Kritika Elevate Festival, Graz, Austrija
Austrijski Donaufestival, primjerice, politički element inkorporira u glazbeni i umjetnički program, a Elevate paralelno predstavlja dva dijela festivala koja su poprilično odvojena jedan od drugog – ako ne namjerno, onda zbog klasične praktične boljke ovakvih događanja. Sasvim pojednostavljeno, onaj koji prati glazbeni program do završetka u jutarnjim satima, vjerojatno neće par sati kasnije pohoditi radionicu, što posjetiteljima na koncu uglavnom ostavlja izbor za fokusiranje na jedan od aspekata festivala. Pri odabiru se pak nameće tradicionalni Elevateov primat glazbenog nad diskurzivnim programom, koji se manje upućenima čak mogao činiti kao kalkulirano pridodan sa svrhom dobivanja podrške na kulturnim natječajima, no u slučaju ovogodišnjeg izdanja festivala, pokazalo se upitnim je li uobičajeni izbor bio ujedno i bolji.
Pompozno najavljeni nastup britanskog eksperimentatora Matthewa Herberta izmješten je tako iz središnjeg događanja na sam kraj vikenda ograničavajući se na lokalnu publiku, a nekoć pomno i suvislo sastavljana postava u Dom im Bergu patila je od niza neobičnih odluka. Osim uglavnom impresivnih odabira izvođača, ono što čini Elevate u velikoj je mjeri jedinstvena lokacija održavanja festivala unutar Schlossberga, brda na kojem je smještena stara gradska utvrda, s dvoranama različitih dimenzija koje shodno istima u većoj ili manjoj mjeri odaju svoju spiljsku narav. Samim time, pogreška u prostornom razmještaju izvođača može biti pogubna za učinak njihova nastupa. To je upravo ono što se dogodilo cjelokupnom festivalskom predstavljanju ključnih aktera suvremenog američkog undergrounda kao što su u prvom redu Venus X, DJ-ica i producentica čija je klupska večer GHE20GOTH1K imala neosporan utjecaj na suvremenu klupsku kulturu, “otac footworka” RP Boo, ghetto house pionir DJ Funk i MikeQ, producent i DJ koji je među najzaslužnijima za renesansu ballroom glazbe vezane uz LGBT supkulturu.
Smještanje pionira vrlo specifičnih i u Europi ni približno podjednako popularnih glazbenih izričaja na glavnu pozornicu Dom im Berga, inače uglavnom rezerviranu za izvođače kadre isporučiti zabavu dovoljno pristupačnu velikom broju posjetitelja, kao da je paraliziralo sve navedene u iole inovativnom i eksperimentalnom pristupu klupskoj glazbi kakav inače prakticiraju. Bok Bok i posebno Venus X djelovali/e su potpuno pogubljeno, na koncu se indiferentno prepuštajući neambicioznim setovima i tjerajući na razmišljanje kako objasniti ne osobito uzbudljive nastupe na način koji izbjegava malo vjerojatnu ideju da su ljudi s tolikim utjecajem na krajolik suvremene klupske glazbe baš svi redom nezanimljivi uživo, posebice s obzirom na to da su više-manje svi primarno DJ-i. Također, prepuštanje većinskog dijela prve večeri vikenda na glavnom festivalskom stageu izvođačima tipično američkih stilova koji house rado kombiniraju s hip-hop utjecajima, pokazalo se valjda suviše radikalnim za milje germanske tradicije sterilne elektronike pa su se, nažalost, i izvođači donekle prilagodili okolnostima.
Za ljubitelje eksperimentalnog pristupa u glazbi, na Elevate Festivalu sigurno utočište pruža Dungeon, spilja na posljednjem katu unutrašnjosti brda. Upravo je tamo tijekom posljednjih godina konzistentno predstavljano najzanimljivije od aktualne produkcije eksperimentalne glazbe – među izvođače koji su nastupali na festivalu ubrajaju se Oneohtrix Point Never, The Haxan Cloak, Vessel, Holy Other, Merzbow i drugi. Prošla dva izdanja festivala bila su možda i najviše fokusirana upravo na ovaj dio programa. Oskudijevanje u jakim imenima međunarodne eksperimentalne scene jedno je od glavnih razočaranja ovogodišnjeg Elevatea, čiji je eksperimentalni vrhunac vjerojatno bio Helm, britanski glazbenik pravim imenom Luke Younger. Njegov aktualni album Olympic Mess, neobičan spoj ambijentalnih, industrial i balearskih utjecaja, ubraja se u originalnija recentna izdanja. To je, zajedno s istaknutošću u postavi festivala, pred njegov set postavilo velika očekivanja koja srećom nije iznevjerio. Skriven iza pažljivo doziranih slojeva dima i stroboskopskog svjetla, Helm oživljava skladbe prepune terenskih snimaka (“field recording”) i loopova istih u još impresivnijem obliku negoli na albumu, dajući dovoljno prostora svakom težem beatu ali i suptilnim dijelovima.
Nakon njegovog impresivnog seta, tek solidni Steve Hauschildt podsjetio je na bolje dane svoje solo karijere i neprežaljene mirovine bivšeg benda Emeralds koji su nekoliko godina ranije nastupili na istom mjestu. Miles Whittaker i Sean Canty, poznatiji kao Demdike Stare, zaslužni su za još jedan nastup koji je mogao poći u više smjerova, no shodno zgusnutom prostoru stejdža Tunnel i set je bio bliži klupskom ugođaju negoli možda priželjkivanom avanturizmu i ambijentalno-bučnim kolažima kakve bismo možda dobili u Dungeonu. Ipak, najavljeno je da promoviraju seriju izdanja Test Pressings na kojima breakbeat i jungle bešavno spajaju s industrial i techno utjecajima tvoreći intrigantnu cjelinu kakvu nažalost rijetko možemo iskusiti u konvencionalnom klupskom ambijentu.
Najugodnije iznenađenje festivala vjerojatno je bila američka DJ-ica i promotorica Marea Stamper koja se krije iza aliasa The Black Madonna. Donedavno poznata pretežno u čikaškim krugovima, Stamper se nizom medijskih istupa i organiziranjem specifičnih programa istaknula kao “riot grrrl dance glazbe”, izuzetno razborita i koherentna zagovornica rodne, klasne i dobne jednakosti na klupskoj sceni koja eksplicitno poziva na promjene u dominantno maskulinoj domeni plesne glazbe. Voditeljica programa u čikaškom Smart Baru, koji smatra “punk-rock dance klubom” otvorenim prema različitim društvenim skupinama i manjinama, pokrenula je radionice Daphne Series (referirajući ne samo na grčku mitologiju nego i na pionirku elektronske glazbe Daphne Oram) koje se bave rijetko postavljanim pitanjima poput onoga što ići na turneju znači za DJ-ice majke, i sl. Zanimljivo, posvetivši se upravo problemu marginaliziranog položaja DJ-ica u klupskoj kulturi, Stamper je konačno doprijela do šire publike i prilika za nastupe na eminentnim svjetskim festivalima, kao što je primjerice cijenjeni poljski Unsound.
Cijela ova priča, dakako, ne bi imala težinu koju ima kada ne bi nalazila potvrdu u njenom pristupu glazbi. Za plesnu glazbu rijetko prizemna, pozitivna i nevjerojatno entuzijastična, Stamperina prisutnost čak i najveći festivalski stejdž pretvara u prijateljski prostor inkluzivnosti gotovo postižući ugođaj romantiziranih prikaza klupske kulture s njenih nevino znatiželjnih početaka. Vješto spajajući različite tradicije elektronske glazbe i još vještije čitajući atmosferu u prostoriji, The Black Madonna održava pažnju publike čak i kada ista možda nije pretjerano zainteresirana za pojedini žanr. Usput s lakoćom demonstrira da čak i uključivanje naizgled suviše otrcane trake u set izvedeno na određeni način može funkcionirati kao suberzivni čin podrivanja pozadinskim znanjem opterećenog glazbenog snobizma, uvriježeno maskuline karakteristike poznavanja popularne kulture. Krajnji rezultat je set koji na površinskoj razini funkcionira kao zabava za šaroliku publiku, istovremeno nudeći dublji suptilni iskaz političkih konotacija bez nužnog izravnog referiranja na političnost.
Izvođači/ce iz glazbenog programa kao što su The Black Madonna, Tara Transitory aka One Man Nation i još poneki/e bilo bi zanimljivo vidjeti kao sudionike i diskurzivno-aktivističkog programa s obzirom na to da u svom radu propituju itekako relevantna društvena pitanja. Štoviše, neke od onih sklonih tehničkim eksperimentima možda bi bilo čak i zanimljivije slušati na kakvom predavanju ili diskusiji nego što je bilo na live nastupu. Elevate, nažalost, ne koristi taj “crossover” potencijal kakav je, istina, često tek oportunistički iskorišten (primjerice na beogradskom Resonateu gdje su predavanja držali vrhunski glazbenici koji zapravo nemaju ništa bitno za reći), no u sklopu ovakvog tipa zapravo dovoljno intimnog festivala bi doista mogao odlično funkcionirati.
Ovogodišnja se organizacija, nažalost, radije posvetila poprilično zakašnjelom gostovanju nekoć možda radikalnog Matthewa Herberta u glazbenom te maratonskim panelima s Vandanom Shivom u drugom dijelu programa. Rastegnutost glavnih točaka festivala na duži period od uobičajenog, vjerojatno uvjetovana tek dostupnošću glavnih “zvijezda”, dodatno je razvodnila ionako slabiji postav koji standardno nevelika publika teško može u cijelosti koncentrirano popratiti. Tradicionalno najjači dio festivala tako je prepušten na milost i nemilost publici koja nije nužno najbolji selektor niti ima moć usmjeravanja prostornih i vremenskih odluka koje čine srž dobre organizacije festivala. Radi li se o prvoj fazi prijelaznog perioda planiranog organizacijskog zaokreta ka većoj važnosti diskurzivnog programa ili pak pukom padu u koncentraciji inače izvrsno posloženog festivala, ostaje za vidjeti.
ObjavljenoObjavljeno
