Tema Indijski i tibetanski budizam predočavaju svoje cikličko shvaćanje postojanja kotačem života što karmičkim zakonitostima uzroka i posljedice okreće neprekidan tijek življenja, smrti i ponovnog rođenja – to vječno vraćanje, koje podrazumijeva i inherentnu egzistencijalnu patnju iz čijeg se kola oslobađamo tek razbijanjem začaranog kruga vlastite karme. Drive My Car (2021.) Ryûsukea Hamaguchija ne zalazi u tako konkretnu duhovnu dimenziju, i krug koji se u filmu da iščitati nije odredljiv kao strogo karmički, ali pitanje kojim se film bavi ipak jest od te vrste: glavni protagonist je na suptilno transformativnom, pa i sudbinskom putu suočavanja s duboko uzročno-posljedičnim sponama svoga života, nerješivim pitanjem koje iz njih izvire, a koje ga drži u njegovu začaranom krugu boli, sumnje, žaljenja i krivnje. Taj unutarnji protagonistov svijet bit će simboliziran njegovim automobilom – njegovom psihološkom ekstenzijom – čiji se kotači, kao i protagonistove misli, rotiraju oko iste osi. Kazališnom glumcu i producentu Yûsukeu Kafukuu (Hidetoshi Nishijima) umrla je supruga, scenaristica Oto (Reika Kirishima), a u starijem, ali ulaštenom i brižno očuvanom crvenom Saabu 900 Turbo jedan je zvuk stalan: na kaseti je dijalog Čehovljeve drame Ujak Vanja i glas preminule supruge, koja ga izgovara.
U prologu, koji traje skoro puni sat, izložena je Yûsukeova i Otina nesumnjivo iskrena povezanost – međutim, ona ga vara. Yûsuke joj taji da to zna, nemajući snage suočiti se s onim za njega kontradiktornim i neshvatljivim u vlastitoj ženi. Ipak, Oto ga sama jednog dana dočeka zlosutnom moramo razgovarati rečenicom, no iste večeri umire, naprasno u kratkoj sceni u kojoj kamera prikazuje njezino nepomično tijelo iz gornjeg rakursa, kao da gleda u dubinu tame njihove sobe gdje je nepovratno potonula. Takva nenagoviještena, nagla, tajanstvena smrt pojačat će efekt njezina iščeznuća iz Yûsukeova života, odlaskom koji on pak tumači kao izravnu posljedicu njihova odnosa: pred trenutak kada je mogao razriješiti ono krucijalno, ona kao da ne umire da bi umrla nego da bi mu bila oduzeta. Otinu smrt Yûsuke snosi kao životnu kaznu koju preispituje vjerujući da ju je svojom šutnjom, na duhovni način, sâm ubio.
Tematizirajući njegovo suočavanje s ovim gubitkom, tajnom Otina bića što ga proganja, film je žanrovski povezao dramu i film ceste u slojevitu priču o samospoznaji i iscjeljenju, čiju strukturu Ujak Vanja podržava kao metadramaturški kostur. Dok Yûsuke na Ujaku Vanji radi kao glumac i producent, dobar dio radnje posvećen je procesu postavljanja predstave, k tome višejezične, što je osobitost kojom film istražuje potencijal dramskog teksta i glume. Osim te korjenite tematske isprepletenosti s teatrom, u filmu je inače malo toga teatralno – bez napetih trenutaka, dijaloga povišenih tonova, otvoreno se ne razbacuje baš nijednim osjećajem. Drive My Car je trosatna meditacija satkana od uzdržanih suptilnosti kao stilski izuzetno decentan film. Vizualno, obilježavaju ga minimalistički uravnoteženi kadrovi s neutralnim ambijentima. Narativna linija, premda slojevita, razvija se jednostavno i čisto linearno, bez ikakvih rukavaca ili digresija. Karakteri protagonista pak samozatajni su i odmjereno izvedeni. Svi ti segmenti daju dojam da je razgaljena, nekontrolirana, neozbiljna emocija u filmu zabranjena; vlada asketska suzdržanost i svaki intenzitet rasplinjava se pred stoičkom rezolutnošću junaka da podnesu svoje živote. Kao što nije nimalo slučajno da je upravo Ujak Vanja drama unutar ove drame, u filmu općenito nema elementa koji s drugim ne stoji u posve jasnoj i naočigled izloženoj vezi. Ne samo da je tu riječ o neslučajnostima; radnja primjenjuje principe sudbine (počevši s Otinom smrću), koje su svjesni i sami protagonisti. Kao da znaju da moraju proživjeti to što proživljavaju, iz čega dijelom proizlazi stoički stav, u odsustvu prave iznenađenosti pred onim što dolazi. Tako i naracija, ničim zatečena, mirno ide svome cilju, a cilj je katarza, Yûsukeovo oslobođenje, koje i prema metadramskoj predodređenosti mora proći u ulozi Vanje.
U tim znakovitim razmještajima ključna je vozačica Misaki (Tôko Miura). Yûsukeu dodijeljena kao šofer kojeg bespogovorno mora prihvatiti ako želi raditi na predstavi, ultimatumom je ubačena u njegov auto, njegov unutarnji svijet. Šutke vozeći cestama koje su pred njima, gledajući u Yusukea iz retrovizora, ona je svevideća figura izbaviteljice, a to može biti jer je sama već prošla njegovim putem. Misaki je svojim nedjelovanjem svoju majku pogurala u smrt. Kao i Yûsuke, po pitanju moralne, duhovne odgovornosti, počinila je ubojstvo – stoga ga razumije i zna dovesti do potrebnog odgovora. Tu se međutim, možda i kao spontanost, događa nešto zanimljivo: Yûsukeova relacija s Misaki je središnja i ključna, ali zasjenila ju je ona koju ostvari s Kôjijem (Masaki Okada), Otinim ljubavnikom. Dijelom je to zbog zaokruženije karakterizacije njihovih likova i snažnije Nishijimine i Okadine glumačke izvedbe, ali ponajviše jer je njihov odnos kompatibilniji okvir samoj poanti filma. Kako je Yûsuke prihvatio Kôjijevu prijavu na audiciji Ujaka Vanje (još jedan sudbinski zaplet), stvorili su se uvjeti za dramski složenu situaciju: oni su dijelili ljubav iste žene, smjenjuju se u poziciji učitelja-učenika, onda primoravaju jedan drugoga u ulogu Vanje (doista fatalistički) a sve to dok Yûsuke prema njemu gaji pritajenu želju za osvetom, ali i znatiželju i dirljivu blagonaklonost. Ta prigušena tenzija kontradiktornih osjećaja otvorila je među njima prostor u kojem se temeljna ideja filma do kraja kanalizirala: proturječnosti u ljudima nesmetano supostoje a da ne iziskuju ljepilo objašnjenja. Tajna je da nema tajne. Oto ga je iskreno voljela i jednako tako varala – to je sve.
Nadilazeći simplificirano moralno/nemoralno, pravedno/nepravdno, smisleno/besmisleno shvaćanje međuljudskih odnosa, Drive My Car stremi zrelosti koja je u izmirenju s kompleksnošću ljudskog iskustva. Zato, iako se film u prvom planu bavi temama gubitka, cijeljenja, bliskosti, uloge umjetnosti u svemu tome, dojmljivijom puninom isijava ono esencijalno pitanje u tematskom krupnom planu – kako podnijeti neshvatljive kontradikcije života? Hamaguchi nudi Čehovljev odgovor. Ujak Vanja je centar kruženja, srž uslojavanja, premreženo polje u kojemu se protagonisti ogledaju, moćno ogledalo što im odražava istinu. Čekajući ju, redatelj je na gledatelja postavio isti, nemali zahtjev strpljivog podnošenja.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
