Kritika “Kreacija i interpretacija neraskidivo su povezane u umjetnosti glazbe”, kaže američki skladatelj Aaron Copland (1900-1990) u svom eseju The Creative Mind and Interpretative Mind iz 1952, a ono što ih spaja je imaginacija. I to ne bilo kakva imaginacija, mogli bismo dodati, već ona glazbena, potpuno apstraktna, a opet konkretna, koja se kroz kreaciju i interpretaciju provlači u igri kreativno-performerskih (u smislu skladanja, stvaranja) energija. Upravo je ta igra energija na međi kreacije i interpretacije latentna kvaliteta i provocirana mogućnost projekta rezidencije Eksperimentalnog ansambla koji je prošle, 2013. godine pokrenuo Muzički salon SC-a.
Prošlogodišnje premijerno izdanje, vrijedi se prisjetiti, na isti teren dovelo je Bojana Gagića i Miograda Gladovića na elektronici, Ivana Levačića na bubnjevima i Miru Manojlovića na vibrafonu, zatim Edu Rimanić na flauti, Nenada Sinkauza na gitari, a umjetničko vodstvo preuzeo je Gordan Tudor. Uspješnost ovakvog tipa ansambla koji eksperimentira, ali i ansambla koji je sam po sebi eksperiment, ima rezona budući da na hrvatskoj suvremenoj glazbenoj sceni postoje brojni argumenti i prazna mjesta, neispunjene potrebe, ali prije svega talentirani pojedinci raznovrsne provenijencije. Još više ima rezona pozvati u goste i strane umjetnike koji će razvjetriti i ono malo nacionalnog rezoniranja o umjetnosti kao geografskom pojmu, iako, vjerujem, ne u glavama umjetnika niti publike Muzičkog salona. Stoga je projekt i ove godine ponovljen u novom sastavu pod umjetničkim vodstvom Petea Hardena, britanskog gitariste i skladatelja, a nastavit će se već na proljeće 2015, taj put pod umjetničkim vodstvom Hilary Jeffery.
Ovogodišnji Eksperimentalni ansambl činili su flautistica Eda Rimanić, udaraljkašica Kaja Farszky, multimedijalni umjetnik Bojan Gagić na elektronici, saksofonist Ivan Kovačić, Alen Sinkauz na bas gitari te već spomenuti Pete Harden. Kako je već naglašeno, upravo je ideja projekta sučeljavanje aktera s njihovim zbirnim energijama i karizmama, te na taj način i njihovo repozicioniranje po sistemu standardnih definiranja skladatelja, odnosno izvođača. Naravno, tradicija eksperimentalne i/ili improvizatorske glazbe na koju se ovaj projekt poziva, svakako je već odavno raščistila sa spomenutim polaritetima, ali čini nam se da je ipak postavljanjem jednog skladatelja u fokus i dodjeljivanjem uloge umjetničkog voditelja, dan svojevrsni obol nužnosti hijerarhije autorskog potpisa, pa onda i mogućnost da se otvori srodna rasprava.
Tek od razdoblja kasne klasike, personificirano prije svega u liku Beethovena, skladatelj se odlučio u potpunosti izdvojiti iz izvedbe vlastite glazbe. Etablirao se genij, a s njim i moderno poimanje glazbenog djela. No, danas se skladatelji sve više vraćaju samoj izvedbenoj praksi proglašavajući izvođače svojim najboljim prijateljima, doušnicima i dušobrižnicima. Štoviše, kroz 20. stoljeće nužne potrage za novim glazbama skladateljev laboratorij prestaje biti samo skladateljev te se ugrađuje i u samu izvedbu čime izvođač prestaje biti samo reproduktivac i postaje (su)kreator.
Umjetnici Eksperimentalnog ansambla okupili su se svega tjedan dana pred koncert, kako bi ni iz čega – osim ako se ne referiramo na njihov glazbeni talent, znanje i iskustvo – stvorili najprije neku generativnu ideju koja će nakraju postići formu, oblikovati cjelinu te podržati doživljaj. Forma koju su ispunili nije jednostavna, koherentna cjelina. Budući da se radi o dugom trajanju (gotovo sat vremena), prišli su joj s dramaturgijom narativnog rasta i sazrijevanja koju logički prati i razgradnja te sinteza zvukovlja.
Ovaj koncertni čin kreće pregnantnim motivom u maniri minimalista koji do kraja ostaje mjesto povratka i matični gen akcije. Nagrizajući ga i razgrađujući njegove temelje oko njega se kreće ispreplitati mnoštvo slojeva, a taj početni motiv ostaje tek jedan molećivi puls, iako se na njega dalje naslanjaju samo novi kako ritamski tako i tonski momenti, pogotovo u smislu boje ili geste. U ovoj izvedbi ističu se izrazito lijepi i poetični glazbeni momenti, pogotovo kod zvučne igre Alena Sinkauza s gudalom na bas gitari, Kaje Farszky na udaraljkama i elektronike Bojana Gagića te ezoterični završetak s istaknutom Edom Rimanić na flauti, kao i melankolični saksofonski solo Ivana Kovačića. Nažalost, osjetila su se i prazna, troma mjesta, poput središnjeg dijela s marimbom u centralnoj ulozi. Dosta naivno i bezlično je zvučao taj predugački odsjek, a budući da nije uspio uvjeriti u svoju vjerodostojnost, nije mu se mogla odrediti niti glazbena ideja ili funkcija. Zbog svojega trajanja prevagnuo je unutar cjeline te narušio sklad forme, stoga ostavljajući mjesta riziku da ona zaista lijepa mjesta padnu u perceptivni zaborav. Ipak, ova monotonija nastavlja se zanimljivim “obješenjačkim jazzy zvukom”, iza kojega slijedi vrhunac ovog eksperimentalnog glazbovanja, u kojem su svi sudionici dali i kreativno i performerski najbolje i najglasnije od sebe.
Kako bi se sagradio luk od tišine do slojevite završne točke, potrebna je vrlo zahtjevna mentalna aktivnost s apstraktnim i manje apstraktnim glazbenim i inim idejama. Taj mentalni proces u glazbi i glazbovanju ne može funkcionirati bez kemije i strasti među samim glazbenicima, bez prepuštanja drugome, bez razmijene pogleda, izazivanja, suočavanja i rješavanja nekih strahova ili problema. U tim finim nijansama odnosa nastaje izvedba, a ako je uvjerljiva, onda je i uspješna. Upravo je u tom prenošenju karaktera i ekspresije publici Eksperimentalni ansambl Muzičkog salona donio najviše, a u momentima rastvaranja materija – glazbe, ali i glazbenika samih – bilo je moguće osjetiti i njihovu spremnosti na zajedničko stvaranje, kako ono produktivno, tako i ono reproduktivno.
ObjavljenoObjavljeno
