Kritika
U popkulturnom repertoaru zadnjih nekoliko decenija rijetko koje umjetničko djelo ima takvu auru prediktivne genijalnosti kao što je to slučaj s animiranom serijom Simpsoni. Pretvoreni često i u memeove, prizori iz serije koji se obistinjuju nekoliko godina ili desetljeća nakon nastupa u fikcijskom svijetu, i danas razveseljavaju milijune. Drugim dolaskom Trumpa na vlast prije par mjeseci, mnoga simpsonovska predskazivanja pokazala su se zlogukim i nešto što je ranije bilo smiješno, sad ostavlja dojam jedva razrijeđenog cijankalija u ustima.
S obzirom na kultni status serije svaka analogija nužno je nategnuta, a za tvrđe fanove i svetogrdna. Međutim, upravo je donekle analogna slatko-gorka schadenfreude ono što me držalo od prvog gledanja predstave Jimmy Ćorak, na zacijelo najgoroj mogućoj pozornici na svijetu – otvorenim prostorima ljetnog Dubrovnika – do aktualnog u travnju 2025. Ne prođe dan da netko iz aktualne američke administracije ne istakne virilnost novo-starog predsjednika pa je tako i svježa carinska odluka s potencijalno katastrofalnim ekonomskim posljedicama pravdana time što će osnažiti muškost kod, valjda woke ideologijom oslabljenih, nosilaca mošnji. A sve se to odvija u ime povratka starim vrijednostima koje su uspostavili osvajači novih prostranstava.
Jimmy Ćorak autorskog kolektiva Čigir, Plazibat, Vuković, u mnogočemu je anticipirala aktualnosti političkog trenutka, s obje strane velike bare, uspjevši pritom potpuno izbjeći ma i natruhu pamfletskog dociranja. Novousplamsali, razulareni mačizam, robovanje personalnim deluzijama i nadjačavanje kao temeljni modus socijalne komunikacije upakirani su ovdje u za to idealni okvir kaubojskog bildungs-komada. U enciklopedijskim određenjima žanra westerna redovno se ističe kako je središnja tema uspostava zakonskog poretka u divljini. Figura civilizirajućeg agensa pritom je beziznimno bijeli muškarac sa superiornim revolveraškim vještinama kao presudnom kvalifikacijom.
Jimmy Ćorak, eponimni protagonist ove monodrame antiteza je klasičnom kaubojskom heroju, iako je, kako odmah saznajemo, najbolji revolveraš na svijetu, barem dok ne sazna da postoji još jedan bolji i tu avantura počinje. S obzirom na ogromnu tradiciju persiflaže žanra westerna, koja je iznjedrila čak i novi špagetasti subžanr, posezanje za uvriježenim tropima ironiziranja teško da bi održalo kazališno zanimljiv i potentan zahvat u trajanju od gotovo dva sata. Dosjetka, ili niz istih na ma kako bizarnu temu bez domišljenog koncepta i ambicioznog izvedbenog aparata ne čini dobru ni zanimljivu priču.
Srećom, kao i u ranijem Kunstovom primjeru kolektivnog kazališnog mišljenja i stvaranja, koji je sukreirala Vuković, i dramaturške i režijske i izvedbene intervencije posegnule su za mnoštvom kazališnih alata i tehnika iz postdramskog poetičkog repertoara kako bi izvele energični slalom kroz neuralgične točke stasanja pravog momka.
Kako se i u popratnom tekstu najavljuje, priča je to o arhetipskoj potrazi za ocem i sređivanjem računa s njim. No dok bi ljenji kazališni koncept s ovakvim parametrima sretno zajahao u Edipovom sedlu i predstavu komforno pretvorio u ersatz terapijsku seansu klasičnog afektivnog naboja gdje svi suosjećamo s mukama junaka, Jimmy ovdje kreće značajno drugačijim putem. Sve je tu naoko kako treba od prve sekunde, i traper kostim, i kožnati šešir i čizme, i zvuci gitare začinjeni twangom, kako jednom saloonu i priliči, no ova mimetička besprijekornost vrlo se brzo pokazuje kao podvala.
Odmah pri početku Čigir lomi četvrti zid i naređuje publici da utaknu slušalice u uši kako bi mogli pratiti sadržaj. Međutim, isti sadržaj dolazi i iz razglasa, i višestruke packe o korištenju slušalica, koje tijekom izvedbe dijeli publici, više su ikonička slika klasične redateljske naređivačke posture i menadžeriranja pažnjom publike, nego smisleni estetski naputak.
Iako tehnički gledano monodrama, u Jimmyju imamo nekoliko likova koje, srećom, Čigir ne izvodi uživljavajući se u različite karaktere, nego dominantno persiflirajući manirizme žanra westerna, povremeno koketirajući s groteskom harmsovskog tipa. Njegova maestralna i virulentna mimika, ponad toga, puno više crpi iz glumačkih poetika slapsticka i commedie dell’arte nego mačizmom impregnirane distance svojstvene kaubojskim junacima.
Međutim, iako odabrani parodijski registar pruža dovoljno komfora za maksimalnu eksploataciju i motiva i žanrovskih klišeja, pa time i pouzdano ispunjavanje očekivanja publike, autorski kolektiv taktički promišljeno dozira takva rješenja i dramaturški vješto garnira izvedbu već spomenutim ispadima iz fikcije. Čigir je u tim momentima izvedbeno besprijekoran. Bravurozan u koreografskim sekvencama, precizan u skriptiranim replikama i inteligentno razigran u improvizacijskim izmjenama, što je i publika u par navrata popratila oduševljenjem.
Iz slušalica / razglasa dobivamo uvid i u misli junaka koje glumac u tom momentu ne izgovara – u svojevrsno nesvjesno, kako lika tako i glumca. U jednom od proboja fikcijskog zida Jimmy inzistira da publika konačno skine slušalice jer ne želi da svi znaju što se njemu dešava u glavi. Dio publike ga posluša, dio ne.
Tradicionalno pojmljeno, dobar kazališni rad očituje se i u držanju uzdi u svakom trenutku, u imanju apsolutne kontrole nad situacijom što tobože svjedoči i o dobroj pripremi izvođača_ica i promišljenosti koncepta. U situacijama poput netom opisane, ali i u još par navrata tijekom predstave, publici se na pladnju pružaju uzde, i iako u ovom slučaju nije bilo preuzimanja uzdi, niti provokacije bilo koje vrste, spremnost da se to potencijalno desi svjedoči o izvedbenoj samouvjerenosti.
Možda još i važnije, to pokazuje i režijsku volju da se otvori destabilizaciji figure finalnog značenjskog arbitra. Sižej Jimmyja Ćorka slijedi relativno pravocrtnu priču, ispresijecanu doduše nadrealističkim sekvencama. Kako na samom početku saznajemo, to je priča o ubojstvu oca. Jimmyjev otac možda na kraju bude ubijen, možda i ne, ali savjestan i kazališno marljiv rad na usmrćivanju Velikog redatelja kao jamca dobro posložene priče rijetko je kada izgledala i zvučala ovako zabavno.
I ovom produkcijom, kao i u nekoliko ranijih slučajeva, Kunst je opet pokazao što se može postići kad se rigidna autorska vertikala rastvori i dopusti užitak horizontalnog kolektivnog kazališnog stvaranja. Dobri efekti time nisu zajamčeni, ali rizik istraživanja na duge staze svakako je bolja poetička oklada.
Objavljeno
