U četvrtak, 22. lipnja, predvečer, uz Trnjanski nasip, prostor se Kluba Močvara imao postepeno preobraziti u fluidno tkanje, mrežu, ispletenu od oko sedam tisuća čvorova koje su diljem svijeta vezali odabrani glazbenici, te od još toliko niti, koliko je slušatelja dotad pohodilo “svečanosti” zvuka jednog od najznačajnijih predstavnika krautrocka, Dama Suzukija. U tako preobraženu prostoru ipak je valjalo napustiti uobičajene kriterije percepcije i prepoznavanja koji se u prvome redu temelje na glorifikaciji očekivana žanra i dotadašnje izvođačeve umjetničke djelatnosti. Odstupanje od ideje “kozmičke muzike” otvorilo je kanal drugoj vrsti prepoznavanja i percepcije – onoj koja se temelji na uzajamnosti, na od jezika pošteđenoj komunikaciji i, kako će i sam Suzuki objasniti, na iscjeliteljskoj sili zvuka.
U razgovoru sa Suzukijem, neposredno prije početka “zvučne razmjene”, otkriva se razlog njegova odustanka od rada u studiju. Podrazumijevajući, naime, pod takvom vrstom rada svojevrsnu artificijelnost i jednosmjernu relaciju koja onemogućuje trenutnu povratnu informaciju, Suzuki se, u želji da ostvari neposredan kontakt s publikom, opredijelio za izvedbe uživo jer, vrlo jasno i skromno zaključuje, “muzika je komunikacija”. I doista, u ovoj se naizgled jednostavnoj jednadžbi komunikacija ne otkriva kao jedna od silnica muzike nego se s njome potpuno izjednačava, ukidajući joj kulturno, pa čak i glazbenoteorijski uvjetovane pretpostavke. Drugim riječima, komunikacija niti i čvorova Suzukijeve mreže u svojoj lelujavoj kretnji upravo je muzika. “Kada izvodim”, tvrdi Suzuki, “ne smatram da stvaram muziku. Prije bih rekao da zajedno s publikom i sound carriersima ili muzičarima stvaram prostor. To je moja stvaralačka forma, ali ona nije neka vrsta muzike nego nešto potpuno drukčije.”
Idejom osobite transfiguracije prostora i vremena izvedbe Suzuki je svoje izvedbe približio okvirima rituala, promišljeno koristeći protežnost “betwixt and between” kako bi svoju koncepciju uzajamnosti i mirne prožetosti zvukom ne toliko nasilno suprotstavio, koliko opravdano i jednako snažno supostavio restriktivnim društvenopolitičkim i glazbenoteorijskim načelima. “Mislim da je sve politika.”, navodi Suzuki, “Postoje li dvije osobe – to je već politika.”
Sudionici Suzukijeva oslobađajućeg rituala tako se lišavaju nataloženih slojeva kulture dok se u potpunosti, kao ogoljena, ali homogena communitas ne prepoznaju u magiji trenutka: “Želim ljudima koji dođu na izvedbu pružiti poseban trenutak – takav kakav se nikada neće moći ponoviti. A zatim, kada taj trenutak pristigne, možemo razmijeniti energiju s publikom. To je temelj i svrha muzike, jer, ponavljam, muzika je komunikacija. A komunikacija je uvijek mnogo kvalitetnija kada ljudima nešto pružaš, a onda zauzvrat i primaš.”
Paradoks Suzukijeve mreže izdaje se u činjenici da se motor-pokretač rituala – kojega je jedan od temeljnih sudionika nediferencirana zajednica, slobodna od nacionalnosti i ostalih društvenopolitičkih tragova – ne sastoji samo u jedinstvenim obilježjima stila muzičara koji provode Suzukijev magijski jezik. Njega podjednako obilježavaju i jedinstvena obilježja kulture, koja se gotovo neprimjetno, kao svojevrsni ostatak, probijaju kroz njihov pristup muziciranju i muzičke fraze. Talozi pojedinačne kulture pri posjetu određenoj zemlji u svakoj su izvedbi čimbenik razlike koji propušta posebnu obojenost u inače jednoglasnu, potpuno razotkrivenu zajednicu. Oni se otkrivaju još i prije same izvedbe: “Ako putuješ, upoznaješ novi mentalitet, otkrivaš određenu političku situaciju, krajolike, ali i atmosferu grada. Stanovnici toga grada također daju drukčiju atmosferu, a to se otkriva i kroz sound carrierse, rezultirajući, na koncu, stvaranjem vrlo kompaktne atmosfere za vrijeme izvedbe.”
Na pitanje jesu li, stoga, sound carriers za njega samo prenositelji, mediji već prisutna zvuka i atmosfere ili su, pak, samosvojni stvaratelji potpuno novog i autorskoga djela, Suzuki odgovara: “Za mene nije toliko bitno radi li se o nečemu novom ili starom. Ali rekao bih da se ovdje ipak radi o stvaranju nečega potpuno novog u specifičnom trenutku. Termin sound carriers koristim jer ne volim riječ ‘muzičar’. Muzičar se promatra kao nešto posebno, kao netko tko je studirao muziku ili je samo svira. Svaka vrsta zvuka dio je muzike. Šum, ambijent, bilo koja vrsta prirodnoga zvuka. Biti sound carrier stoga je potpuno drukčije – to je onaj tko može izdvojiti i izabrati određeni zvuk u nekom trenutku i u dobrom tajmingu. Zvuk je mnogo važniji od same muzike upravo zbog toga što je mnogo kompaktniji, dok je muzika gotovo artificijelna. Ljudi koji stvaraju zvuk također postaju njegov dio. Na taj način oni prenose sami sebe – zato su sound carriers.”
U prostoru Kluba Močvara koji se, dakle, imao postepeno preobraziti u fluidno tkanje, sound carriers i sudionici Suzukijeva koncepta instant composing bili su članovi sastava Šumovi protiv valova, Šumski i Franz Kafka Ensemble. Iako, sukladno Suzukijevoj zamisli, prethodno nisu imali nijednu zajedničku probu, dokazali su da i u potpuno nepredvidljivoj situaciji, među mnoštvom instrumenata koji su uključivali i perkusije, gitare te bas-gitare, ali i modularni sintesajzer kućne radinosti, ili, pak, flautu, trubu, trombon i sopran saksofon, znaju zajednički disati, frazirati, nerijetko se mijenjajući s kolegama za instrument koji su zatim svirali s jednakom umješnošću.
Ako bi se ipak moralo izdvojiti nekoliko žanrovskih osi njihova muziciranja, onda bi valjalo spomenuti dominantan utjecaj elektroničke glazbe, space rocka, psihodelije i ambijentalne muzike u duhu Berlinske škole s početka 1970-ih godina, odnosno Edgara Froesea, Petera Baumanna i Tangerine Dreama ili, pak, Klausa Schulzea i sastava kao što je Ash Ra Tempel. Unatoč nezaobilaznoj patini krautrocka, puhačka se sekcija probijala improvizacijama u duhu jazza, prepuštajući pritom glavnu riječ pasažama sopran saksofona koji za svoju dominantnost ponajviše može zahvaliti prirodno reskomu tonu i visokom, te stoga vrlo čujnom registru. Nasuprot tome, slojevite i nenametljive pasaže flaute iz istoga razloga nisu dovoljno došle do izražaja, dok su repetitivni gitarski riffovi kontinuirano oblagali prostor, gušeći ponekad finije tkanje koje se protezalo u pozadini.
Sekvence ritualnoga prostora i vremena podudarale su se sa zvučnim sekvencama, doista obilježavajući zvuk i kao medij rituala i kao samu njegovu svrhu. Repetitivnost kao jedna od osobina ritualne komunikacije odrazila se i u formi dosljednog ostinata na Sanisintu, sintesajzeru koji je krajem 1970-ih izgradio elektroničar Saniboj Žugić, prizivajući dojam koji je Berlinska škola postizala obilatom uporabom sekvencera. Napokon, mag oko kojega se okupio ovaj dobro ugođeni sklop jednostavnih harmonijskih obrazaca i elektroničke fine prevlake s jedne te ritmički i harmonijski kompleksnijih pasaža s druge strane svoju je ritualnu formulu sastavio na podlozi takozvanog univerzalnog jezika, kombinacije slogova i riječi koja ne dozvoljava proizvodnju smislene cjeline. Varijante formule ostvarile su se stoga samo na razini dinamike, koja je ipak pretežno oscilirala na istoj amplitudi.
Najveća gradacija u tom se smislu odvila nedugo nakon početka izvedbe, izazivajući vidnu reakciju publike, da bi se do samoga kraja održala jednolična i repetitivna struktura unutar koje su improvizacije degradirale u puku reprodukciju motiva i pasaža koje priskaču u pomoć padu koncentracije i slabljenju inspiracije te se, zatim, unedogled ponavljaju. Tek je bis, obnovivši snagu izvođača, iznudio još jedan od vrhunaca u kojemu se zasigurno odigrala Suzukiju toliko željena razmjena energije, ako ne i neka vrsta međusobnog iscjeljenja.
Ipak, gledajući s odmakom Suzukijevu izvedbu kojoj je u srži sloboda forme, transgresija u etimološkome smislu te instantno komponiranje kao pokušaj da se zaobiđe demon usiljene pravilnosti i konstruiranosti, potpuno je razvidno koliko je forma još uvijek ovisna, koliko je transgresija još uvijek nedostojna svojega prefiksa i koliko je improvizacija još uvijek prije reprodukcija improvizacijske tehnike no otisak autentičnoga doživljaja. Nadalje, besmisleni govorni nizovi, koji se suprotstavljaju ograničavajućoj sintaksi bilo rituala, bilo kakvog drugog, prije svega glazbenog oblika, na koncu se i sami spotiču o vlastite sposobnosti, ostvarujući moć samo na razini intenziteta, ali češće se ipak gušeći u vlastitoj neinventivnosti. Interakcija s publikom za kojom se toliko čezne u ovome se slučaju postigla samo kratkotrajnim ritmičnim pljeskom, iako su zvučne pulsacije u velikoj mjeri odgovarale pulsu živog organizma.
Naposljetku, koliko se god taj ritus trudio razbiti okvire, on nije uspio izbjeći mos, običaj, set naučenih i ispravnih formula koje dozvoljavaju da se ritualni krug uspješno zatvori, potirući svaku potencijalnu subverzivnost. U raspravi može li ritual svojom restriktivnom sintaksom uopće omogućiti prodor misli oslobođene od kulturnih kodova te do koje se razine moguće poigravati varijabilnošću njegovih dijelova jasno je da će se njegov negativan i pozitivan pol uvijek neumitno podrivati. U tom se smislu 22. lipnja, predvečer, uz Trnjanski nasip, prostor Kluba Močvara tek imao preobraziti u fluidno tkanje, ali, kolebajući se neprekidno između svojih (neispunjenih) mogućnosti, u tome ipak nije sasvim uspio.
ObjavljenoObjavljeno
