Mjesto susreta, spojna točka, prostor razmjene informacija i procesa, ujedno i mjesto izvršavanja radnji, sjecište akcija. Jednom riječju – festival. Također i – računalni interface. No što je Interface kada postane festival? Nastao 2010. kao popratni program festivala Hartera u organizaciji stvaralačke mreže Zebra, da bi se ove, 2014. odlučio osamostaliti te pomalo i odseliti od riječkog velikog brata. Stoga se sa svojim novim početkom festival Interface proširio i na Zagreb te je s nekoliko izložbi i prezentacija audio-video radova i instalacija te 3D mappingom na fasadi dugopriželjkivanog, friško renoviranog Francuskog paviljona, ali i jednim koncertom, zaokružio svoj program koji se mogao pogledati i poslušati, odnosno doživjeti kroz gotovo cijeli mjesec studeni.
Program se idejno poziva na sad već klasične postulate i opća mjesta novomedijskih festivala. Najčešće se na korištenje novih medija i tehnologije gleda kao na alate za novo izražavanje i drugačiju komunikaciju, a po prirodi stvari ovakvi festivali moraju težiti multidisciplinarnosti i to ne samo prema različitim umjetnostima. Novomedijski festivali suradnjom sa znanošću, programerima i hakerima, komunikacijskim i PR stručnjacima, sociolozima i psiholozima novomedijske kulture i društva te sličnim profilima, ovisno o specifičnoj inherentnoj tematici pojedinog novomedijskog festivala, na neki način potkrepljuju svoju vjerodostojnost i važnost u širem društvenom kontekstu. S pozicije glazbene umjetnosti novomedijski festivali izuzetno su važni. Iako je u nekim segmetima akademizma i institucionalizma čak i donekle tromija od srodnih joj vizualnih (likovnih) i/ili video umjetnosti u prisvajanju stečevina digitalnog doba te manje prilagodljiva potrebama rastvaranja vlastite tradicionalnosti kako u segmentu materijala s kojim barata, tako i po pitanjima teorija i ideja, glazba je (ili mora biti) imanentni dio ovakvog tipa festivala.
Stoga je za zatvaranje prvog samostalnog festivala Interface odabran koncert benda Šumovi protiv valova. Hrvoje Nikšić, Hrvoje Radnić, Ivan Čadež i Jerko Jurin iskusni su glazbeni multipraktici prisutni na domaćoj sceni već skoro jedno cijelo desetljeće tijekom kojeg se pojavljuju u raznim bendovima i postavima, a posljednje četiri godine i kao četvorka Šumova protiv valova. U najavi ovoga benda njihova glazba je predstavljena vrlo poetično i, moglo bi se reći, pomalo pretenciozno (“Kreiraju polagane prostore, ispunjene vezivom tihih odjeka, ambijentalnih šumova, izgubljenih signala radiostanica”), ali mnogo je zanimljivije da svoje temelje upravo prepoznaju zaista u temeljima svekolike elektroničke glazbe, odnosno u nasljeđu konkretne i tzv. klasične protoelektroničke glazbe. Ipak zvuk šeferovske musique concrete ili retro sintetizatori kelnskog studija nisu ono što nosi ovu glazbu. Kasniji razvojni momenti danas već glomaznog aglomerata elektroničke glazbe, poput psihodelije ’60-ih ili krautrocka i njegovog pulsirajućeg plesnog ritma, vidljivi su utjecaji i žanrovski momenti koji određuju ovu glazbu.
I zaista njihova glazba je prije svega eklektična. Iza nje stoje vješti autori i dobro potkovani znalci kako sa slušalačkim tako i izvođačkim stažem. Glazbena struktura koju nude vrlo je jednostavna, te bez previše zgusnutih slojeva nastaje vrlo nježna tekstura zvuka koja se ne nameće, ali niti ne podilazi. Ova nenapadna, simpatična i pristojna glazba ne traži prevelik angažman slušatelja, a ipak ovaj bend ne ide na širinu ambijentalnog soundscapea poput onih Sigur Rósa, već im je kvaliteta u vrlo lijepim melodijskim pasažama u maniri post-rocka i, barem što se ovog koncerta tiče, u plesnim ritmovima.
Šumovi protiv valova ovim koncertom ipak nisu pokazali da su radikalan bend. Oni jesu dovoljno muzikalni u realizaciji materijala te odlični u samoj izvedbi, no nažalost tome nekako uvijek nedostaje još jedna mala doza inventivnosti. No, i to može biti sasvim u redu, ako je želja ili potreba benda unutar zadanih žanrovskih gabarita na koje se pozivaju zadovoljiti norme te predstavljati svojevrsni mainstream glazbene tradicije koju prezentiraju. U našoj sredini su svakako raritet, o čemu svjedoči i velika posjećenost koncerta. Galerija Greta, već etablirani prostor alternativne – ponajviše likovne – scene, netipičan je i specifičan koncertni prostor, no ujedno je za ovaj koncert bio čak i idealan. Energija zbijene mase i nemogućnost da se u gužvi uopće vidi same izvođače samo je mogla izoštriti slušateljsku koncentraciju. To je ovom bendu svakako pomoglo, a slušajući Šumove protiv valova moglo se doći čak do onih manufakturnih slojeva, do onog simbolički tihog fizičkog rada na samom instrumentu. U izvedbenom smislu vrlo su opušteni i iako su sadržajem bili dosta repetitivni, nisu bili niti dosadni niti zamorni, te su uspjeli na pravim mjestima intenzivirati sat vremena trajanja koncerta.
Gledajući s pozicije glazbe, festival Interface ovoj umjetnosti i svim njezinim varijantama i varijablama nije pružio previše prostora. Ipak, iako festivali novih medija nisu tako rijetka pojava, u našoj su sredini više nego sušta potreba, stoga je svaki izraz volje više nego dobrodošao. Festival Interface u dobroj je poziciji. Inicijalno su odredili područje svojega djelovanja i prezentacije, no festival bi trebao stvarati veze između umjetnosti i tehnologije na svim područjima kulturnog djelovanja, ali i puno ozbiljnije i kvalitetnije kritički sagledavati teme i probleme naše suvremenosti kroz umjetnost i tehnologiju. Potreba struke, ali i šire javnosti postoji. Programski ipak postoji opasnost od površnog pluraliteta u koji se vrlo lako može upasti kod novomedijskih disciplina s kojima se ovaj festival bavi. Niša u koju bi trebala ući glazba stoga bi svakako trebala biti puno otvorenija i prema glazbi koja je podložnija eksperimentalnijim i radikalnijim medijskim metamorfozama glazbenog.
ObjavljenoObjavljeno
