Kad me moje nećakinje pozovu na čajanku i posjednu za svoj mali stol, one nisu zainteresirane jedna za drugu, one su zainteresirane za sve silne radnje koje moraju napraviti da bi mi udovoljile. Možda od pretjeranog fokusa, možda od prejake želje da čaj bude taman sladak, tost taman zapečen, i da prema okusu plastične voćne salate koja mi je poslužena pokažem popriličan ushit a on izostane (iako se trudim, zbilja!), ta se igra brzo raspadne. One se u trenutku krenu prepirati koja nije što odradila kako treba, padaju optužbe kako i mala tjelešca u tantrume, onda se brzo probude iz njih i odu dalje. Mačevati se, igrati se učiteljica, omatati se u ručnike i superjunački skakati s kauča do stola s bojankama, kamo na trenutak sjednu, nešto malo pošaraju preko žabe od koje naprave kokoš, i idemo, sve ispočetka s jednim bespomoćnim krikom: “Teto, Pippo (pas, op. a.) je lololutkici pojeo ruuukeeee!” Utjeha je efikasna i brza, one su neumorne, ne popuštaju, tko god da im se nađe na putu njihove pustolovine otkrivanja svijeta veličine obiteljskoga stana, tek je puki rekvizit. Svijet je, zapravo, veličine njihove mašte i zato je svemoguć. Ne nužno i neograničen, jer tamo gdje mašta dotakne zid dolazi do preraspodjele uloga i nove igre.
Upravo me na ovaj kućni situacijski komad asocirala predstava Možeš biti sve što želiš, autorice predloška i režiserke Ivane Vuković, postavljene u skučenom i ahromatskom prostoru KunstTeatra. Nikolina Prkačin i Lana Meniga igraju Mare i Lenu, djevojčice u čiju smo igru pozvane zlokobnim zurenjem i cerekom, dajući nam tako do znanja i da nas vide i da one jednu takvu opću triviju u kazališnom svijetu, neku ustaljenu konvenciju podjele na one koji igraju i one koji gledaju, ispoštovati neće. Neće one ispoštovati ni mnoge druge, vankazališne iluzije, ponajprije one koje se tiču žena i ženskih iskustava, nego će ih u sat vremena neumorno štepati jednu za drugom.
Nema tu nekog zamora ni za njih dvije koje na sebe preuzimaju terete svih tih uloga, ali ni za nas u publici, jer svaka odigrana situacija ima i svoje uporište u jako čisto organiziranoj dramaturgiji koju potpisuje Nina Gojić. Svaka od odigranih uloga unutar odigranih uloga nije utemeljena na konvencionalnoj kompleksnoj karakterizaciji likova gdje nam se izlaže i razlaže psihološki, etički, sociološki i koji sve ne profil junakinja. Nema tu velikih, važnih, ovakvih ili onakvih odnosa koji su nagnali naše mlade junakinje da na sebe preuzmu sve te uloge, nema tu neke velike ni zajedničke priče ni partikularne traume koje sve pokreću i motiviraju. Nema tu, u konačnici, pretvaranja da se radi neka “jako važna stvar” koja si utvara da će “promijeniti svijet“. Inače čitava predstava ne bi bila izgrađena vrsnim manipuliranjem jezika/om i igre/om.
A manipulacija jezikom i igrom kreće već od samog plakata (Pavao Kuharić) preko kojeg sam bila ušla u dijalog s predstavom a da je još sam bila pogledala. Vijenac na kojem vise metle, žileti, vješalice i spekulumi glavni su označitelji ženskog iskustva, pogotovo onog postavljenog u javnom diskurzu. A ako ste i vi svoje referencijalno polje gradili Ferranteicom, Chytilovom, pričama o vješticama (bivanje jednom?), gag-refleksom na likove koji bi mešetarili pravom na abortus, ako ste ikad raspakirale svoju Barbie lutku iz roza kutije na kojoj je pisalo “You can be anything”… Ako ste, u konačnici, ali ne nužno, žena, mnoštvo će vam baš ovih detalja sazdanih u jeziku iscrtati Lenin i Marin svijet. To je, zapravo, naš svijet. Ženski svijet. Kako je i šaljivo, ali zapravo ciljano navedeno na letku: svjetlo žensko, režija ženska, dramaturgija ženska, produkcija ženska. Pa se i tom infantilizacijom žena i ženskog iskustva u jeziku, i Mara i Lenu, pa u autorski tim u sarkastičnom metakomentaru kroz letak, obračunavaju s ženstvenošću (a i ženom) kakva je patrijarhatu idealna: docilna, fragilna i ovisna (o historiji kao takvoj, koja je implicitno muška).
Takav komentar prokazuje na koji se način jezikom obezvrjeđuje žensko iskustvo generalno u javnom prostoru: bilo to iskustvo seksizma na našoj književnoj sceni preko sakaćenja žena u ime oca i sina i znanosti, inzistiranja na tome da seksualno sazrijevanje dječaka padne na teret djevojčica koje ih ne bi trebale – izazivati, zabrane pobačaja, silovanja, stvaranja umjetnosti itd., itd, itd. Sve postaje sitnica. Ovdje je jezik u funkciji vica, pitalica, doskočica, gatanja iz tarota, ovdje je jezik živ, zajebantski, nimalo figurativan, ali ne i neugodan. Sve što gledamo znamo, ali ovaj nam je put je preneseno preko stiješnjene scene, metaforičke slike ženskog iskustva, koju i Prkačin i Meniga razigraju učas i učine relevantnom i većom.
Ono što nije sitnica i što u nekom ideološkom smislu zapravo uokviruje predstavu je iščekivanje menstruacije. Lenu odmah na početku pita Maru krvari li. Tijekom predstave će mi Lenu prići i šapnuti na uho (mislim da je otprilike ovako, isprike ako nije verbatim): Jel’ tako da se vidi da Mara krvari. Menstruacija je ono što će njihovo djevojaštvo potencijalno učiniti mjestom ne samo (ne)kontroliranog užitka kakvog nam predočavaju, nego i (ne)kontroliranog svijeta koji će im potencijalno dodijeliti jednu ili više od već odigranih ženskih uloga. U religijama nečista, u medicini i kroz društveni faset spremna za rađanje i seksualne aktivnosti, u realnosti – prestrašena, izluđena od PMS-a, PMDD-a, hormonalnih promjena, nedostupnosti higijenskih potrepština, nedozvoljenog bolovanja, u strahu od nečeg što bi trebala biti jedna obična tjelesna funkcija, a ne pitanje geografije, politike i tržišta. Poput smrti, uostalom.
U jeziku je sazdano sve, pa i klasna razlika kroz jednu malu opasku o imenima junakinja, kad Lenu kaže Mari da je njezino ime ljepše jer nije siromašna. Ta se razlika vidi i na kraju, kad Mara i Lenu, kako i tijekom čitave izvedbe, komentiraju svoje uloge kad iz njih izađu i kao Mara i Lenu, ali i kao Nikolina i Lana, i to svakako zrelije nego moje nećakinje. Referiraju se tako i na sam naziv predstave. Mara kaže da može biti sve što želi tek ako bude imala kuću i hrpu novca, pa čak i kao glumica. Tad može birati koje uloge želi glumiti (a ne prihvaćati sve od čega mora živjeti), može, npr. nazvati Tarantina oko uloge u njegovu novom filmu. One prepoznaju razliku između (muške) predstave i ženske predstave i znaju u kojoj sudjeluju. Znaju i zašto je Barbie (2023.) ženski film, iako ga izrijekom ne spominju, ali upućuju autoreferencijalnu kritiku na “naziv“ igre koje se igraju, slogana s kutije koji je sišao s police trgovine u ruke djevojčice da bi ga dvadeset godina poslije netko zakucao na osvijetljeni reklamni pano malog teatra. Možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš, možeš biti sve što želiš… Ali ako si djevojčica, žena, prvo ćeš biti ono što moraš.
ObjavljenoObjavljeno
