Kritika Heather Leigh, Zavod za eksperimentalni zvuk / KSET, Zagreb
Novu koncertnu sezonu Zavoda za eksperimentalni zvuk u KSET-u otvorila su dva uzastopna, ne nužno i jednako zanimljiva gostovanja. Ako je neuvjerljivi nastup napola intrigantnog a napola hinjeno teatralnog japanskog dua Group A označio klimav početak jesenskog ciklusa, intenzivni koncert iskusne američke glazbenice Heather Leigh predstavio je sve ono što program poput ZEZ-ovog čini nasušno potrebnim u Zagrebu, pruživši usput savršen glazbeni uvod u tmurno godišnje doba.
Aktivna u različitim skupinama još od 1990-ih, Leigh je do danas nanizala suradnje s nekima od najvažnijih protagonista eksperimentalne i neoavangardne scene, od Christine i Toma Cartera, u bendovima Scorces i Charalambides, preko Chrisa Corsana (duo Jailbreak) i Jandeka sve do free jazz legende Petera Brötzmanna. Ono što je bitno jest to da se ne radi tek o ispraznim referencama; sve faze izričaja Heather Leigh utkane su u njenu samostalnu karijeru za koju posljednji album možebitno predstavlja vrhunac. Dotični I Abused Animal ujedno je činio cjelokupni materijal njenog koncerta u KSET-u.
Iako se činilo da će pričekati potpunu tišinu publike kako bi započela svoj nastup, Leigh je ipak sama preuzela inicijativu i već prvim tonovima odvažne a capella izvedbe pjesme I Abused Animal suvereno zaokupila pažnju svih prisutnih. U još ogoljenijoj verziji od ionako oskudne albumske, ova moćna pjesma višeznačnog naslova pruža dojam izvrnute izvedbe kakvog starog tradicionalnog napjeva. Glavni instrument Heather Leigh, pedal steel gitara, u priču ulazi tek na drugoj stvari: kao i na albumu, uživo je potrebno strpljenje, ali ne ono koje vas dovodi do ruba iritacije, nego ona ugodna, gotovo svečana mirnoća očekivanja svakog nadolazećeg zapleta i raspleta skladbe.
Tako se ponavljajući tonovi na Quicksand potkraj pjesme suptilno pretvaraju u vlastite jezive odjeke pripremajući teren za bučnu All That Heaven Allows. S druge strane, nježni pjevni završetak Passionate Reluctance navodi na sasvim pogrešni trag prije oštrih rezova pedal steel gitare na možda najdomljivijoj The Return. Njeni grubi gitarski tonovi probadaju prekrasnu pjevnu melodiju koja bi u popu sklonijim rukama lako mogla završiti kao himnična balada.
Blago i melodično prebiranje po žicama čut ćemo tek na posljednjoj stvari sugestivnog naziva Fairfield Fantasy na kojoj je najviše izražena folk faza iz prošlosti Heather Leigh. Za razliku od ostatka albuma na kojem se Leigh uglavnom poigrava dinamikom izmjene elemenata vokala i gitare, ovdje se to dvoje zajedno proteže cijelom pjesmom tvoreći ugođaj koji je istovremeno duboko melankoličan i smiren. Visoki pjevački registar uz lelujavu žičanu pratnju na trenutke gotovo podsjeća na Joannu Newsom, od koje Leigh ipak ima mnogo manje za izgovoriti prepuštajući zavijanju pedal steela da atmosferi pruži blago psihodeličnu notu. (U kontekstu čitavog koncerta, doduše, bila bi to Newsom koja je, zamislimo, neposredno prije toga nastupala sa Swansima ili možda Scottom Walkerom…)
Na cijelom I Abused Animal kao i u nastupu uživo koji prati isti redoslijed pjesama (nipošto iz inertnosti!), skladbe su ogoljene, svedene tek na vokal i pedal steel gitaru; oni su pak korišteni s velikom pažnjom i najčešće naizmjence. Heather Leigh rado eksperimentira s izostankom jednog od dvaju ključnih elemenata zvučne slike, ne zazirući niti od potpune zvučne praznine ako će to pomoći naglasiti pojedine dijelove teksta ili emocije, a svaka pjesma odmotava novu dimenziju međuigre vokala, gitare i tišine. Pjesme su tako prozračne, ali s obzirom na snagu obaju instrumenata, istovremeno odišu i izuzetnom težinom.
Repetitivni, često čak nelagodni gitarski tonovi djeluju kao prikaz emocionalne otupljenosti kojoj je kontrastiran živopisan, na neki način samosvjestan i racionalan vokal. Ispreplitanjem uvjetno rečeno ružnog i lijepog, nagonskog i misaonog, Leigh oslikava intenzivno putovanje emocionalnom pustoši koje je puno introspekcije, preispitivanja i previranja lišenih definitivne katarze. Intimni aspekt odražava se ogoljenošću gitarskih aranžmana i izravnošću pjevačke izvedbe, dok sirovost tonova gitare i bliskost glasa kao jedinog neposredno fizičkog instrumenta naglašavaju bitno fizičku, karnalnu dimenziju njene glazbe. Upravo iz toga Leigh crpi opipljivi intenzitet koji nije karakterističan samo za nastup uživo, već je inheretan samom njenom pristupu muziciranju te posebice karakterističan za materijal s I Abused Animal.
Uspješno spojivši različite tradicije i pristupe glazbi koje je prakticirala tijekom karijere – od nekonvencionalnog folka preko dronea i noisea do eksperimenata s “free” i “improv” predznacima – Heather Leigh je dobila čudovište od albuma čijem je izričaju teško pronaći bliskog srodnika. Potenciranjem svih ključnih postavki svog rada pri izvedbi uživo, Leigh pjesme s I Abused Animal obogaćuje dodatnim emotivnim slojem udišući mu u eksperimentalnoj glazbi ponekad zapostavljenu ljudsku notu; izražena fizička komponenta njenog izričaja daje opipljiviji oblik neizravno natuknutoj paraleli između čovjeka i životinje.
ObjavljenoObjavljeno
