju, Bauer spominje da od samog početka rada Povjerenstva nisu imali praksu u kojoj prijavitelj_ica daje svoj iskaz u prisutnosti prijavljenog, što dodatno podcrtava ulogu u kojoj su se našli i odgovornost koju su imali. Oni nisu posrednici između dvije sukobljene strane niti su vještaci koji mogu rekonstruirati sporne događaje da bi donijeli uvjerljive zaključke. Svaki takav pokušaj bio bi neuspješan. Oni su, zapravo, uteg na vagi koji je omogućio približno izjednačavanje snaga u odnosima moći na Akademiji. To izjednačavanje kojim se osnažuje onaj koji je slabiji, omogućuje da slabija strana prepozna svoja prava, a da jača strana prepozna granice svojih. Ne zato da bi ih Povjerenstvo “popravilo” kao pojedince (to je, na kraju krajeva, posao samog pojedinca) nego da bi se stvorio zajednički prostor odgovornosti. Institucionalna klima u kojoj svi znamo da je svaka prijava, potpisana ili anonimna, ozbiljan slučaj, a ne samo jedan u nizu prigovora koji tek treba provjeriti ili otpisati kao nedovoljno težak prekršaj, postaje atmosfera u kojoj se mora zajednički razgovarati i u kojoj su sve strane subjekti.
Ali ovo nije sretan kraj. Što s korovom? Invazivan je, ne pregovara, pritišće i izrazito je otporan.
Zadnja točka: kolektivni otpor
Prije gotovo dva mjeseca članovi Povjerenstva, među njima i Bauer, predali su neopozivu ostavku zbog toga što je profesor koji je suspendiran trebao biti vraćen na posao, protivno preporuci Povjerenstva. Čini se da usprkos Pravilniku i jasnim okvirima kojima se definira zlostavljanje, nije jasno (Dekanu? Ostalim profesorima? Sveučilištu?) da Povjerenstvo nije skupina ljudi bez pametnijeg posla nego skupina s poslom koji ne odrađuje nitko drugi – pa ni sudovi ni psiholozi. Da, neki studenti i profesori trebaju sudski proces, neki trebaju psihološku, možda i psihijatrijsku pomoć, ali trebaju i okruženje u kojem će svaka osnovana pritužba imati svoje konsekvence, u kojem će postojati adekvatne mjere koje će suzbiti svaku vrstu invazije na nečiju slobodu. Uspostava Povjerenstva pokazala je da postoji potreba, zapravo nužnost, adresiranja nasilja koje normalizira problematične odnose moći. Institucije trebaju štititi sve koji u njima djeluju – neke od nasilja, a neke od činjenja tog nasilja.
Ako institucije i države nemaju volju baviti se takvim slučajevima, ako su im povjerenstva samo kulise kojima prekrivaju nevoljkost da nešto sustavno promjene – jer je previše privilegiranih, previše narcisoidnih, previše izoliranih pojedinaca – kako da onda žrtve vrate svoju slobodu? Da šute i čekaju da počinitelji umru? Da govore i da se izlože dodatnom nasilju onih koji su im voljni posvetiti pozornost samo ako se uklapaju u ulogu “savršene” žrtve?
Iz svega, najjasnije iskače da ne trebamo mijenjati ili “popravljati” pojedince (jer je to posao prepun rupa koje vode u tko zna kakve ponore podsvjesnog), ali trebamo mijenjati institucije jer su inherentno zatvorene, trome i naoko neprobojne. U svom predavanju, Bauer nije govorila o kolektivnom otporu. Ali s obzirom na kolektivnu ostavku Povjerenstva i prosvjed studenata ADU koji je uslijedio nekoliko tjedana poslije, smatram da kolektivni otpor zaokružuje ne samo njeno predavanje, nego i rad tog Povjerenstva. Pritisak koji su izvršili kolektivnom akcijom morao je dobiti odgovor od strane institucije. Uz pomoć medija, ovaj slučaj je dobio golemu pozornicu i pozornost šire javnosti. Podsjećam, ovo nije sukob dviju suprotstavljenih strana, ovo je zahtjev usmjeren institucijama da se aktivno pozicioniraju u slučajevima nasilja i da traže adekvatne protumjere, da se bave svojim korovom. Jer to jesu problemi institucija i ovo nije sretan kraj. Ne zaboravimo da je još mnogo slučajeva otvoreno, da se korov ne iskorijenjuje jednim potezom i da bez raznovrsnosti svih vrsta, gustoće i kolektivizma nema niti vrta, niti kolektivnog otpora niti reparativnih praksi. Rijetko, ako ikad, se iscjeljujemo sami. Rijetko, ako ikad, se institucije mijenjaju same od sebe. Rijetko, ako ikad, smo slobodni ako drugi nisu.
ObjavljenoObjavljeno
