Tema Piše: Petra Sever
Nedavna okupljanja mladih na zagrebačkim javnim površinama društvo je interpretiralo na mnoštvo načina. Nekima je to dokaz lijenosti i pasivnosti ove “privilegirane društvene skupine”, dok ih drugi shvaćaju kao političku poruku trenutnoj vlasti, bunt protiv aktualnih mjera za sprečavanje širenja pandemije. Mladi su se ispred Hrvatskog narodnog kazališta, na Mladosti i Jarunu okupljali i prijašnjih godina, a zatvaranje ugostiteljskih objekata pogodovalo je masovnosti takvih druženja. Grupiranja mladih koja mediji često kritiziraju zbog toga što se odvijaju na “neadekvatnim mjestima” povod su za pogled na stanje i uporabljivost javnih prostora koje Grad Zagreb nudi mladima. Gdje se to mladi Zagrepčani smiju okupljati i hoće li svi ponovno, zbog nedostatka kvalitetnijih namjenskih prostora, ipak pohrliti u ugostiteljske objekte?
Mladi bez utočišta
Za početak, evo nekoliko riječi o tome kako stručnjaci vide život suvremene mladeži. U istraživanju o stavovima mladih Instituta za društvena istraživanja i Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu navodi se kako “trećina stanovništva mlađa od trideset godina i ne poznaje ništa drugo nego postsocijalističku prijelaznu fazu, koju 1990-ih godina obilježava velika nestabilnost i nesigurnost”. Ono pokazuje kako je promjena sustava uvećala društvene razlike i nejednakosti šansi te kreirala značajnu ekonomsku nesigurnost. Neizvjesnost pri zapošljavanju i produljenje trajanja institucionaliziranoga obrazovanja dovelo je do otežanog socioekonomskog osamostaljenja mladih, ali i do njihova nedostatnog uključenja u procese društvenog razvoja. Teškoće pri osamostaljivanju potvrđuju i podaci iz istraživanja Eurostata (2018) prema kojima se udio anketiranih mladih od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima kontinuirano povećava – s 70.7 posto 2011. godine na 75 posto 2018. godine. Za usporedbu, prosjek mladih Europljana koji žive s roditeljima znatno je manji i iznosio je 49 posto u 2018. godini. Već spomenuto istraživanje Instituta pokazalo je kako najmanje vlastitog prostora imaju mladi u urbanim sredinama. Istraživači navode i da je odluka o ostanku s roditeljima racionalna. Mišljenja su kako ispodprosječna plaća utječe na smanjivanje kvalitete života mladih koji se odluče na samostalan život.
Suživot mladih s roditeljima i smanjivanje površine životnog prostora u gradovima uvećavaju važnost mjesta kakve Oldenburg u djelu The Great Good Place naziva trećim prostorima. Američki urbani sociolog dijeli društveni okoliš čovjeka u tri kategorije. Prvom kategorijom smatra kućanstvo, odnosno dom i naziva ga prvim prostorom. Drugi prostor je prostor rada, dakle mjesto poslovnog života. U treće prostore ubraja kafiće, restorane, knjižnice i parkove. Ovim pojmom opisuje sva neformalna mjesta okupljanja, socijalizacije i dokolice. Promatra ih kao izrazito važne za razvoj civilnog društva, povezivanje ljudi, ali i za razvoj demokracije, budući da omogućavaju dodir s različitostima.
Trećim prostorima možemo smatrati i društveno-kulturne centre, objekte koji su svojevrsno utočište europske mladeži. Primjeri takvih prostora su Subtopia u Stockholmu ili UFA Fabrik u Berlinu. O ovim, ali i sličnim centrima koji su predstavljeni na konferenciji u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj 2016. godine piše Pejić. Kreativni centri omogućuju mladima, ali i svim zainteresiranima građanima prostore za stvaranje, uvježbavanje svakojakih vještina, razmjenu znanja, ali i socijalizaciju. Oni su najčešće multifunkcionalni ili se sastoje od više prostora koji su prilagođeni raznim namjenama. Mogu biti adaptirani kao umjetnički studiji, poduzetnički inkubatori, kao prostori za održavanje radionica i predavanja, knjižnice i prostori za tihi boravak, ali i kao prostori za socijalizaciju i opuštanje. U njima se organizira raznovrsna kulturna produkcija i javnih događaji, a oni su i dom raznovrsnih udruga civilnog društva. Ideja tih prostora nije novi koncept.
U zborniku Uradimo zajedno: Prakse i tendencije sudioničkog upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj navodi se kako se praksa otvaranja društveno-kulturnih centara javlja već pedesetih godina prošloga stoljeća. Ona se temelji na ideji stvaranja prostora u kojima se mogu ostvarivati različite društvene i kulturne aktivnosti. Njih provode građani različitih profila i sposobnosti – mladi i umirovljenici, amateri i profesionalci. Centre je kreirala institucionalna politika, a slični omladinski centri otvarali su se i diljem SR Hrvatske. Gdje su oni sada? Početkom 21. stoljeća, većina takvih centara prošla je kroz proces restrukturacije pri čemu su iz njih izdvojene pojedine komponente koje su nastavile samostalno djelovati u specifičnom području. Kako zaključuju autori zbornika, takvi “kulturni centri i pučka otvorena učilišta ostaju taoci vlastite infrastrukture i potrebe za njezinim održavanjem, tako da nemaju previše prostora za programski razvoj”.
Studentska i alternativna kultura
Ipak, jedan takav centar je donekle “preživio” tranziciju. Studentski centar u Zagrebu bio je značajan zagrebački kulturni i društveni prostor namijenjen studentima. U monografiji Pola stoljeća Studentskoga centra u Zagrebu navode se zadaće centra po kojima je on organizirao “kulturni, zabavni, društveni i športski život studenata”. Prema riječima njegova prvog direktora Vlatka Škarice, centrom su upravljali studenti. O prošlosti ovoga prostora svjedoči i Feđa Vukić u zborniku Savska 25 gdje navodi kako “su se upravo na središnjem prostoru Savske 25 dogodila i neka od masovnijih okupljanja studentske 1968. i 1971.” To je bio važan prostor jugoslavenske kulturno-umjetničke proizvodnje, posebice tijekom kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Centar i danas, sudeći prema Statutu skrbi za navedene potrebe, ali se iz godine u godinu njegova važnost za studentsku populaciju smanjuje.
Pretvara se u prostor studentskog servisa i menze. Studentski centar je od 2013. godine pod sanacijom zbog duga od 120 milijuna kuna. Za provođenje sanacijskog procesa zaduženo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dok centrom rukovodi privremena uprava na čelu sa sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom. Od većih “uspjeha” nove uprave treba izdvojiti gašenje Kulture promjene, protjerivanje subkulture skejtera iz Savske 25 uklanjanjem objekta SC Pool i Sretne kuće te oduzimanje prostora za rad filmskom laboratoriju Klubvizija. Iako prema navodima sanacijskog upravitelja centar od 2019. posluje pozitivno, on još uvijek nije službeno izašao iz sanacije.
Značaj koji je u prošlosti imao Studentski centar sada su preuzeli drugi prostori. Vukušić u svome istraživanju o alternativnoj kulturi u Zagrebu navodi kako je najvažniji takav prostor AKC Medika. Njega je, nažalost, znatno oštetio potres. Trenutno stanje Medike opisala je na svojim web-stranicama udruga Attack. Ona upravlja objektom čiji je vlasnik Grad Zagreb. Navode kako su oštećenja znatna i onemogućuju rad 223 članova i članica, ali i održavanje 200 do 400 godišnjih događanja.
Uključivanje mladih u različite udruge civilnog društva važno je za stvaranje i poticanje društvenog angažmana i odgovornosti kod mladih, kreiranje socijalnih veza, očuvanje vlastite kulture, ali i za promicanje multikulturalnosti. No jedan od najvećih problema takvih udruga, a istovremeno i problem mladih je nedostatak prostora. Istraživanje Kulture nove ističe ugroženost kulturnog sektora – 80 posto ispitanih organizacija pretrpjelo je štetu na uredskom prostoru, dok 57 posto ima oštećen prostor za kulturno-umjetničke aktivnosti. Potres i pandemija pogoršali su već problematično stanje koje pokazuju podaci iz zbornika Uradimo zajedno. U njemu se navodi kako je, odnosu na ostatak zemlje, civilno društvo najbrojnije u Zagrebu, ali i da 40,9 posto organizacija nema prostor za redovan rad.
Nezavisni prostori u krizi
Jedan od rijetkih prostora koji bez naknade već dugi niz godina udomljuje različite udruge civilnog društva je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, prva zagrebačka ustanova u kulturi utemeljena na spomenutom modelu civilno-javnog partnerstva. Prema riječima ravnateljice Janje Sesar, Pogon u suradnji s osnivačima čini sve kako bi organizacijama i umjetnicima omogućio koliko-toliko dostojanstvene uvjete rada. Napominje kako se prostor svakodnevno koristi – zauzet je tijekom čitave godine, izuzev tri tjedna ljetne pauze. No potrebna mu je temeljita obnova koja se donedavno činila ostvarivom. Naime, nakon intenzivnog višegodišnjeg suradničkog procesa u koji su investirana značajna financijska sredstva, kreiran je projekt rekonstrukcije Pogona. Grad Zagreb je 2018. godine projekt prijavio na europski mehanizam financiranja naziva Integrirana teritorijalna ulaganja (ITU) čija je namjena bila obnova zapuštenih vojnih i industrijskih građevina.
Početkom 2020. godine obznanjeno je da je projekt uspješno prošao evaluaciju, no dodijeljena sredstva ipak nisu bila dostatna za njegovu realizaciju. Nakon toga je Grad Zagreb kao vlasnik prostora pristupio produljenju građevinske dozvole, što se, nažalost, nije dogodilo. Budući da nije donesen detaljni urbanistički plan za Trnje, ovakav tip rekonstrukcije više nije ostvariv. Ravnateljica poručuje kako ovo čini sudbinu prostora vrlo alarmantnom i neizvjesnom. Dodaje kako prostor nema centralno grijanje, prikladnu ventilaciju niti izolaciju od buke, a dodatno se devastira radi kontinuiranih oštećenja hidroizolacije koja se više ne može adekvatno sanirati djelomičnim zahvatima. Apelira na nužnost donošenja novoga plana i prikupljanja potrebnih financijskih sredstava za obnovu zgrade koja u suprotnom neće još dugo moći odolijevati zubu vremena. Napominje i kako popunjenost prostora ukazuje na njegovu nužnost za razvoj i opstanak nezavisne kulturne scene važne za grad.
Iz navedenog je vidljivo kako se važniji zagrebački prostori namijenjeni mladima i kulturi mladih nalaze u stanju krize. Pod sintagmom prostori za mlade ne misli se samo na prostore druženja, već i na prostore koji omogućuju vaninstitucionalni grupni rad, kreativno izražavanje te razmjenu znanja i vještina. U europskim zemljama oni su čest izvor, ali i odskočna daska poduzetničkim aspiracijama kojih, prema istraživanjima, kod hrvatske mladeži kronično nedostaje. Skučeni stambeni prostori koji prevladavaju u gradu i suživot različitih generacija u njima ne omogućuju kvalitetno provođenje dokolice i grupiranje mladih. Postojeći institucionalni prostori su često isključivi, a prostori za najam su cjenovno nedostupni. Iako izgradnja ili revitalizacija prostora za mlade u ovim kriznim vremenima, dakako, ne treba biti od najveće važnosti, trenutna vidljivost mladih u javnom prostoru pravo je vrijeme da se zapitamo gdje su oni inače? I je li teza o “kafanskoj mladeži” točna ili mi jednostavno nemamo svoj treći prostor?
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
