Kritika Kroz petogodišnji koncertni, a unatrag dvije godine i festivalski program, Zavod za eksperimentalni zvuk svoj je svoj upečatljiv identitet izgradio “drugačijim” shvaćanjem eksperimentalne glazbe. Drugačije tu s jedne strane označava razliku spram glazbenih eksperimenata i/ili improvizacije u kontekstu suvremene klasike, dok se s druge strane odnosi na nezavisnu kulturnu scenu koje je KSET dio, a time i na sadržaj koji je alternativan onome koji se nudi u glazbenom mainstreamu (stavit ćemo tu privremeno po strani činjenicu da se radi o uopćenim kategorijama koje se nerijetko presijecaju). ZEZ, dakle, u pravilu bira izvođače/ice koji proizvodnji zvuka i glazbe pristupaju s “akademskom” ozbiljnošću, a koji istovremeno eksperimentalnu glazbu shvaćaju nepretenciozno: kao eksperiment u doslovnom smislu te riječi, igru, zez. Ovogodišnje festivalsko izdanje ZEZ-a zamišljeno je dosad najambicioznije: organizatori/ce su priredili čak četiri koncertne večeri uz izložbeni te popratni radioničarski i party program.
Ispoštovati na programskoj razini sve istaknute kriterije izazovno je samo po sebi, a organizatorima/icama ovogodišnjeg festivalskog izdanja taj je zadatak otežalo to što se ZEZ datumski djelomično preklopio s 30. Muzičkim biennaleom. Muzički biennale publici također teži predstaviti suvremenu (eksperimentalnu) glazbu, no to je i dalje primarno skladateljski festival, programski uglavnom vezan za institucionalni kontekst. Biennale se, doduše, postepeno pokušava demokratizirati, stoga bi dio ovogodišnjih izvedbi zasigurno funkcionirao i u kontekstu ZEZ-a, ali i obratno. Pretpostavka je kako je i publika onda barem djelomično ista, stoga su organizatori/ce odlučili kako festivalske ulaznice vrijede i za oba programa. Radi se o lijepoj gesti koja upućuje na savezništvo umjesto da potiče konkurenciju, a ujedno je to i dobar strateški potez koji je oba festivala potencijalno otvorio prema novim publikama. Dodatan je pritisak organizaciji ZEZ-a izazvalo i to što se ove godine uslijed devastacije kulturnog programa SC-a nije održao Izlog suvremenog zvuka, ZEZ-u i idejno i sadržajno srodna manifestacija. No organizatori/ce su tome zgodno doskočili tako što su privremeno udomili upravo koncept Impronedjeljka Muzičkog salona, otvorene improvizacijske sesije zamišljene kao druženje kroz neopterećeno muziciranje i/ili samo slušanje, događanje koje stoga izvrsno objedinjuje duh obaju festivala.
ZEZ je otvoren Izložbom zvuka na kojoj je predstavljeno šest audio ili audiovizualnih instalacija te četiri glazbena performansa. Kako KSET kao klupski prostor ne dopušta pretjerano inovativne kustoske intervencije, a usto je i trajanje izložbe uslijed festivalskog formata bilo ograničeno samo na jednu večer, organizatori/ce su se odlučili fokusirati na režiju samog događanja. Izložba se tako načelno odvijala u tišini: sve su zvučne instalacije bile postavljene za (samostalno) slušanje slušalicama. Tako se u skučenom izloženom prostoru uspjela očuvati autonomija pojedinog djela te osigurati koncentracija posjetitelja/ica, što je i svojevrstan preduvjet za radove prvenstveno demonstrativnog karaktera koji su se realizirali upravo kroz interakciju s publikom: Foursome Ivana Maka i Karla Kelečića te AVVA3 Jelene Rubil. Iako izlošci nisu međusobno zvučno interferirali, Overviews Darija Brkića vizualno je dominirao, što zbog središnje pozicije u postavu, što zbog veličine ekrana na kojem se projicirao prateći video, a onda i zbog samog njegovog sadržaja koji je u principu svodiv na jak kontrast između svjetla i sjene pri čemu su se svijetli kadrovi u zamračenom ambijentu kluba isticali do te mjere da se okolne radove lako moglo previdjeti.
Tu prvenstveno mislim na Mak 29 Maje Rivić. Rad je zvukom nastojao dočarati postupan razvoj odnosa s bliskom osobom. Zvučni fragmenti kretali su se od zapisa uzbuđenog disanja, preko vrištanja i lupanja do grozničavog naricanja. Konceptualno vrlo jednostavan, a dramaturški precizno razrađen, Mak 29 najefektnije je potaknuo imaginaciju slušatelja/ica unatoč tomu što je od njih tražio samo – slušanje. Upravo je zato šteta što je bio postavljen u krajnjem separeu tik do pozornice, u potpunom mraku i s nedovoljno istaknutom signalizacijom. Njegovom intimnom karakteru jest pristajala skrovita pozicija kao i odabir iPoda kao medija reprodukcije, no za njega su posjetitelji/ce vrlo lako mogli pomisliti da ga je netko naprosto nehotice ostavio na stolu. Izvedbe su u pravilnim razmacima razbijale izložbenu tišinu i na različite načine, ali svaki put vrlo uspješno zainteresirale trenutno okupljene posjetitelje/ice. Posebno je zanimljiva bila debitantska izvedba Nikole Krgovića i to zato što joj je on jedini pristupio uzimajući u obzir, odnosno žanrovski se referirajući upravo na klupski kontekst u kojem je i izvodio. Budući da se odvila posljednja, ta je izvedba poslužila i kao izvrstan uvod u koncertni dio programa festivala.
Koncertni program otvorio je umjetnički kolektiv Norac/Pavičić/Dožić audiovizualnom izvedbom pod naslovom Klarinet i petlje. Izvedba se odvijala snimanjem petlji (loopova) koje je na klarinetu izvodio Branimir Norac, a koje su uz elektroničke intervencije Tina Dožića postepeno stvarale sve slojevitiji zvučni krajolik. Iako je riječ o izrazito nježnoj, sporoj i ambijentalnoj izvedbi, stekla sam dojam da se upravo ta izvedba prve koncertne večeri najviše dojmila publike. Razlog je u tome što se Norac, Pavičić i Dožić nisu zanemarili niti jedan aspekt izvedbe, već su se usmjerili na izgradnju cjelokupne atmosfere. Slušatelji/ce su, primjerice, sjedili na jastucima koji su bili postavljeni na podu ispred pozornice, a hipnotičnosti su pridonijele i analogne projekcije Mirne Pavičić na petljama 16-mm filma, blago zatamnjene na rubovima kadra, najčešće mekog fokusa i izraženog donjeg rakursa – činilo se kao da gledamo kroz nečije oko, još uvijek u polusnu.
Ipak, na razini čitavog festivala uvjerljivo je najdojmljiviji bio nastup ruskog dua IC3PEAK. Glazba IC3PEAK-a počiva na funkcionalnom, ali ne pretjerano inovativnom proturječju između teških, industrijskih beatova i zaraznih pop melodija, često s elementima ruskog folklora. Žanrovski se u principu radi o witch houseu, mikrožanru elektroničke glazbe koji je vrhunac svoje kratke popularnosti imao početkom 2010-ih, a koji je u međuvremenu zamro uslijed nemogućnosti da se originalno prilagodi novim trendovima. Ipak, IC3PEAK neinventivnost na estetskom planu jako dobro nadoknađuju političkom aktualnošću – mnogi njihovi tekstovi direktno kritiziraju Putinovu vlast – a pogotovo svojim energičnim scenskim nastupom. Posvemašnje oduševljenje u publici pokazalo je kako IC3PEAK u Zagrebu ima brojne i vjerne obožavatelje/ice stoga se neosporno radi o pametnom odabiru organizatora/ica.
A/V show Nicholasa Zhua koji je prethodio nastupu IC3PEAK-a pao je tako u kontekstu večeri pomalo u drugi plan, što je šteta jer njegova izvedba jest bila suptilnija, no ne i manje dinamična. Bod [包家巷] je u svom nastupu u relativno kratkom vremenu uspio smisleno kombinirati meditativne ambijentalne zvučne pasaže s tipično klupskim praksama dekonstrukcije zvuka. Klasična ili tradicionalna kineska instrumentacija u trenutku se tako pretvarala u disonantne, skokovite melodije poduprte kompleksnim ritmičkim uzorcima, Zhuovo uspavljujuće šaputanje ili eterično pjevušenje naglo je sklizalo u agresivno growlanje, sve to s podudarnim svjetlosnim efektima i vizualizacijama koje su se projicirale preko čitave pozornice. Publika je konstantno bila u stanju nekakve ugodne dezorijentacije, čime je Zhu opravdao najavu nastupa kao “imerzivnog” iskustva.
Raspored izvođenja odrazio se i na nastup producentice Lucrecije Dalt, i to zato što mu je prethodila ne nužno nezanimljiva, ali nepotrebno duga izvedba saksofonista Bena Vincea. Ne može se tvrditi kako je Vince baš pogurnuo Dalt u drugi plan, ali u publici jest stvorio svojevrstan zamor i nestrpljenje s kojima se ona potom morala razračunati. Srećom, riječ je o izvođačici koja iznimno vodi računa o kontekstu i koja svoj nastup lako prilagođava novim, promijenjenim okolnostima. Izvedbu je tako uglavnom bazirala na svom posljednjem albumu, Anticlines, no praktički niti jednu kompoziciju nije izvela u cijelosti, već je, osluškujući neprestano atmosferu, u trenucima u kojima bi osjetila da se publika previše uljuljkala, u improvizaciju uključila neku poznatu temu ili dio pjesme. Interesantno je i to što joj je lice bilo u potpunosti zamračeno, odnosno to što je pozadinsko osvjetljenje isticalo samo njezinu siluetu, no uz minimalne je pokrete svejedno uspjela ostvariti snažno scensko prisustvo.
Na kraju bih izdvojila još dva događanja za koja mi se u retrospektivi čini da funkcioniraju kao primjeri dviju distinktivnih, no ne i međusobno isključujućih okosnica festivala. Prvu karakterizira otvorenost prema suvremenim glazbenim tendencijama koje dosad nisu ili su barem u manjoj mjeri bile zastupljene i u sklopu festivalskog i u sklopu koncertnog programa ZEZ-a. Najbolje je oprimjeruje klupska večer koju je ZEZ u suradnji s Illectricity Festivalom organizirao u Surogatu kao svojevrstan festivalski after party. Iako odabir etabliranog festivala kao partnera sam po sebi nije radikalan ili pretjerano rizičan, dislokacija iz poznatog i dobro uhodanog prostora KSET-a u tek stasali Surogat pokazuje spremnost organizatora/ica da uključe nove ideje, dok sam lineup koji je uključivao predstavnike mlađih kolektiva poput Volte i Low Income Squada govori pak o njihovoj naklonjenosti novim suradnjama. Osim toga, klupska večer u klasičnom smislu za festival je kao takva novitet.
Druga se spomenuta programska linija odnosi na svojevrsno očuvanje integriteta, na dosljednost po pitanju zastupljenih žanrova te kontinuirano praćenje rada glazbenika/ca koje je ZEZ već ugostio. Tu bih izdvojila koncert saksofonista Petera Brötzmanna kojeg je domaća publika upoznala još u dvijetisućitima kroz gostovanja na No Jazz Festivalu i Heather Leigh na pedal steel gitari koja je prvi zagrebački nastup imala upravo u sklopu ZEZ-a 2016. godine. Iako je njihov recentni zajednički studijski album poslužio kao okvir nastupa i povod za ponovljeno gostovanje, sama bi se izvedba pojednostavljeno mogla opisati kao impresivna free jazz improvizacija, što je ustvari zaštitni znak ZEZ-a – i formalno i žanrovski. Izvedba se isticala i zato što je jedina dobila zaseban koncertni dan stoga je, budući da je upravo njom ZEZ i zatvoren, poslužila i kao lijep festivalski epilog.
Svaka je od zamišljenih programskih linija nastojala predstaviti suvremenu eksperimentalnu glazbu s obzirom na različita ishodišta i svaka je od njih u tome uspjela jednako koliko je i podbacila. Ipak, raznolikost programske selekcije nipošto se može izjednačiti s nasumičnošću zbog čega ZEZ i uživa toliko povjerenje publike. O tome pak najbolje svjedoči visoka posjećenost apsolutno svih događanja na festivalu, kao i činjenica da su se ista lica mogla vidjeti iz dana u dan, na uvjetno rečeno nespojivim koncertima.
ObjavljenoObjavljeno
