Intervju U predgovoru drugog izdanja knjige Audiovizija francuski skladatelj i teoretičar filma Michel Chion piše: “U spoju auditivnog i vizualnog jedan tip percepcije uvijek utječe na drugi, međusobno se preoblikujući. Kada slušamo, gledamo drukčije. Kada gledamo, slušamo drukčije.” Iako njezina povijest seže do samih početaka kinematografije, filmska glazba ostaje nestabilnom i povremeno hirovitom temom, podložnom utjecajima tehnološkog i estetskog razvoja obiju grana umjetnosti. U tom je smislu protekla godina ponudila niz radova koji, ako već nisu pomicali granice filmske glazbe, onda su značajno rastezali njenu definiciju, pritom mijenjajući dinamiku medija. Nova suradnja između japanske skladateljice i glazbenice Eiko Ishibashi te njezina sunarodnjaka, redatelja Ryûsukea Hamaguchija, na intrigantan se način umeće u tu priču, izokrećući neke od temeljnih pretpostavki odnosa glazbe i filma.
Za razliku od njihova prethodnog zajedničkog rada na Hamaguchijevu Oscarom nagrađenom filmu Drive My Car, za koji je Ishibashi komponirala i odsvirala glazbu nakon što je isti već bio montiran, filmska komponenta audiovizualnog performansa Gift nastaje svojevrsnom inverzijom tog pristupa. U gotovo doslovnoj manifestaciji kritičarskog klišeja o filmičnoj glazbi u potrazi za filmom, Ishibashi poziva Hamaguchija u svoj dom u ruralnom dijelu Japana s namjerom da redatelj snimi i pripremi materijal kojim bi obogatila svoje buduće nastupe. Taj se posjet kasnije pokazuje toliko poticajnim za Hamaguchija da ga on konačno proširuje u svoj sljedeći dugometražni film, Zlo ne postoji, dok inicijalnu svrhu suradnje – stvaranje vizualne pratnje za Ishibashinu glazbu – zadovoljava preslagivanjem i proširivanjem scena iz filma. Takav će se pristup pokazati istovremenim blagoslovom i prokletstvom.
U potpuno zamračenoj Močvari koja za ovu priliku biva pretvorenom u intimnu kino dvoranu, Ishibashi se smješta između pozornice i auditorija, okrenuta leđima publici i koncentrirana na događaje na platnu. Na stolu za kojim sjedi nalazi se prijenosno računalo s kojeg pušta glavnu matricu, ali i flauta te niz elektroničkih efekata i pedala kojima se služi tijekom izvedbe. Iako je scena aranžirana na način koji podsjeća na uobičajenu filmsku projekciju, atmosfera i dinamika nastupa sugeriraju primarno koncertni doživljaj.
Gift, poput Zlo ne postoji, prati minimalistički, fundamentalno antikapitalistički i ekološko-aktivistički scenarij o pokušaju gradnje lokacije za glamping u inače netaknutoj prirodi planinskog zaselka, ali ga nudi u reduciranom i transponiranom obliku. Lišena zvučnih dijaloga, 74 minute dugačka inačica filma oslanja se na pitoresknu mizanscenu, produžene evokativno-meditativne slike i emocijama nabijenu Ishibashinu glazbu kako bi dodatno pojačala liričnu atmosferičnost koja je već ionako bila najjačim adutom cjelovečernje verzije.
Za razliku od Kassela Jaegera koji je pola godine ranije na istom mjestu, praćen projekcijom impozantnih islandskih pejzaža redateljice Eléonore Huisse, samo minimalno, bas-gitarom intervenirao u inače unaprijed striktno definiranu strukturu ambijentalnog drone komada Pomaknuto snovima – Ponovno sanjano, Ishibashi improvizira, nadograđuje film uživo i pretvara ga u svojevrsnu grafičku partituru. Pažljivo prateći narativ i sadržaj scena, Ishibashi nanosi sloj po sloj svoje karakteristično osjećajne glazbe, istovremeno obilježene intimnom toplinom i potentnom voluminoznošću. Iz flaute izvlači mekane, maglovite melodije pa ih provlači kroz loop pedale i sudara s čvršćim zvukovima, slažući ih u sve anksioznije ritmove. Iako je zvuk ovdje u fokusu, Chionov ranije spomenuti postulat primjetan je u svakom kadru dok Ishibashi podcrtava zbivanja na filmu ali im i dopušta da djeluju u suprotnom smjeru, mijenjajući dojam njene izvedbe.
Glazba za Gift leluja između ambijentalnih i džezom nadahnutih figura, gdje sintesajzeri i gudački instrumenti isprepliću bogate teksture na jednom, a intenzivni perkusivni izleti naglašavaju intenzitet pojedinih scena na drugom kraju spektra. Ove karakteristike obilježavaju Ishibashin opus koji je i u 2024. obogaćen s nekoliko iznimnih izdanja. S Keijem Matsumaruom, Tatsuhisom Yamamotom, Jimom O’Rourkeom i Giovannijem Di Domenicom uronila je u potpunosti u svijet slobodne improvizirane glazbe, flautom i elektroničkim efektima doprinijevši albumu Sakuraza. Stilski, kvintet svoje stvaralaštvo smješta između japanskih i europskih tradicija neidiomatske glazbe, na pola puta između ekspresivnog izričaja pijanistice Satoko Fujii i strožih formalnih okvira skupina poput Instant Composers Pool. Album I i Album II s kelnskom grupom Von Spar te bubnjarima Joeom Talijom i Tatsuhisom Yamamotom – čije se istovremeno energične i labave free jazz sinkopacije i prijelazi preko činela mogu čuti i na Giftu – pokazuju Ishibashi u sasvim drugom svjetlu dok istražuje pjesmama orijentirane forme, crpeći podjednako iz krautrocka i komornog popa.
Na tragu raznolikosti glazbe i stilskih niti sa svih tih albuma, uvodni segment u kojem pratimo jednog od glavnih likova kako gotovo ritualno prolazi kroz korake piljenja i cijepanja drva – aktivnost u kojoj se pronalaze i neki drugi japanski suvremeni umjetnici poput FUJI||||||||||TE – Ishibashi će popratiti nervoznim sintetičnim ostinatom, istovremeno stvarajući kontrast s pastoralnom mirnoćom scene i imitirajući agresivni zvuk motorne pile. Nešto kasnije, izmaglicu koja se spušta na šumu ili paru koja se podiže iz kotla s rezancima osjenčat će difuznim zvukovima koji, iako tipični za različite oblike eksperimentalne elektroničke glazbe, mekšeg noisea te dronea, ovdje poprimaju gotovo uzvišenu notu. Istovremeno, Ishibashi prepoznaje važnost tišine, na trenutke prepuštajući ukupnost doživljaja Hamaguchijevoj kinematografiji ili naprasno prekidajući tok pojedinih komada.
U svojim najboljim trenucima, ovaj spoj glazbe i filma spada u najuspješnije takve ovogodišnje pokušaje, rame uz rame filmskoj glazbi koja je nastala iz drugih sličnih oblika bliske suradnje u kojima uloge redatelja i skladatelja nose jednaku važnost. All You Need Is Death irskog sineasta Paula Duanea u središte svoje horor priče stavlja folk pjesmu Lankumova Iana Lyncha, čije će se jezive vokalne i instrumentane infleksije pokazati ključnima za doživljaj filma. O skladbama koje je pripremila za hibridni dokumentarac njemačke redateljice Henrike Meyer, skladateljica i zvukovna umjetnica Jana Irmert pak piše: “Razmišljam o glazbi kao o močvari koja leži ispod filmske strukture. Sve je povezano, no ponekad vidimo samo njenu skromnu površinu, dok konačno sami ne kročimo u nju.” No, dok su Ishibashini glazbeni pokreti suosjećajni, Lynch je prvenstveno zainteresiran za izazivanje instiktivne groze, a Irmert pronalazi negativne prostore u Meyerinu filmu i potencira egzistencijalistički ponor njenih aktera. U tom je smislu Ishibashin senzibilitet bliži patosom prožetoj sentimentalnosti Ryuichija Sakamota, kojemu su kompozicije za Čudovište Hirokazua Koreede bile među posljednjim radovima, dovršenima netom prije smrti.
Nažalost, Hamaguchijeva adaptacija vlastita materijala u konačnici ostaje nedorečenom i nepotpunom. Iako redatelj fabulu izmješta iz dijaloga i monologa u domenu poetičnosti i metatekstualnosti vlastitih kadrova, sama tehnička interpretacija povremeno kaska za idejom. Osim naglih rezova koji narušavaju pažljivo pripremljenu, na trenutke nježnu progresiju glazbe i nepotrebno otimaju pozornost, posebno začuđuje odluka da se pojedine dijelove filma poveže međutitlovima. Iako se mogu interpretirati kao posveta rodonačelnicima nijemog filma, ti ekspozicijski segmenti ne doprinose razumijevanju fabule – koja je ionako sekundarna, kako u Zlo ne postoji tako i u Giftu – već ostavljaju dojam nametljivosti i potiču rasplinjavanje upečatljivog narativnog potencijala sirove slike i zvuka.
Ni sama Ishibashi nije pritom u potpunosti bez grijeha. U odnosu na verzije skladbi objavljenih na službenom soundtracku za Zlo ne postoji, poneke od njenih produženih vinjeta ne uspijevaju funkcionirati podjednako dobro kao sažetije inačice, kao da je samome materijalu teško iznijeti preko sat vremena nijemog filma čak i dok djeluje u dugim formama naklonjenom ambijentalnom modusu. No, iako nas na kraju potiče na raspravljanje i zamišljanje boljih varijanti nastupa, Gift je i u svojoj nesavršenosti vrijedan doživljaj čiji prizori i zvukovi žive i nakon što projektor utrne a razglas utihne.
ObjavljenoObjavljeno
