Kritika Donaufestival 2015.
U pitomom i inače vrlo vjerojatno dosadnjikavom gradiću Kremsu nedaleko od Beča iz godine u godinu se održava jedan od zanimljivijih europskih festivala, pažljivo osmišljenog postava i programa suvislo raspoređenog na tri dana dva uzastopna vikenda. Performansi, izložbe i glazbene izvedbe održavaju se u različitim prostorima raštrkanim po gradu zahvaljujući čijoj veličini i opuštenom ugođaju nije osobito teško na licu mjesta ostvariti kontakt s gostujućim umjetnicima. Podnaslov “redefining arts” na prvi dojam možda djeluje kao još jedna od pretencioznih formulacija kakve obično prate festivale suvremenih umjetničkih praksi, no Donaufestival nametnutoj zadaći pristupa vrlo ozbiljno, svojski se trudeći svoje geslo i opravdati. Možda više negoli aktualne trendove u glazbi i umjetnosti, festival je dao pregled spektra suvremenih pristupa izvedbenom polju, od relativno konvencionalnih nastupa do poprilično radikalnih novih tendencija s isto tako različito uzbudljivim krajnjim ishodima.
Prvi od posljednja dva dana ovogodišnjeg izdanja festivala bio je neizrečeno, ali prilično jasno obilježen izvedbama queer izvođačica, od kojih je dio dovitljivo bio smješten u crkvi izgrađenoj u 13. stoljeću. Klangnaum Krems Minoritenkirche već dugo ne djeluje u skladu s izvornom svrhom nego kao prostor za kulturna događanja, što objašnjava odlične tehničke uvjete u tako specifičnom izvedbenom prostoru. Američki filmaš, umjetnik i performer Wu Tsang, nekima možda poznat kao suradnik losanđeleskih DJ-a Total Freedom i Nguzunguzu s kojima je organizirao kultne queer partyje Wildness, i performerica boychild, svojevrsna internetska ikona, u svojim se radovima uglavnom bave društvenim praksama queer i trans zajednica. U performansu Moved by the Motion, izvedenom u Kremsu uz pratnju čelista Patricka Belage, ispituju svijet kazališne i filmske režije, odnosno upravljanja riječi pokretom, pri čemo Wu Tsang djeluje kao glas, a boychild kao pokret. Na trenutke nezgrapan i površan tekst spašen je izvrsnom rasvjetom i scenskim efektima, međutim ni sav uloženi fizički napor boychild ne pomaže ispuniti konceptualnu prazninu zbog koje vizualno impresivan performans u konačnici ne ostavlja osobito dubok dojam.
Koja dva sata kasnije u istom prostoru, Planningtorock je uspjela potpuno uvući publiku u svoju izvedbu. Na početku je projiciran usporeni prizor iz spota The Breaks uz ariju Kraljice noći iz Mozartove Čarobne frule pri čemu nije bilo sasvim sigurno je li to naprosto pretenciozno ili nasumično duhovito, no čim je Jam Rostron stupila na pozornicu u vjernoj pratnji rRoxymore, svako je razmišljanje lagano preobraženo u opušteni ples. Uvodna projekcija, kao i dobri stari prostetski nos s omota albuma W iz 2011, naznačili su da koncert neće nužno proteći u znaku posljednjeg studijskog albuma. Doista, uz remiksirane vizuale svih njenih spotova i posebne projekcije za novije pjesme koje nemaju pripadajući spot, Planningtorock je pružila uvjerljiv i nadahnut pregled karijere, daleko upečatljiviji od jesenjeg koncerta u Zagrebu. Vječno statična austrijska publika, unatoč dobroj atmosferi, nije ostala i fizički dirnuta, pokazavši nekakvu reakciju jedino u trenutku interakcije Rostron s publikom iz koje joj je dovikivao ni manje ni više nego jedan od headlinera tog dana, Arca, koji je zatim završio s već spomenutim nosom kao koncertnom memorabilijom. Upravo je njegov nastup bio možda najiščekivaniji te večeri, posebice nakon saznanja da Jam City nažalost nije uspio stići u Krems na vrijeme za svoj set.
Nakon fenomenalne Minoritenkirche, dvorana Stadtsaal činila se krajnje neobičnim odabirom za glavni koncertni prostor, no opet, razumljivo je da festival koji se održava u gradu s niti 25 000 stanovnika vjerojatno nije imao puno izbora. Ambijent “kristalne dvorane” kakvog jugoslavenskog hotela zapečaćen je aromom klora u hodniku koja otkriva da Stadtsaal doista jest povezana sa starim lokalnim hotelom. Iako za vrijeme svih tamo odgledanih nastupa nije bilo teško zaboraviti gdje si, u slučaju Arce činilo se da bi cijela stvar možda bolje funkcionirala u modernijem prostoru koji bi pružio bolje uvjete za prepuštanje audiovizualnom doživljaju koji tako dobro odražava duh ovog vremena. Sjedeći pored platna i tek povemeno poduzimajući nekakvu radnju na unaprijed pripremljenim projekcijama, posebno najavljeni vizualni umjetnik Jesse Kanda šarmirao je opušteno autističnim stavom predstavljajući protutežu nervoznoj glavnoj zvijezdi. Na idejnoj razini, Arca pruža doista jedinstven i originalan nastup kojim preispituje međusobno često isključive uloge producenta i performera, zauzimajući uglavnom nenastanjenu poziciju pop-zvijezda kao producenta u suštini poprilično hermetične glazbe. Oskudno odjeven u bijelu opravu koja istovremeno priziva Elvisa i japansku tinejdžerku, Arca se na ogromnim crvenim platformama pomalo nesigurno kreće po pozornici te povremeno silazi s nje agresivno izvodeći nekakav latino rap i kvazi-twerkanje kojima, činilo se, više plaši publiku negoli potiče na uključivanje. Sjajni vizualno i zvukovno upečatljivi dijelovi izmjenjuju se tako s donekle neugodnim trenucima nezgrapne komunikacije s publikom, istog takvog vladanja prostorom i borbom s vlastitom opremom, koji otkrivaju nedoraslog performera. Producent koji mijenja pravila igre u elektronskoj glazbi očigledno ih želi promijeniti i u live izvedbi i njegovo izazivanje uobičajene slike producenta (i kao “čovjeka u pozadini” i kao bijelog heteroseksualnog muškarca) apsolutno je hvalevrijedan pothvat. Njegova glazba nije nužno ugodna i laka za slušanje stoga takav ne treba biti ni live šou, međutim Arca se tek treba udomaćiti na izvođačkom terenu i steći samopouzdanje koje bi pretočilo nesumnjivo provokativnu ideju u doista uzbudljiv doživljaj. Za sada najdojmljiviji trenuci ostaju oni u kojima su u prvom planu projekcije (po mogućnosti promatrane s udaljenosti veće od one koju pružaju prvi redovi) i moćan zvuk nekolicine istaknutih skladbi s albuma – drugim riječima, utisci ostvareni konvencionalnim producentskim načinom izvedbe.
U suradnji s Kunsthalle Krems, Donaufestival je za vrijeme svog trajanja festivalskom propusnicom omogućio ulaz na jednu od do sada najvećih samostalnih izložbi Pipilotti Rist. Od prostorije s krevetima u kojima gledate video rad projiciran na stropu, preko sobe u kojoj iz gotovo svakog kutka vreba zanimljiva projekcija, pa do prostora u kojima su posjetitelji u sjedećem ili ležećem položaju izloženi video snimkama koje se protežu na dva i više zidova, odlično postavljena izložba omogućava potpuno uranjanje u jedinstvene audio-vizualne prostorne instalacije švicarske umjetnice. Topla i praktički kućna atmosfera u kojoj su prikazani klasici poput “I’m not the girl who misses much” i “Ever is over all”, možda nešto slabije poznati radovi kao “Selbstlos im Lavabad” i “Sip my Ocean” (koja uključuje genijalnu obradu “Wicked Game” Chrisa Isaaka nazvanu “I’m a victim of this song”), te drugi suptilnim humorom prožeti krajolici prirode i ljudskog tijela, ostavlja dojam da bi se u izložbi moglo uživati zauvijek – kada samo nervozni čuvari ne bi jedva čekali da hladno prenu posjetitelje iz sanjarenja na samu naznaku završetka radnog vremena muzeja. Ako je nekome Krems ikako usput, izložba je otvorena do kraja lipnja.
Na retrospektivu Rist nadovezala se posljednjeg dana festivala neformalna retrospektiva trendova u IDM i glitch glazbi, nabijenim rasporedom bučnih nastupa riskirajući opasnost od krvarenja ušiju. Ista ona publika koja nije ni mrdnula bokovima na nastup plesan poput onog Planningtorock dan ranije, za vrijeme izvedbi Ryojija Ikede i Autechrea potpuno je podivljala, pa se uz ples na eksperimentalnu glazbu, osim relativno konvencionalnog urlikanja, moglo čuti i razne druge primitivne zvukove. Ikeda se ipak nije dao smesti, odašiljući hladno svoje nule i jedinice uz podjednako minimalističku, crno-bijelu vizualnu pratnju i svjetla koja podsjećaju da nije Ben Frost prvi koji se sjetio diskriminirati epileptičare na glazbenim događanjima. Iako Ikeda više ne zvuči ni približno jednako svježe kao mnogi drugi izvođači/ce na festivalu, minimalističkom pristupu uživo udahnut je puniji zvuk, uostalom, ionako se radi o umjetniku koji umjesto pokušaja usvajanja novih impulsa radije radi na daljnjem istraživanju vlastite estetike. Njegov je nastup možda nezahvalno promatrati kao koncert u velikoj dvorani s gotovo rasplesanom publikom, ali opet, vjerojatno ne bi djelovao izazovnije u nekom više umjetničkom kontekstu. Također, za ovako intenzivan tip glazbe, nastup duži od pola sata doima se predug, no ako ništa drugo, uvijek je lijepo malo osjetiti frekvencije koje probadaju unutarnje organe.
Za Autechre po običaju nije bilo sasvim izvjesno jesu li uopće prisutni. Na pozornici je, naime, vladao potpuni mrak koji je pružio potrebno vizualno smirenje nakon Ikedinog bljeskanja i hiperaktivnih šarolikih vizuala dua Sculpture. IDM velikani prikladno su nastavili retro zvuk večeri, sada već polagano iscrpljujući pregled tradicije glitcha. Dok je, za usporedbu, jedan od pionira scene Mika Vainio nastupom na prošlogodišnjem Elevate Festivalu dokazao da je moguće nastaviti djelovanje unutar vlastitog područja interesa usvajajući pomake koji su se u međuvremenu dogodili u suvremenoj eksperimentalnoj glazbi, gotovo nimalo osvježene izvedbe Ikede, Sculpture i Autechre posebno su zanimljive u kontekstu suptilnog, ali definitivno prisutnog povratka IDM i glitch zvuka ’90-ih i ranih ’00-ih u (eksperimentalnu) elektronsku glazbu, čiji mlađi autori/ce uspješnije pronalaze načine integracije starog i novog.
Nakon pregledavanja doista reprezentativnih, ali u suštini povijesnih primjera, bilo je vrijeme za povratak naznačenom “redefiniranju umjetnosti” – misija za koju vjerojatno nije bilo podobnije umjetnice od Holly Herndon. Iako festival, naravno, nije bio natjecateljskog tipa, Herndon je svejedno ostavila utisak apsolutne pobjednice, nonšalantno demonstrirajući pomalo olinjaloj gospodi “kako se to radi” u 2015. godini. Kim Cascone je u eseju iz 2002. opisao glitch skladatelje kao “post-digitalne” i smjestio ih nužno izvan akademske domene, romantičarski naglašavajući slučajnost na mjestu promišljanja i definirajući sam glitch kao estetiku promašaja. Deset godina kasnije Holly Herndon debitantskim albumom Movement daje naslutiti da je Cascone možda bio kratkovidan u opažanjima tada nesumnjivo uzbudljivih promjena. Glazba Holly Herndon visoko je konceptualna – za razliku od starijih kolega – na način koji nije nimalo autističan. Upravo suprotno, briljantno osmišljenim live nastupom Herndon i njen VJ pratitelj Matthew Dryhurst angažiraju publiku na više razina. Radna površina računala projicirana na platno u pozadini uoči izlaska Herndon na pozornicu komunicira s posjetiteljima komentirajući netom završeni set Autechre, a trenutak kasnije vidimo kursor kako odlazi na Facebook event festivala i nasumično bira posjetitelje, otvarajući im profile i slike. Ubrzo se nalazimo u vrtlogu digitalnih manipulacija i neobičnih zvukova koji, referirajući čas na akademsko i eksperimentalno naslijeđe čas na berlinsku klupsku tutnjavu, dokazuju da promišljeni pristup glazbi ne mora nužno imati negativan učinak na užitak slušanja te da je laptop ne samo legitiman instrument nego i sredstvo uvjerljivog prijenosa emocija, a to je nešto što kritičari Herndon prečesto odriču.
U neformalnom razgovoru nakon završetka seta, izrazito simpatični Herndon i Dryhurst iznose anegdote s manjih nastupa na kojima su imali priliku bolje se poigrati digitalnim podacima o posjetiteljima izazivajući različite reakcije publike koje su ovom prilikom izostale. Slažemo se da zabava u glavnoj dvorani nije pretjerano uzbudljiva – Clark je za kraj Donaufestivala isporučio tipično festivalski set, međutim problem je u tome što nije nastupao na tipičnom festivalu. Nakon genijalnog i na više načina prijelomnog nastupa Holly Herndon, veteran Warp Recordsa odaslao je publiku u neko ranije vrijeme, ali i prostor kakvog neambicioznog glazbenog događaja za mase. Rasplesanoj publici to očito nije smetalo. Kao uostalom i na cijelom ovom festivalu poprilično progresivne postave, etablirani su izvođači danas ne pretjerano radikalnog izričaja okupljali daleko veći broj zainteresiranih posjetitelja negoli hypeani umjetnici u usponu. Ako šira publika možda kaska za trendovima, to ipak ne znači da joj treba podilaziti: Donaufestival između očekivanih uspješnica podmeće sasvim dovoljno izvedbi koje reprezentiraju vrhunac suvremenih umjetničkih praksi da bi se mogao smatrati uspješnim pružanjem alata za njihovo daljnje istraživanje.
ObjavljenoObjavljeno
