Ideja povratka na staro mi je čudna

S glazbenikom i kompozitorom Branimirom Norcem razgovarali smo o njegovim iskustvima i radnim uvjetima na glazbenoj sceni.

razgovara:
Silva Milostić
brane_norac_mijac_630 Foto: Toni Mijač

Branimir Norac je glazbenik koji se istovremeno bavi klasičnom i underground glazbom, a djeluje i na nezavisnoj umjetničkoj sceni. S Norcem razgovaramo o njegovim iskustvima i radnim uvjetima na sceni.

Po struci si akademski glazbenik, diplomirao si klarinet na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kako komentiraš prilike koje se nude mladim instrumentalistima za vrijeme studija i mogućnosti profesionalnog rada i razvoja nakon diplome?

Mislim da su uvjeti na Akademiji bili prilično dobri. Uvijek su postojala natjecanja, seminari, akademski projekti i audicije za sviranje s orkestrom. Nikada se nisam potpuno uklapao u kalup tipičnog klasičara interpretatora i to je predstavljalo određeni problem, iako sam oduvijek bio prilično dobar instrumentalist. Uvijek sam bio ljubomoran na druge umjetničke akademije koje su mi se, bar iz daleka, činile liberalnijima i zaigranijima. Bilo bi lijepo kad bi na Akademiji postojao niz kolegija koji bi mladim glazbenicima pomogao da se profiliraju, pronađu kao umjetnici. Uz to, nedostaju nam i kolegiji koji bi se bavili menadžmentom, PR-om, organizacijom događaja i raspisivanjem prijava na natječaje. Mislim da je u današnjem vremenu razumijevanje (samo)promocije i organizacije ključno za bilo kakav uspjeh. Nije dovoljno samo naučiti svirati. Potreban je cijeli niz drugih vještina kako bi te itko primjetio. U tom smislu mogu reći da je Akademija sama po sebi nudila mnoštvo prilika, ali samo za odavno utabane smjerove, za ljude koje žele biti profesori s jedne ili orkestralni glazbenici s druge strane.

Što se tiče profesionalnog rada nakon diplome, u Hrvatskoj imamo probleme koji su naslonjeni na ovo o čemu sam prethodno govorio. Jako su rijetki slučajevi glazbenika koji se bave isključivo kompozicijom ili koncertiranjem. Najbolja prilika za instrumentalista u Hrvatskoj je sviranje u nekom od orkestara, kojih je jako malo. Svi ostali instrumentalisti rade kao profesori u glazbenim školama, iako nam je cijeli sustav obrazovanja usmjeren na izvođenje, a ne poučavanje, pa se instrumentalist kao mladi profesor pri prvom ulasku u učionicu često osjeća potpuno nespremno za poučavanje.

Na državnoj razini nam nedostaje infrastrukture koja bi stvorila freelance klasičare. Hrvatska ne izdvaja baš previše novca za kulturu, a narod je siromašan. Nema mjesta za visoku umjetnost ondje gdje je životni standard nizak. Iako ja, možda i utopistički, mislim da nas upravo ljepota može usmjeriti ka nekim višim ciljevima koji bi sa sobom donijeli i bolji standard. Bez zajedničkog duha ne vidim mogućnost uspjeha bilo kakve zajednice, pa tako ni države. A umjetnost je upravo ta koja svojom ljepotom može nadići ideološke prepreke, spojiti ljude u čistom divljenju i čudu pred svojim golim postojanjem. S jedne strane mislim da ostaci zastarjelog razmišljanja i funkcioniranja umjetnicima u državnim institucijama osiguravaju pristojan, iako ne jako dobar život. S druge strane, mislim da bi društvo u globalu trebalo osvijestiti važnost umjetnosti i generalno važnost ljepote kako bi zaista prosperiralo.

Moram se osvrnuti i na novčane prilike u vidu europskih projekata, koji mnogim slobodnim umjetnicima osiguravaju kakve-takve financije. Mislim da je šteta da institucije Europske unije ne financiraju umjetnički rad kao takav, nego su to uvijek neki projekti vezani za njihove politike, što zapravo umjetnike stavlja u nezgodnu poziciju lažne slobode stvaranja.

Baviš se skladanjem i nedavno si izdao svoj prvi CD autorske glazbe za klarinet i klavir, a skladao si i glazbu za plesnu predstavu Monomit, koja se izvodi u SC-u. S obzirom na to da nisi studirao kompoziciju na akademiji, nemaš mogućnost institucionalne podrške koja se pruža akademskim skladateljima. Koje su prednosti i mane takvog položaja?

Volim slobodu. Ona je i prednost i mana. Meni je umjetnost stvarno sveta. Lijepo je imati potpunu slobodu stvaranja i biti neopterećen pravilima i viđenjima bilo kojeg “ceha”. Ta sloboda, naravno, donosi i nedostatak financijske podrške, ali svi mi biramo što nam je važnije i radimo s tim što imamo. Ne tužim se na tu situaciju i mislim da je ona rezultat mog odabira. Kad sam pokušavao naći izdavača za svoj klasični album nailazio sam na nedostatak razumijevanja s više strana. Nisam imao podršku koju bi mi pružio status akademskog skladatelja, a izdavačima pop glazbe moj se album činio previše avangardnim (iako sam uvjeren da bi nekom tipičnom akademskom skladatelju on bio previše pop). Glazba ipak na kraju nalazi svoj put do publike i zbog toga se osjećam zadovoljno. Koncerti s autorskim kompozicijama, kao i predstava Monomit, koja trenutno igra u &TD-u, su uvijek do sada bili popunjeni. Veselim se novim projektima i nastavku dijaloga s publikom.

Djeluješ na nezavisnoj sceni u više formata. Dio si audiovizualnog trija s Tinom Dožićem i Mirnom Pavičić, a također sviraš u bendu Klinika Denisa Kataneca. Opiši nam svoje iskustvo rada u ovim projektima, kako funkcionira infrastruktura i koje su poteškoće s kojima si se susreo?

Iskustva su različita onoliko koliko su glazbeno različiti ansambl Norac/Pavičić/Dožić i grupa Klinika Denisa Kataneca. N/P/D se svojim senzibilitetom uklapa u, nazovimo to sound art scenu, kojoj često pripadaju vizualni umjetnici, dok je Klinika bend u onom najtipičnijem staromodnom smislu, četiri prijatelja koji rade neku vrstu pomaknute pop-rock glazbe.

Mogu reći da sam jako zadovoljan na suradnjama, količini prepoznavanja i povjerenja koje je trio N/P/D dobio od strane umjetničke scene, kustosa, ali i državnih institucija. Imam osjećaj da smo od početka lijepo prihvaćeni, što je zapravo prava rijetkost. Mislim da je krug umjetnika koji se bave pomaknutom, eksperimentalnom glazbom te zvukom kao čistom sirovinom za umjetnost toliko malen da u Hrvatskoj nema mnogo prostora za antagonizme. Samo smo sretni što možemo prepoznati neka lica koja se bave sličnim stvarima.

Zanima me što bi taj krug ljudi mogao iznjedriti kad bi bio bolje financiran od strane države. Osim Šahtofonije Damira Bartola Indoša, ne mogu se sjetiti nekog ambicioznog, velikog projekta vezan za sound art ili eksperimentalnu glazbu a da su nositelji bili domaći autori. Teško je reći što sve doprinosi problemu. Svakako mislim da veliki autori nastaju u zdravom i poticajnom okruženju. Nadam se da ćemo s vremenom barem stvoriti pogodno tlo za rast nekih novih autora koji bi pridobili širu publiku, širi interes te svojim radom otišli dalje od gradskih galerija i provirili u svijet. Mislim da to uvelike ima veze s kulturnim politikama. Ujedno mi se čini da Republika Hrvatska nema gotovo nikakav plan kad se radi o umjetnosti. Mislim da ne vide umjetnost kao nešto bitno, nešto što bi se uopće trebalo ozbiljno promisliti i poticati. Mislim da sve ostaje na entuzijazmu pojedinaca i potpori koju Ministarstvo kulture nudi putem raznih natječaja.

Što se tiče Klinike, tu je slika potpuno drukčija. Za alternativnu scenu ne postoje nikakvi poticaji od strane države, ali postoji puno veća publika i javni interes za takvu glazbu, pa je malo lakše opstati bez vanjske pomoći. Ali i tu je situacija daleko od idealne. Najveći problem stvaraju formatirane radijske stanice plastičnog zvuka, u kombinaciji s TV-om koji je zapeo na bendovima starim 30 godina kao osnovnim kandidatima za predstavnike hrvatske alternative. Ljudi su zauzeli svoja mjesta i ne žele ih se odreći. I pri tom ne mislim da je problem u starijoj generaciji glazbenika, nego u urednicima emisija i direktorima izdavačkih kuća. Sve u hrvatskoj ide po istom nepotističkom principu. Kad ga preseliš na glazbu shvatiš da si osuđen slušati reciklirane zvukove koje proizvode ista 4 čovjeka već 30 godina. S tim da mi je čak draže poslušati splačine hrvatske estrade na Narodnom nego glazbu američkih botova na Otvorenom radiju, iskreno.

Zbog ove situacije u posljednje vrijeme sve češće bježim u klasičnu glazbu, ideju čiste glazbe, neopterećene nekim žanrom. Bježim od pritiska velikih brojeva, glazbenog biznisa, stalnog pakiranja u novo, svježe i slično. Pokušavam uhvatiti unutrašnju ljepotu i izraziti je najbolje što mogu. Mislim da ću tamo ići s vremenom. Slično je i s Klinikom i s N/P/D. Radiš to iz ljubavi, svjestan da vjerojatno nikad nećeš živjeti od toga. Ali zadovoljan jer djeluješ lokalno, jer na lokalnoj razini vidiš promjenu, jer tvoja glazba ipak ima odjek koji vidiš direktno ispred sebe.

Pandemija je izvršila snažan utjecaj na sve aspekte života. Kako gledaš na njen utjecaj na glazbenu scenu i koja su tvoja iskustva s novim pandemijskim uvjetima rada na sceni?

Pandemija je, što se tiče mojih projekata, najviše potresla Kliniku. U toj godini kad je sve krenulo taman smo imali velik rast posjećenosti koncerata, bližio se izlazak albuma Jada Jada i nekako smo s nestrpljenjem svi očekivali po prvi put rasprodane klubove prilikom promocije albuma. Međutim, sve se zamrznulo. Album smo izdali u svibnju 2020., možda u najgore vrijeme za izdavanje albuma, ali nije imalo smisla čekati. Još do današnjeg dana nismo uspjeli dočekati to iskustvo prepunjenog kluba, što je zapravo velika šteta.

Čini mi se da se u ovom pandemijskom vremenu još više počela cijeniti virtualna prisutnost benda, izvođača ili projekta. Internet je vizualan. Bendovi sve više paze na vizualni identitet i profiliraju se kao potpuni produkt, što samo po sebi ne mora biti loše. Zabavno mi je to promatrati. Bez obzira na svu kreativnost i pokušaje približavanja glazbenika slušateljima, činjenica je da nikakva vrsta online događaja ne može zamijeniti ono pravo, koncertno iskustvo. Veselim se polaganom vraćanju koncerata u naše živote. S druge strane, cijela ideja povratka na staro mi je čudna. Pitam se gdje da nastavim, tamo gdje sam bio prije dvije godine ili…? Jer ove dvije godine su me jako promijenile. Nekako sam uspio prihvatiti tiše i intimnije zvukove. Stišati u sebi tu potrebu za dokazivanjem, pomiješanu sa strahom da nešto propuštam, da nisam dovoljno prisutan i slično. Prvi mjeseci pandemije meni su osobno bili lijepi koliko i strašni. Nije postojao FOMO jer se ništa nije događalo i svi smo bili prisiljeni stati na trenutak, pogledati oko sebe, poslušati tu tišinu, zastoj civilizacije. To je kao onaj trenutak ljepote kad shvatiš da je nestalo struje u cijelom gradu, pa uspiješ pogledati zvijezde. Mislim da je ujedno i žalosno što je toliko ljudi odahnulo na prvu, kad je sve stalo. Je li nam stvarno bilo potrebno ištekavanje tog tipa da zastanemo? I znam da zvuči ružno to što hvalim aspekte krize uzrokovane pandemijom. Ali ljepota se u tim ružnim trenutcima još više istakne. Kao i prava lica ljudi, zar ne? Shvatiš koliko cijeniš život, što misliš o smrti. Zapitaš se što je to točno bitno u mom životu. Što ima, a što nema smisla.

Ja sad pričam iz perspektive osobe koja je u pandemijsku krizu ušla sa sigurnim državnim poslom i to treba uzeti u obzir. Jasno nam je svima da je pandemija uništila hrpu poslova, da je ljudima koji su se isključivo bavili sviranjem život učinila nemogućim. Jasno je i to da su podrške umjetnicima u tom razdoblju bile minimalne, nedovoljne za normalan život. Zanimljiv je bio period proljeća na ljeto 2021., kad su se živi projekti počeli vraćati, kad su svi pokušali nadoknaditi propušteno. Primijetio sam da je velika količina umjetnika oko mene doživljavala burnout zbog naglog i prevelikog pritiska da se nakon godinu dana pauze odjednom obavi dvostruka količina posla.

Čudna je ova kriza. Svakako je teška, ali pokušavam na svaku krizu gledati kao na ponovno rađanje i priliku za poboljšanje. Nadam se da nam svima ovaj period neće ostaviti samo ožiljke, nego određenu količinu zrelosti i mira. Da ćemo izići pametniji. Nadam se procvatu umjetnosti koja bi bila odraz brige za zajednicu, a ne samo rezultat kapitalističkog rat racea i hvatanja novca, vidljivosti i slave.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano