Glasan, jedinstven – i svoj

Nikša Gligo bio je istovremeno inovator i akademik anarhična karaktera – s jedne strane neukalupljiv, izvan svih kategorija, s druge je naginjao preciznosti i sistematičnosti, da bi do kraja ostao nedokučiv.

piše:
Dalibor Davidović
FOTO: Damir Žižić

Nikša Gligo nije bio od onih muzikologa čiji život protekne u posvećenosti vlastitu radu daleko od šire javnosti. Pripadnici ove profesije i inače su skloni mnijenju kako je to što čine nedostupno drugima – predrasuda koja se često susreće i s druge strane. Nikša Gligo bio je drugačiji. Bit će da sam ga i sam prvi put zamijetio na televiziji, u jednoj od kronika Muzičkog biennala. Te 1985. godine sve je bilo u znaku velikih skladateljskih imena koja su posjetila Zagreb. Među njima se isticalo ime Johna Cagea, čija će se skladba, nastala na narudžbu festivala, tom prigodom prvi put i izvesti. U televizijskom prilogu o njegovu sudjelovanju na festivalu mogla se tako vidjeti i snimka posjeta tržnici Dolac. Šetao je pored štandova s povrćem, pažljivo razgledao ponudu, ponešto i kupio. I to u pratnji Nikše Gliga, čiji se glas u emisiji također mogao čuti. Slika njihove šetnje odavala je međusobnu prisnost. Premda mi oznaka “muzikolog” tada još nije govorila mnogo, Nikša Gligo za mene je bio osoba koja druguje s umjetnicima, pa i onima najvećima. Potom sam, kao srednjoškolac, susreo njegovo ime u zbirci Cageovih prevedenih tekstova objavljenoj u Beogradu. Moje tadašnje predodžbe o ulozi “recenzenta” morale su biti maglovite – dovoljno je bilo susresti ime Nikše Gliga u impresumu knjige da se za mene zauvijek splete s onim umjetnika koji me toliko privlačio.

Nikša Gligo i John Cage na Tržnici Dolac / Snimka zaslona

Teško mi je reći je li javno djelovanje Nikše Gliga bilo presudno u odluci da upišem studij muzikologije. U svakom slučaju, prijemni ispit sam zapamtio. Kao tadašnji pročelnik odsjeka, Nikša Gligo sȃm je ispitivao povijest glazbe i intervjuirao kandidate. S televizije sam znao kako izgleda, znao sam i da ima neke veze sa svijetom suvremene glazbe, ali ga još nisam susreo uživo. Toga jutra, ulazeći u zgradu Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, mogao sam odozdo čuti žamor već pridošlih pristupnika, da bi ga iznenada nadjačao neopisiv zvučni prolom, u kojemu se razabirao klepet klompi koje su užurbano silazile niz stube, praćene zveketom metala. Uspevši se do kata na kojemu se ispit imao održati, mogao sam povezati zvuk i sliku: odjeven u košulju od flanela i traperice za koje je bio obješen impozantan svežanj ključeva, pročelnik je obavljao zadnje pripreme. Taj prodorni zvuk koji je zasjenio svaki drugi, kao i nekonvencionalan izgled, a potom i iskustvo mirisa što je dopirao iz lule, predstavljali su moje prvo iskustvo Nikše Gliga iz blizine. Bio je glasan, jedinstven – i svoj. Ali to ne znači da je na ispitu bio ležeran. Za vrijeme usmenog neprestano je nešto bilježio, kao da želi spriječiti da mu nešto promakne. S jedne je strane bio neukalupljiv, izvan svih kategorija, a s druge, naginjao je preciznosti i sistematičnosti. Kao da je imao dva lica. Prvo sam poznavao iz davnog televizijskog priloga. Drugo sam bolje upoznao tek na studiju (ne sluteći da je i za producentsku djelatnost itekako nužna sabranost i organiziranost). Moglo se prepoznati u brižljivo isplaniranim kolegijima sa zastrašujuće dugim popisom obavezne literature (na stranim jezicima, dakako), ali još više u njegovim akademskim radovima što ih je trebalo pročitati. Ako je prijemni ispit nešto poput ulaza u muzikologiju kao disciplinu, za moju ga je generaciju Nikša Gligo obilježio dvostruko, kako i dolikuje Janusu.

Promocija zbornika Nova nepoznata glazba, 2013. / FOTO: Damir Žižić

Ranih devedesetih godina, dok sam studirao, nije se više bavio produkcijom, čak ni u okviru Muzičkog biennala, premda bi i dalje redovito odlazio na priredbe na kojima se mogla čuti suvremena glazba, o njima bi pisao i govorio. O njegovu prethodnom producentskom radu doznavao sam postupno. Isprva na temelju sačuvane građe, publikacija, fotografija i snimaka, a kasnije, kada smo se zbližili, i od njega samog. Ali i od drugih! O događanjima što ih je organizirao u okviru Muzičkog salona Studentskog centra – koncept kojega je naslijedio i potom transformirao iz skromne slušaonice u mjesto otvoreno eksperimentu, čak i u pogledu formata – svjedoče danas još samo sjećanja (uključujući i memorijalni zapis Nikše Gliga, objavljen u monografiji Studentskog centra) i rasuti dokumenti, s obzirom na to da arhiv ove institucije nije uspio preživjeti nedaće vremena. Građa o projektima kao što je, na primjer, obilježavanje Cageove sedamdesete obljetnice 1982. godine, u kojemu su pored Muzičkog salona sudjelovale i druge sastavnice SC-a (Galerija SC i Centar MM), danas je javno dostupna drugdje, zahvaljujući pojedincima koji su na vrijeme znali prepoznati njezinu važnost.

Kao biotop, SC je bio kao stvoren za Nikšu Gliga. Nudio je polivalentne prostore u kojima odnosi između zvuka i drugih medija nisu bili unaprijed zadani, nego su mogli biti svaki put drukčiji. Sama njihova konstelacija i međusobna blizina u dnu dvorišta SC-a omogućili su kako umjetnicima tako i voditeljima da osmisle uvijek drugačije sklopove. Zvuk se tako mogao koji put naći u galerijskom prostoru, drugi put u onome kazališnom ili pak filmskom, odnosno multimedijskom. Nikša Gligo imao je sreću da je u voditeljima drugih sastavnica (u njegovo vrijeme to su Vjeran Zuppa, Želimir Koščević, Ladislav Galeta, Vladimir Gudac…) nailazio na razumijevanje i potporu u prihvaćanju umjetničkog rizika. U kulturnim događanjima pod okriljem SC-a ne samo da su granice medija bile porozne, nego su takve bile i granice između “ozbiljnog” i “popularnog”. Glazba je uključivala i koncerte na kojima bi se praizvodila djela studenata kompozicije, i predstavljanje radikalnih estetičkih tendencija u inozemstvu, kao i nastupe bendova sklonih eksperimentu. Na istomišljenike je Nikša Gligo nailazio i u istovrsnim institucijama diljem Jugoslavije. Za razliku od “službene” scene suvremene glazbe, studentski centri u bivšoj zemlji kao da su imali više sluha za njezine eksperimentalne rubove. Naročito se u tome pogledu izdašnom činila suradnja Nikše Gliga s članovima Ansambla za drugu novu muziku, nastalog pod okriljem beogradskog Studentskog kulturnog centra, sastava koji je, zajedno s ansamblom Saeta iz Ljubljane, polazio (i još uvijek to čini) od Cageova nasljeđa. 

A kada je potom dobio priliku oblikovati i program Muzičkog biennala, Nikša Gligo mogao je ono što je prethodno činio uobličiti i u većem mjerilu. Rezultat su bila dva izdanja festivala (1977. i 1979.) koja se izdvajaju dosljednošću i domišljenošću. Već u Studentskome centru zvuk nije imao svoje stalno mjesto, nego se, prema prigodi, mogao premještati iz jednoga prostora u drugi. Bio je svugdje – i nigdje. Ali i tu se još podrazumijevalo da je svaki od prostora – kazalište, galerija, multimedijalni centar – prostor umjetnosti. Nikša Gligo otišao je korak dalje izmještajući zvuk u nova okruženja, ali takva za koja nije unaprijed znano jesu li uopće prostori umjetnosti – gradske ulice i trgove. Zamisao urbofesta, kako je naslovio okosnicu Muzičkog biennala 1979., kao da je upravo u tome da se pitanje o glazbi, odnosno umjetnosti općenito, postavi na radikalan način, kao pitanje o njezinu opstanku. Glazba se mogla svugdje skriti ili pak posve iščeznuti, a da nikada nismo sigurni je li još tu. Dakako, festival koji preuzima obličje gradske svakodnevice nije mogao imati ni konvencionalan katalog – pripadajuća publikacija i sama se igrala skrivača. Pa ipak, pažljiviji bi čitatelj, među brojnim pseudonimima koji se provlače tekstom, mogao prepoznati ime tadašnjeg programskog direktora festivala. Urbofest ne samo da je predstavljao zbir pojedinačnih djela, nego je kao takav bio veliko umjetničko djelo. 

FOTO: Damir Žižić

Je li to bilo pravo lice Nikše Gliga? To zaigrano, umjetničko (i svijetu umjetnosti blisko) lice? Ili su njegovo pravo lice predstavljali napori da radikalnu umjetnost znanstveno analizira, odnosno teorijski utemelji? Radovi o “kontinuitetu” u djelu nekog skladatelja, počesto domaćeg (npr. Natka Devčića ili Branimira Sakača), studije o “teorijskim osnovama” nove glazbe, a da se i ne govori o kasnijim terminološkim studijama, samo su naizgled ezoterična muzikološka literatura. Čak i kada se čini da je posrijedi pisanje za krugove stručnjaka, radovi Nikše Gliga pokazuju šire ambicije. Njihova je nakana zasnovati, intervenirati, ponuditi nov jezik, a to je već stvar od šireg interesa. Ali i u preskriptivnosti njegova Pojmovnog vodiča kroz glazbu 20. stoljeća s uputama za pravilnu uporabu pojmova još je uvijek trag onoga što izmiče usustavljenju, jer svaka od natuknica ne samo da uključuje autorovu uputu o tome kako određeni pojam pravilno koristiti, nego i razne druge prethodne definicije, dajući čitatelju mogućnost da ne prihvati autorovu sugestiju.

Nije li tajna Nikše Gliga upravo u tome da se ne može znati koje je od njegovih lica pravo? U svakoj sredini u kojoj bi se zatekao uspijevao bi ostati nedokučiv. Jedno bi se od njegovih lica istaknulo, ali u pozadini kao da bi uvijek ostalo i drugo. Bio je temperamentni Mediteranac odan zasadama Schönbergova kruga (dovoljno je pročitati njegovu ranu knjigu Vrijeme glazbe, objavljenu u danas već legendarnoj ediciji Studentskog centra BiblioTeka). Solidno klasično obrazovanje nije ga sprečavalo da uzme zaozbiljno Cageove argumente o odbacivanju škole. Studij muzikologije u Ljubljani i usavršavanja u inozemstvu omogućila su mu distancu prema navadama “zagrebačke škole” (ako se tim pompoznim imenom uopće može nazvati ovdašnje akademsko muzikološko podneblje), a studij jezika i književnosti prema muzikologiji kao takvoj, premda je neko vrijeme vjerovao da bi se muzikologija, obnovljena iz duha semiotike, mogla otuda i preporoditi. A bio je i akademik anarhična karaktera. Iznevjeriti kao da je bio njegov način. Oni koji bi očekivali da se glatko uklopi i djeluje poput drugih, ostali bi zatečeni njegovom nepredvidivošću. A oni koji bi od njega očekivali radikalizam, ne bi znali što početi s njegovom erudicijom i nagnućima prema usustavljenju. Imao sam sreću i čast biti njegovim prijateljem. Dijelili smo glazbene interese i rado o njima razgovarali, premda smo razmišljali različito. Naša zajednička knjiga o Cageu, na kojoj smo, uz prekide, radili godinama, ostala je neispisana.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano