Pogurati stvari naprijed

Izlog suvremenog zvuka, SC, Zagreb

Možda najuzbudljivije što je ovogodišnji Izlog predstavio nova je izvedbena lokacija u sklopu kronično nedovoljno iskorištenog studentskog kompleksa: nedavno obnovljeni Francuski paviljon mjesto je specifične akustike, kao takvo pogodno za site-specific izvedbe, koje je nadahnulo istraživanje akustike i u drugim, uobičajenim festivalskim dvoranama. Iako je ondje prethodno već održano nekoliko glazbenih događanja, izvedba I am sitting in a room Alvina Luciera koju su pripremili redovna suradnica Muzičkog salona SC-a Kaja Farszky i Višeslav Laboš poslužila je gotovo kao simbolično obilježavanje početka akustičkih eksperimenata u Francuskom paviljonu. Jedno od ranih djela istraživanja rezonantnih frekvencija prostora s jedne je strane dovoljno definirano da ne ostavlja mnogo prostora za išta više od puke izvedbe, ali s druge strane upravo zbog jednostavnosti uputa i ovisnosti o prostoru održavanja dozvoljava mogućnost originalne interpretacije, što je ideja koje se uhvatio eventualno Bojan Gagić popratnom svjetlosnom instalacijom. Publici najzanimljiviji dio izvedbe, činilo se, bio je uvodni govor akademika Nikše Glige koji je izuzev zanimljivih anegdota vezanih uz djelo i njegovu izvedbu na ovim prostorima, posjetiteljima servirao nenamjerno zabavnu jezikovu juhu zbog pretpostavljenog neposjedovanja programskih knjižica u kojima, uostalom, sve već piše! I njemački skladatelj/sound artist Gerriet K. Sharma svojim kompozicijama za intrigantni IEM ikosaedralni zvučnik, koji smatra jednako zaslužnim za izvedbu kao sebe, tek je stidljivo naznačio potencijal ovog kružnog prostora; a ako se od ikoga očekivalo da “Francuzu” pristupi bez strahopoštovanja, to je Niko Potočnjak s projektom Jastreb, sada već prepoznatljivog nekonvencionalnog instrumentarija sačinjog od elemenata kao što su katana i kuhinjski nož. Osim što su unijeli dozu apsurda u načelno opušteno ali ipak donekle ozbiljno događanje, Potočnjak i Vedran Brlečić vjerojatno su prvi koji su doista ispunili dani prostor bukom u solidnoj nedugoj izvedbi. U sklopu umjetničkog akustičkog istraživanja OpenSpace, vokalni ansambl Antiphonus zanimljivo je iskoristio ambijent djelomično iz jednostavnog razloga što se radi o grupi ljudi, k tome neopterećenoj instrumentima, koja je u mogućnosti slobodno se kretati dvoranom i na taj je način barem fizički zauzeti. Učinili su to i zvukovno, improvizacijom vokalnih, tjelesnih i emotivnih reakcija na netom primljene vijesti u obliku slika zapakiranih u omotnice dodijeljene svakom članu/ici ansambla pa su se posjetitelji u kratkom vremenskom razmaku mogli naći na tradicionalnom sprovodu, tenis meču ili pak u privatnom prostoru osobne idile. Nakon niza tek neloših realizacija, ostaje dojam da bi Paviljon mogao biti dom daleko impresivnijih glazbenih izvedbi, što bi se u dogledno vrijeme trebalo i ostvariti ako uzmemo ovogodišnji Izlog suvremenog zvuka kao početnu točku istraživanja koja će se nastaviti.

Dobro poznata poznata velika dvorana Teatra &TD postala je također predmetom akustičkog istraživanja u suradnji Kaje Farszky, Josipa Konfica i Nenada Sinkauza through and out of space, u kojoj su udaraljkaši uspjeli na neki način oživjeti prostor lupkajući po zidovima, vratima i svemu usput. S obzirom na prividnu spontanost i zahtjevnost a posebice dinamičnost izvedbe, lako je progledati im kroz prste povremeno međusobno gubljenje u ritmu. Donekle slična ideja iskorištena je povodom zatvaranja Izloga u performansu &TD zvuči izvedenom na krovu kazališta, omogućivši sviranje po velikom znaku “&TD”. Violinistica Barbara Lünenburg umjesto prostora fokusirala se na predmete u Oružju izbora – multimedijskom događanju za violinu, zvuk i video, vješto složenoj kombinaciji djela nekolicine različitih autora. U skladbi Four Violinized Utensils Huga Moralesa Murguie, vaza, roštilj, valjak, vibrator i bubnjarska palica postaju violine i gudala dok se Lünenburg kreće od jednog do drugog prebirući po danim predmetima kao kakva “očajna kućanica” pri čemu note na stalcima počinju djelovati kao recepti. Sudeći prema opisu djela, to Moralesu nije bila namjera, ali Lünenburg ovom izvedbom odašilje prije feminističku negoli kritiku klasičnog instrumentarija.

Temelj istraživanja za osmeročlani Eksperimentalni ansambl, koji je izveo kompoziciju sačinjenu od pojedinačnih studija osmišljenih tijekom programa rezidencije, bio je projekt Hilaryja Jefferyja Introspective Language Music, svojevrsna lingvistička glazba koja se doima zanimljivijom u teoriji nego u praksi. Neki se pak nisu zamarali istraživanjem, ili je barem tako djelovalo. Domaći audiovizualni dvojac avoq predugim je trajanjem razvodnio dojmljiv i vrlo meditativan set repetativnih zvukova saksofona, sintesajzera i efekata. Katharina Gross i Arnold Marinissen predstavili su svoju viziju elektroakustike uz koju epitet “suvremen” djeluje ironično s obzirom na to da Marinissenovi beatovi zvuče kao da nije čuo elektronsku glazbu barem dvadesetak godina, i to lišeni bilo kakve naznake kritičkog odmaka u pristupu.

To nekako dovodi jedinog prigovora ovom izdanju Izloga suvremenog zvuka, događanju kojemu je, čini se, cilj predstaviti aktualno stanje stvari više negoli zapanjiti prekretničkim izvedbama. Istina je da nešto označeno kao “suvremeno” ne mora nužno biti radikalno, međutim ono što ne bi smjelo biti jest anakrono. Iako to, naravno, ne vrijedi za cijeli Izlog, na ovakav bi se način mogao opisati barem dio sudionika festivala koji deklarativno ima namjeru dokinuti određene glazbene podjele i otkriti nešto novo. Držeći za riječ najavljenu neopterećenost žanrovskim i formalnim granicama te otvorenost u pristupanju glazbama današnjice, krajnji rezultat Izloga odražava doista suvremene tendencije eventualno za dio tih glazbi sa zajedničkim nazivnikom formalne pozadine, jednog od spomenutih faktora koji ne bi trebali djelovati ograničavajuće. Osim predvidljivih auditivnih referenci, neki od predstavljenih autora i vizualnoj su komponenti pristupili na krajnje zastarjeo način, primjerice pokušajem ironiziranja internetskog vokabulara problematikom spama i estetikom koje djeluju kao da su preuzete ravno iz devedesetih. U međunarodnom krajoliku suvremene glazbe, moglo bi se reći da najuzbudljiviji i originalni radovi posljednjih godina – promatrano izvan žanrovskih okvira koje ionako nadilaze – potječu upravo iz akademskog miljea, dokazujući da intelektualna pozadina ne mora biti bliskoznačna s društvenim vakumom i ignoriranjem novih praksi u drugim područjima djelovanja, niti bi nužno trebala biti promatrana izvan šireg konteksta.

Ovogodišnji je Izlog prizvao asocijaciju iz recenzije albuma jedne skladateljice, glazbenice i zvučne umjetnice otprije nekoliko godina, u kojoj kritičar kao problem nezanimljivih rezultata istraživačke glazbe iz akademske zajednice ističe dojam da ne predstavljaju išta više od kolekcije zanimljivih efekata. U spomenutom tekstu kritičar također dovodi u pitanje inovativnost na temelju toga što određeni zvukovi koje umjetnici s pozadinom u akademskim institucijama često koriste zapravo odavno nisu radikalni, štoviše, obilato su prisutni u popularnoj glazbi posljednjeg desetljeća. Intuitivno, ovo djeluje kao nepravedna i sasvim neprikladna usporedba različitih stvaralačkih domena, međutim istina je da se od bilo kojeg tipa eksperimentalne glazbe s obzirom na njen istraživački karakter očekuje barem u određenoj mjeri prisutan element začudnosti koji je pak teško postići ako koristi pristup prokušan već nebrojeni broj puta. Festival uspješno – iako vjerojatno nenamjerno – ukazuje na fascinantnu diskrepanciju između perspektiva suvremenih glazbi koje nastoje izaći iz ustaljenih okvira (nerijetko dolazeći do usporedivih konačnih rezultata) s obzirom na različita izvorišta i sredstva. Zanimljivi i za određenu tradiciju progresivni koncept i/ili metoda ne garantiraju nužno i zanimljiv ishod, promatrano u širem glazbenom kontekstu, a ono što je za jednu tradiciju novo i uzbudljivo, za drugu se može doimati odavno prožvakano, naravno, na sasvim drugačiji način.

Ono što Izlog možda nehotice ogoljuje prikaz je stanja suvremene “ozbiljne” glazbe na ovom području, očito još uvijek poprilično konzervativne sfere za koju ovaj festival čak i u aktualnom izdanju predstavlja značajan iskorak. Dio pripadnika mlađe generacije glazbenika/ca definitivno pokazuje da je na dobrom tragu sa svojim zvučnim istraživanjima te da imaju interes i potencijal pogurati stvari naprijed. Ako je Izlog suvremenog zvuka vjeran prikaz aktualnih tendencija ovdašnjih i obližnjih audiovizualnih umjetnika i klasično obrazovanih glazbenika, onda vjerojatno trebamo još ovakvih manifestacija. Publika festivala, šarolikija od njegovog postava, čini se spremnom na hrabriji iskorak u za sada lijepo zacrtanom smjeru.