Toliko mnoštvo glazbe

Vjerojatno je već na proljeće 2012., kada je po prvi puta nastupila u sklopu Muzičkog salona Studentskog centra – kao članica kvarteta Klang neobičnog sastava s Vlatkom Peko i Anom Lucić na klavirima te Anitom Primorac na udaraljkama – Kaja Farszky imala je velike ambicije, izvrsne ideje i mnogovrsne planove. Svakako je imala talenta i volje. Pretpostavljamo da je već tada posjedovala i znanje, određeno iskustvo, kao i razumijevanje i strpljenje da isto nadograđuje i širi. Umjetnica, akademska udaraljkašica, koja je nakon zagrebačke Muzičke akademije školovanje nastavila u Barceloni, možda jedino nije imala pravi kontekst. Kvartet Klang tada je bio dobar, ali tek studentski pokušaj da se bude alternativa normama i sadržajima zagrebačke glazbene scene, pogotovo one akademske i akademiji bliske. No upravo svojim izvorištem na Muzičkoj akademiji, temeljnom odgajatelju i praodrazu barem zagrebačke glazbene scene, ansambl je ostao ograničen na igranje u tom izrazito zatvorenom, samodostatnom, na druge glazbene scene i škole gluhom polju. Za Farszky to nije bilo dovoljno da se u cijelosti razvije njezin vrlo specifičan umjetnički profil. Trebalo je preći, ili čak prebjeći, na drugu stranu. U tome joj je donekle pomogla muzikologinja, umjetnička voditeljica Muzičkog salona SC-a, Davorka Begović,ponudivši joj infrastrukturu, poticaj, ali i partnerstvo. Od tada suradnja Kaje Farszky i Muzičkog salona SC-a kao da ne prestaje. Na prošlogodišnjem festivalu Izlog suvremenog zvuka nastupila je u sklopu čak tri projekta (Zvuk pokreta s Nenadom Kovačićem, Izlog udaraljki u 80-ima, koncert s nizozemskim ansamblom Slagwerk den Haag), za što je i nagrađena nagradom Ivo Vuljević Hrvatske glazbene mladeži za najistaknutije ostvarenje mladih glazbenika u 2014. godini. Tu je još i istaknuta uloga u “scenskoj suiti za ansambl i (samo)refleksiju”, kako sama skladateljica Mirela Ivičević apostrofira djelo Planet 8 alias Operacija Neptun, te koncert Eksperimentalnog ansambla pod umjetničkim vodstvom Petea Hardena. I to su samo njezini nedavni nastupi u organizaciji i u prostoru Muzičkog salona SC-a, dočim je ova svestrana glazbenica ostala aktivna i u klasičnoj glazbi, kako kao solist, ali i kao član orkestara i komornih sastava te u vrlo važnoj pedagoškoj djelatnosti.

Stoga je upravo nevjerojatno da je u publici Glazbe za jedan kovčeg, posljednjeg projekta Kaje Farszky i Muzičkog salona SC-a, bilo tako malo pripadnika one akademske glazbene scene kojoj Farszky također pripada. Kada se prisjetimo nekih ne tako davnih projekata Igora Lešnika ili Dubravka Detonija i ansambla ACEZANTEZ te svih sličnih glazbeno-teatarskih projekata i multimedijskih koncertnih koncepata, današnja konzervativnost i tradicionalnost akademske glazbene scene zaista iznenađuje. Neki pokušaji posezanja za novim konceptima i formama postoje, no više se radi o šarenim pakiranjima koji prečesto ne korespondiraju niti s potrebama vremena i/ili publike niti sa samim sadržajem. Česta nezainteresiranost za druge discipline, ali i za rad vlastitih kolega, samo još više osnažuje komunikacijski jaz i izolaciju akademske glazbene klike, koja istog možda ni sama nije svjesna.

Koncertnu večer Glazba za jedan kovčeg Kaja Farszky otvorila je djelom Silver Streetcar for the Orchestra za solo triangl Alvina Luciera. Bostonski skladatelj, najpoznatiji po djelima I am Sitting in a Room i Music for Solo Performer, jedan je od preteča prozne glazbe i bioglazbe kod kojih se na specifičan način pokušava problematizirati sam čin slušanja, odnosno u takvim skladbama upravo auditivna percepcija postaje glazbeni sadržaj. Istraživanje akustičkih fenomena prisutno je i u ovom tek prividno jednostavnom djelu. Banalnost trokuta i štapića u nastojanju da proizvede glazbu laike će prečesto natjerati na podsmijeh, no znalce može samo zastrašiti svojom sofisticiranošću i osjetljivošću. Potrebna je fina dimenzija muzikalnosti i pribranosti, ali i dobro poznavanje instrumenta da se uskladi nezgrapnost ruke i pokreta sa nestabilnom materijom ovog instrumenta. Farszky je u tome svakako uspjela. I osim što je ovladala instrumentom, pozicioniranjem upravo Lucierove ultraekonomične skladbe za solo triangl na sam početak ove konceptualne večeri, publici je pročistila osjetila i priredila je za sve što je tek slijedilo.

Ideja da sav potreban instrumentarij za toliko mnoštvo glazbe stane u jedan kovčeg, odnosno da je glazba svuda oko nas i u nama, nije me se pretjerano dojmila. Koncept je prije svega predstavljao tek vizualno izrazito prijemčivu scenografiju, bez izravne veze s glazbenim ili idejnim sadržajem predstavljenih skladbi. Ipak ako je Farszky barem jednom dijelu publike na taj način olakšala slušanje nimalo pristupačne glazbe, onda su koncept i scenografija polučili uspjeh. Farszky je i sama izrazita teatarska figura što se možda najbolje vidi upravo u onim vezivnim tkivima između skladbi, van skladateljskih partitura, u pokretu kojim ne želi odraditi ništa osim okrenuti notni papir, pomaknuti se s jedne scenske točke na drugu, odmaknuti činele ili podići zvečku. Većinu programa i jesu činila djela instrumentalnog teatra. U Songs I-IX Stuarta Saundersa Smitha i Toucher Vinka Globokara, kao i u To the Earth Frederika Rzewskog, Farszky progovara na čak tri jezika (engleskom, francuskom i hrvatskom), koristeći potpuno drugačije intonacije glasa i tretirajući ga svakoj pojedinoj skladbi funkcionalno i koherentno. Smith je svoje djelo i naznačio za udaraljkaša-glumca uz male udaraljke i raznovrsni kuhinjski pribor. Ipak naglasak je na korištenju različitih vokalnih tehnika, kompletne širine i agogike glasa pa sve do zvučnosti pojedinačnih slova, a Farszky ga je interpretirala izrazito koncentrirano. U Globokarevoj uglazbljenoj crtici iz Galileova života Farszky se pretvorila u simulatora, koja se s dovoljnom dozom frenetičnosti, ali i odmaka, prebacivala iz jedne uloge u drugu, ujedno preuzevši i funkciju pripovjedača, a lakoća kojom je ujedno baratala i svojim udaraljkaškim instrumentarijem stvorila je upravo onaj teatarski dojam čarolije. No, ne bi bilo primjereno postaviti suvremeni udaraljkaški program bez barem jednog Johna Cagea, koji je udaraljkašku glazbu smatrao zasebnom umjetnošću, odnosno umjetnošću buke. Njegovo djelo ONE4 iz kasne 1990., samo dvije godine prije skladateljeve smrti, zapravo je dio ciklusa 48 Number Pieces, u kojima istražuje isključivo odnose ritma na različitim većinom tradicionalnim instrumentima. Ovo djelo je izrazito tehnički i teorijski složeno, a Farszky je izvukla svu ljepotu beskrajne količine zvukova odabranog seta udaraljkaških objekata, svojim dodirom potencirajući njihov ton i timbar, samo podcrtavajući Cageovu misao: “I never stopped touching things, making them sound and resound”.

Povezivanje s publikom možda se najviše moglo prepoznati u djelu To the Earth Frederica Rzewskog. Avangardist koji je odbacio purizam i apstrakciju te krenuoputovima new agea, ali i stranputicama sex, drugs and r’n’r-a, ostavio je iza sebe ovo aktivističko djelo za kojeg možemo reći da se tiče svih nas. Farszky je tu homogenost poruke teksta To the Earth iskoristila za rastvaranje sebe, ne srameći se pri tom pokazati niti svoju ranjivost, niti svoju snagu, djevojaštvo i naivnost, kao ni seksipil, vještinu i intelekt. Za nas i naš doživljaj ona se podala, žrtvovala, dotičući onaj kolektivni i individualni sram upoznavanja sebe i onoga na čemu i od čega jesmo. No, ako nas je Rzewskim razotkrila i posramila, začudila nas je izvedbom Silence Must Be belgijskog skladatelja i filmaša Thierryja De Meya. Djelo za dirigenta Silence Must Be toliko je fizički zahtjevno da ga najčešće ne izvode niti dirigenti niti udaraljkaši, već plesači. Preuzimajući vlastite otkucaje srca kao temeljni puls, odnosno metar ovoga komada, izrazito kompleksnom i virtuoznom koreografijom ruku, udaraljkašica nam je tišinom pokreta, gestom i dinamikom prenijela ritam, frazu, zvuk, značenje.

Kaja Farszky uspjela je ostaviti vrlo snažan dojam. Iako koncept ne proizlazi iz samih skladbi, on s njima dosta dobro korespondira, a Farszky je stvorila neponovljiv kontekst kako bi i vlastitu svirku i same skladbe što prisnije prikazala i približila. No ono što upravo ili usprkos tome ostavlja najveći dojam znalački je odabran program. Svih šest skladbi na svoj način govore o glazbi, problematiziraju zvukovnost i ritam, odnosno glazbenu materiju i njezinu izvedbu, a vrlo zahtjevnu ulogu njihove interpretkinje iznimno predano, profesionalno i visokokvalitetno – nadamo se ne samo jednom, već i u ponovljenim izdanjima ovoga projekta – ponijela je udaraljkašica, glumica, plesačica, dirigentica, recitatorica, moderatorica, svestrana Kaja Farszky.