Kritika Ninu Maštruko poznajem kao jedinstvenu osobu na nezavisnoj glazbenoj sceni – DJ-icu i organizatoricu koja me uvijek iznenadi, od koje uvijek čujem nešto što sama ne bih mogla pronaći ili odlučila poslušati, čak i nešto u čemu neću nužno uživati, ali što će sigurno na mene ostaviti snažan dojam.
Svoju praksu Nina je oblikovala u Zavodu za Eksperimentalni Zvuk (ZEZ), a danas je dalje razvija u okviru Muzičkog biennala Zagreb. Ovogodišnje izdanje MBZ-a, uz standardno bogat skladateljski muzički program, stavlja poseban naglasak na brojne, pa i neke neočekivane suradnje s lokalnom nezavisnom glazbenom scenom, koje su meni posebno zapele za oko, a za koje je zaslužna i sama Nina.
To je poslužilo kao povod našem razgovoru, u kojem mi je Nina predstavila umjetnički koncept Biennala, kao i uzbudljive nove smjerove u kojima se razvija. Najavila je i koncerte kojima se posebno veseli te se osvrnula na DJ-anje i užitak koji joj ono donosi, ali i na razne izazove u radu u kulturi.
Krenula bih s tvojom ulogom u MBZ-u. Koliko dugo tamo radiš, što točno radiš?
Moj prvi doticaj s MBZ-om dogodio se 2019. godine kada je Nina Čalopek, tadašnja izvršna producentica festivala, pristupila ZEZ-u s prijedlogom suradnje. Tada sam bila dio ZEZ-a i jako mi se svidjelo to što je Nina imala i iskustvo i jasnu viziju što Biennale jest, kao i veliku volju da se napravi iskorak prema novim publikama. Zato sam se i 2022. javila na natječaj za posao i preuzela funkciju voditeljice komunikacija MBZ-a.
U međuvremenu je za izvršnu direktoricu MBZ-a imenovana francuska producentica Fanny Martin, koja se usmjerila na internacionalizaciju programa. Time se pojavila potreba da netko drugi razmišlja o lokalnim partnerstvima, odnosno povezivanju s nezavisnom scenom, pa se moja uloga proširila. Dakle, s ovim sam izdanjem počela i kurirati dodatne programske aktivnosti i dogovarati različite suradnje. Dugoročno je strategija MBZ-a usmjerena na izgradnju stabilnih partnerstava, što podrazumijeva da akteri s institucionalne i nezavisne scene osjećaju da i samoinicijativno mogu prići Biennalu sa svojim idejama.
Koliko se rad u okviru MBZ-a razlikuje od ZEZ-a? Je li ti MBZ tebi otvorio neke nove horizonte ili ti MBZ-u? Možda je obostrano?
U MBZ-u ne bih bila da nisam imala iskustvo ZEZ-a. Ono što ja vidim kao najbitniju stvar koju sam izvukla iz ZEZ-a jest njegova misija, odnosno nastojanje da se eksperimentalna, i općenito muzika koja dolazi s margina, približi slušateljima_cama, da ih se suoči s nečim za što nisu mislili_e da bi im uopće moglo biti zanimljivo i da im se tako razbije strah od muzike koju su dosad možda percipirali_e kao elitnu ili nerazumljivu. Tijekom svog rada u ZEZ-u najviše sam uživala upravo u približavanju tih ideja publici.
I sama sam na početku bila svime time poprilično zastrašena i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je najbitnije da nešto osjećaš kad određenu muziku slušaš, a sve ostalo možeš lako pročitati i naučiti. Na kraju sam se u eksperimentalnu muziku zaljubila i nekako saživjela s ovom misijom, što se sjajno poklopilo s idejama Biennala.
MBZ organizira Hrvatsko društvo skladatelja i to je, za razliku od mojeg dosadašnjeg iskustva, više institucionalni kontekst. Štoviše, u ZEZ-u sam volontirala. Institucija s jedne strane donosi resurse koji su nezamislivi u nezavisnom kontekstu. Tu ne mislim samo na financijske resurse, već npr. na široku mrežu suradnika_ca, podršku, sigurnost i stabilnost. Svaka je institucija, s druge strane, manje fleksibilna ili agilna.
Upravo je primjećivanje tih razlika pojačalo kod mene želju da se između institucionalnog i nezavisnog konteksta ostvari razmjena. Mislim da toga u Hrvatskoj notorno nedostaje i mislim da je baš sjajno što Biennale za to želi otvoriti prostor. Ja sam tu našla neko svoje mjesto jer razumijem neke potrebe nezavisne scene.
I sama sam primijetila da su ove godine programske suradnje s nezavisnom scenom brojnije, odnosno čini mi se da je poseban naglasak na kolektivnom pristupu u kreiranju programa. Jesam li u pravu?
Pa da, mislim da je to nešto oko čega se umjetničko ravnateljstvo Biennala dosta trudilo. Kako sam već rekla, ovo nije prvi put da se Biennale otvara nezavisnoj sceni, no čini mi se da su se prijašnjih godina suradnje percipirale više kao “off” sadržaji namijenjene mlađoj publici. Sada je veći naglasak na tome da se komunicira kako su ove programske suradnje jednako važne kao i ostatak programa. To mi je bilo jako inspirativno. Među partnerima s nezavisne scene su neke organizacije s kojima Biennale ima dugu povijest suradnje, kao što je Multimedijalni institut, odnosno MaMa, za koju osobno mislim da je donijela neka od najzanimljivijih gostovanja na Biennalu unatrag desetak godina. Upravo s MaMom i Kontejnerom organiziramo jednu od meni dražih ovogodišnjih suradnji, a to je koncert Manje Ristić, kojim ujedno i zatvaramo Biennale.
Suradnje su, dakle, prešle u atraktivan termin aftera?
Haha, i da i ne. Manjin koncert doista započinje u 5:30 ujutro, no odabir termina proizašao je iz koncepta, a ne (samo) iz gustog rasporeda. Biennale se ove godine bavi temom prekinutih veza, koju su pozvani umjetnici_e shvatili_e i interpretirali_e na različite načine. Negdje se doslovno radi o romantičnim vezama, a negdje su one poprimile apstraktnija značenja pa neki radovi, npr., preispituju granice – geografske, tjelesne ili međuljudske – ili pak na različite načine “prekidaju” s muzičkim tradicijama, itd.
Budući da Manjin koncert zatvara Biennale, zamislili smo ga kao priliku za svojevrsno otpuštanje, kao završnu fazu uobičajenog ciklusa prekida. Sama je Manja, pozivajući se na Laurie Anderson, rekla da najviše voli raditi muziku za ljude koji su budni u 4 ujutro. Time je sve nekako kliknulo i raspored je finaliziran!
Što bi još izdvojila iz ovogodišnjeg programa?
O muzičkom programu će se puno pričati, pa bih radije iskoristila priliku da istaknem sve dodatne aktivnosti, odnosno +program. Za vrijeme samog festivala održavat će se razgovori sa skladateljima_cama, tehničke radionice za glazbenike_ce (među ostalim u suradnji s KONTEJNER-om te kolektivom OTOK), šetnja kroz tri multimedijske instalacije uz vodstvo samih autora_ica te pop-up izložba djela Julija Knifera u predvorju Lisinskog. Uz to će naročito tematski zanimljiva biti rekonstrukcija prvog happeninga na ovim prostorima koji je 1963. godine prekinut čim je počeo. Happening će izvesti Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo kod Pučkog otvorenog učilišta, a cijelu priču uz popratno predavanje organizira Institut za suvremenu umjetnost.
Najviše sam bila uključena u organizaciju predprograma, gdje mi je cilj bio okupiti partnere koji dijele viziju Biennala, odnosno koji kroz svoj rad istražuju kako uspostaviti dijalog između elitnijih, ekskluzivnijih ili teže razumljivih aspekata svojih područja djelovanja i šire publike.
U predbiennalskom programu tako pripremamo izložbu u suradnji s Muzejom prekinutih veza, koji je, s obzirom na temu, glavni partner. Na izložbi ćemo predstaviti i jedan kolektivni mikstejp nastao na radionici koju je vodila Ivona Eterović, za koji mislim da jako lijepo pokazuje kako se može igrati sa zvukom i promatrati ga na nove načine.
U suradnji s KIC-om prikazujemo dokumentarni film o Pauline Oliveros i deep listening praksi, dok s kolektivom SNOP i NAE Collectiveom pripremamo jednu audiovizualnu imerzivnu izvedbu u Centru mladih Ribnjak. Montažstroj će održati svoj narativni obilazak Sveučilišne bolnice u Blatu, što služi i kao uvertira u festivalsku izvedbu Infused koji se inspirira takvim prostorima s kojima smo “prekinuli”. Posebno mi je drago storytelling događanje koje organiziramo s magazinom Kàko. Zajednički planiramo ispričati priče i dogodovštine iz povijesti hrvatske muzike i povijesti Biennala. Otkako sam krenula raditi za MBZ, čula sam toliko dobrih priča, pogotovo s njegovih početaka – od sočnih anegdota o poznatim gostima festivala ili o programima koji su bili toliko provokativni da ih je policija zatvarala, do priča o premorenim umjetničkim ravnateljima koji su se mjesecima oporavljali od stresa tog posla.
Vidim da je burnout postojao i 60-ih!
Haha da, svega je bilo. Činilo mi se da bi publici moglo biti zanimljivo upoznati Biennale iz neke druge perspektive. To je jedan od načina da priđemo publici koja možda Biennale ne vidi kao nešto što ih se tiče.
MBZ je inicijalno zamišljen kao mjesto na kojem se domaća publika, uglavnom po prvi put, susreće s novim muzičkim imenima, pravcima i trendovima. I dalje se o tome vodi računa, no zanima me kako ste taj naglasak na “novom” adaptirali dostupnosti muzike i informacija o muzici danas?
Iz moje perspektive, najveća je vrijednost bilo kojeg suvremenog festivala u kustoskoj selekciji. Ne možeš napraviti izlog svega što se događa ili svega što je relevantno u nekom trenutku. Mislim da se u ovom izdanju MBZ-a osjeća fokus na elektronici i na glazbeno-scenskim djelima. Možda će iduće izdanje biti usmjereno na nešto drugo. Svakako mislim da je ključno da platforma poput Biennala služi kao protuteža algoritamskoj selekciji.
Biennale također producira jako puno novih djela koja se ranije, dakle, uopće nisu mogla čuti. Poanta je poticati stvaralaštvo za specifičan kontekst i temu, poticati suradnje te spajati muziku s drugim disciplinama na načine koji dosad nisu isprobani. U tome vidim veliku vrijednost Biennala danas.
Kad smo već kod kuriranja, u programu sam uočila Aïshu Devi i Nídiju – meni jako draga imena koja sam ranije čula uživo, baš u Zagrebu. Vratila bih se tu na spomenuti pritisak neprestane proizvodnje novog. U mojoj kustoskoj praksi on je često u sukobu sa željom da pomnije i dugotrajnije pratim rad umjetnika_ica s kojima sam već surađivala. Kako ti gledaš na to?
Super mi je ovo pitanje! Kada sam organizirala ZEZ, često sam se zatekla da pomislim – aha, taj izvođač_ica je već bio u Zagrebu ili ta organizacija ga/ju je već zvala, pa ih sada “ima pravo” zauvijek pozivati. Mislim da je nestankom Žive Muzike, u okviru čijeg je programa Nídia nastupala, nastala jedna rupa na sceni. No otad je prošlo dosta vremena, pojavile su se nove publike i novi projekti koji su fantastični.
Aïsha je sada na potpuno drugoj razini, a Nídia radi novi projekt s Valentinom Magaletti, koju mi je jednako važno bilo dovesti. Dobru izvedbu ćeš uvijek ćeš rado poslušati, koliko god puta, a u ovom slučaju samo dva, što nije puno. Uostalom, novitet je po meni rezerviran za neke druge prostore muzike.
Baš sam to htjela prokomentirati. Obje ove umjetnice sada gledamo u institucionalnom kontekstu koji i njima daje drugi tip legitimiteta.
Upravo je u tome stvar. Da su ove izvedbe bile dio ZEZ-a ili Žive muzike, mnogi_e možda o njima ne bi previše razmišljali_e, bile bi dio jedne ujednačene estetike. A kako sam već rekla, ove godine je u MBZ-u naglasak na tome da se i ovaj, više klupski program, stavi rame uz rame s nekim velikim skladateljskim zvijezdama. Mislim, i Nídia i Aïsha su nedvojbeno skladateljice, ali ih mnogi_e možda tako ne percipiraju. Meni je bilo bitno na skladateljskom festivalu pokazati da postoji vrijedno stvaralaštvo koje možda nije došlo iz akademskog konteksta. Mi smo svejedno u nezavisnom prostoru, u Močvari ili Petom kupeu, ali okvir je drugačiji.
Spomenula si rupu koja je nastala nestankom Žive muzike. I meni se učinilo da se prostor za neku eksperimentalniju muziku, možda specifično elektroniku, u Zagrebu suzio, odnosno primijetila sam da za tu vrstu koncerta/izvedbe sada češće potegnem do Ljubljane, Graza ili Beča. Što ti misliš, gdje je zapelo?
Pa da, sigurno se osjeti da nema Žive muzike ili Žednog uha. Mislim da su uvjeti za organizaciju gostovanja danas suludi u odnosu na period u kojem su oni bili najaktivniji, a i tada nisu bili idealni. Za početak je sve drastično skuplje, i znam da je rang imena koje je, recimo, prije ZEZ mogao dovesti, danas jednostavno izvan dosega. Mislim da sličan problem imaju i neki drugi etablirani festivali na koje si, pretpostavljam, mislila, recimo, SONICA ili Elevate.
Osim toga, velik dio lokalne nezavisne scene čine neformalni kolektivi koji se kao takvi ne mogu prijaviti na natječaje, pa često gostovanja financiraju iz vlastitog džepa u nadi da će se s prodanim ulaznicama barem pokriti troškovi. U takvim uvjetima je posebno teško dovesti eksperimentalnija imena koja nemaju brojnu publiku.
Meni je super vidjeti da postoje neki novi kolektivi koji rade zanimljive programe, ali mi se čini da imaju neku drugačiju viziju – odnosno da ta generacija ne dijeli ovu mazohističku viziju nužnosti stranih gostovanja, nego rade nešto za sebe i lokalnu scenu. I tu zapravo vidim moguću ulogu platforme poput Biennala, da pomogne u profesionalizaciji.
SNOP je dobar primjer. Na svojim su događanjima pokazali da postoji ogroman interes mladih ljudi za novim tipom iskustva – ambijentalna muzika, mirno slušanje, upijanje. Oni su to sami napravili u nekim DIY uvjetima, a ovom suradnjom su dobili priliku za vidljivost nekim novim publikama te resurse i slobodu za ambiciozniju produkciju.
Znam da se inače baviš i DJ-anjem. Ispričaj nam više o Babilonskoj.
Prije početka ove godine sam sam sebi obećala da će upravo ovo biti godina u kojoj ću se ja ozbiljno posvetiti onome što uvijek na listi želja i obaveza završi zadnje, a to jest DJ-anje.
Pa tek smo u veljači, još stigneš!
Na samom kraju veljače! Šalu na stranu, bookinzi za ljetne festivale realno se već privode kraju, a ja nisam uz druge obveze uspjela pronaći vrijeme da se javim festivalima, usmjerim na promociju, snimim miks, za daljnje korake općenito. Neće se nužno ništa bitno desiti od slanja mejlova festivalima, ali postoje neke stvari o kojima trebam razmišljati strateški — gdje se želim pozicionirati, kakve scene su mi zanimljive… Da imam više vremena, možda bih imala svoju klupsku večer, što je jedan super način povezivanja i razmjene.
Uglavnom, da, DJ-anje je za mene prostor moje najveće kreativne ekspresije.
Čak je i među ovim zadacima koje si spomenula puno “popratnih” zadataka, od promocije do menadžmenta.
Da, evo baš sam neki dan vodila jedan frustrirajuć razgovor na tu temu. Već neko vrijeme se premišljam trebam li kao DJ-ica otvoriti svoj službeni Instagram profil i ne mogu ti opisati koliko mi je teško napraviti taj korak. Imam previše dilema. Recimo, s jedne je strane možda neprofesionalno da tamo podijelim sliku svoje mačke, a opet sebe ne vidim kao osobu koja će ciljano i kontinuirano proizvoditi sadržaj specifično za taj profil. Ali vidim da je službeni profil nužan da me ljudi pronađu i da me shvate ozbiljno.
Svjesna sam također da kao freelancerica u kulturi moram balansirati različite tipove poslova. Kuriranje je za mene dosta slično DJ-anju, to je kolažiranje različitih iskustava, emocija i stilova koje zajednički grade novu priču.
A sada kad sam ovo sve rekla javno, možda u budućnosti napravim bolji balans.
ObjavljenoObjavljeno
