Ulazim u stan u 20:11.
– Opet si pobjegla s predstave?
– S performansa. Nisam.
– Ali rekla si da traje do 22:00.
– Publika je izglasala kraj performansa u 19:48.
(Mom partneru kajgana ispada iz usta na naš lijepi, šareni IKEA tepih od silnog smijeha.)
(nešto kasnije)
– Ima li nešto zanimljivije na bilo kojem od milijun kanala koje imamo, HBO, Netflix, itd. od ovoga što je upravo na ekranu?
– Pita osoba koja ide gledati performanse za koje sama publika odluči da ih treba prekinuti, toliko su bili dosadni. I to odabrana publika koja je naklonjena takvih stvarima. (Ovaj put nema kajgane, samo touché odnosno burn koji visi u zraku. Smijem se i ja.)
U većini slučajeva, ovaj razgovor bi me iznervirao. Vodili smo ga, uostalom, već puno puta.
– Dosada može biti važna, u današnje vrijeme raspršene pažnje, izazivanje dosade može biti čin otpora.
– Una, ja nisam tvoj student, ne drži mi predavanje.
Moj partner i ja pripadamo različitim svjetovima, njemu izvedbene umjetnosti nisu ni posao ni interes, ali često me prati na razne događaje jer…mora. (Prije toga obično glumi da je uganuo nogu, obolio od bubonske kuge, osjeća početke atipične upale pluća ili se skoro ugušio od zrna kukuruza. To je postao naš mali ritual, i oboje nas zabavlja.) Dva puta godišnje nešto mu se zaista i svidi, tako da mislim da je omjer uložene energije i dobivenog užitka sasvim primjeren.
Međutim, ovaj put je nekako pogodio s tim podcrtavanjem: 12. veljače publika je odlučila da ne želi gledati puno više od pola sata interakcije ljudi na prvom spoju.
Performans o kojem je riječ rad je Ines Borovac, Zašto ne želiš na dejt sa mnom?. Sjedeći u mraku publike, ispred ekrana u prostoru Kontejnera, pratimo prvi spoj dvoje ljudi preko video linka. Ines i njen Tinder date u nekom su stanu u Zagrebu, za stolom, piju vino. Putem aplikacije, čiji QR kod očitavamo na početku događaja, povlačenjem prsta preko ekrana lijevo ili desno, odabiremo hoće li Ines i njen spoj odgovoriti na upute koje se pojavljuju na ekranu: raspravljaj o političkim pozicijama, iniciraj fizički kontakt, promijeni temu, ispričaj šalu, daj kompliment drugoj osobi, iskaži zabrinutost, iskaži interes, zatraži iskrenost… Publika je na sva ova pitanja odgovorila s da, sve dok se, nakon nešto više od pola sata, na ekranu nije pojavilo pitanje: želite li da se ovaj spoj nastavi?
Doduše, možda publika uopće nije prekinula performans zato što im je bilo dosadno, nego su htjeli vidjeti što će se dogoditi ako izglasaju kraj. A možda su ga prekinuli zato što su pragmatično zaključili da je važno da si autorica nađe bolji “match“, i da nema potrebe da se pati zbog arta.
Uranjanje u interakciju
Prisjećam se nekoliko realiziranih umjetničkih radova sličnog fokusa, i oni mi sugeriraju recepcijski horizont ovog rada.
Jedan od njih je Binaural Dinner Date ZU-UK iz 2017., koji se još uvijek redovito izvodi. Radi se o kombinaciji interaktivnog kazališta i socijalnog eksperimenta, gdje se istražuju načini na koje izvodimo neke verzije sebe u društvenim situacijama, posebice na romantičnim spojevima. Za razliku od performansa Ines Borovac, fokus nije na gledanju i odlučivanju, već je publika sama sudionik tih spojeva, a izvođači su koordinatori. Aktivno smo uključeni u izvedbu kroz niz zadataka i igara, vođeni glasom u slušalicama, što stvara specifičan oblik interakcije između nas, publiko-sudionika.
Izvedba započinje sparivanjem po dvoje ljudi iz publike u kafiću ili bistrou, gdje se smještamo jedni nasuprot drugih, najčešće onih koje ne poznajemo. Početni trenuci uključuju nelagodu, tišinu i postupno uspostavljanje komunikacije, u kombinaciji neposrednih reakcija i onih koji proizlaze iz svijesti o tome da smo gledani, i da izvodimo. Ubrzo dolaze zadaci, poput odabira tema razgovora ili simulacije tuđih spojeva pomoću Lego figurica, a time se karikirano propituju stereotipi o spojevima, vezama i očekivanjima od partnera.
Kasnije aktivnosti postaju osobnije i afektivno zahtjevnije. Odgovaramo na intimna pitanja, ponavljamo rečenice iz slušalica koje mogu, ali i ne moraju odražavati naše stvarne misli, a to stvara osjećaj nesigurnosti. Javljaju se pitanja o mogućnosti iskrenosti u tom kontekstu. Uključeni su i zadaci koji potiču fizičku bliskost, poput čitanja iz dlana ili simulacije poljupca, dok se završni dio izvedbe proširio i na javni prostor, kada izvođačica improvizira razgovor sa slučajnom prolaznicom, uvlačeći je u izvedbeni svijet.
Izvedba se pozicionira kao post-imerzivna, što znači da se kritički odnosi prema konceptu imerzije u kazalištu. Tehnologija ovdje nije primarni alat za stvaranje osjećaja imerzije, već služi kao posrednik između unutarnjih i vanjskih iskustava sudionika. Projekt je pružio zanimljivo iskustvo “prisilne” interakcije na režiranom spoju – složenost naših afektivnih reakcija bila je vrlo pametno dramaturški uvedena, posredovana i osmišljena.
Ono što je u Binnaural Dinner Date različito od performansa Ines Borovac, između ostalog, je i njena iznimno visoka dramaturška organiziranost. Postoji jasan, fiksiran i kompleksan scenarij. Iako je prostor otvoren za različite reakcije, sve je strogo tempirano – ono u čemu jesmo slobodni jest doživljaj i fokus na nas i naš osjećaj, ali generalno se radi se o posve kontroliranoj situaciji od početka do kraja.
Social Turks: Crowdsourced Dating Lauren McCarthy iz 2013. nešto je sličniji Zašto ne želiš na dejt sa mnom? po tome da je i u tom eksperimentu autorica donekle objekt vlastite izvedbe. U Social Turks McCarthy je otišla na dvadeset spojeva s ljudima koje je upoznala preko platforme za romantične spojeve OkCupid. Tijekom interakcije nije donosila vlastite odluke. Umjesto toga, uživo je prenosila spojeve te je putem mobitela radnicima plaćenim preko Amazon Mechanical Turka prepustila ulogu vanjskih promatrača.
Njihov zadatak bio je interpretirati situacije koje se događaju na spoju i slati joj upute što da kaže ili učini, koje je ona odmah morala slijediti. U projektu koji je istovremeno ironičan i posve doslovan, autorica je istraživala što se događa kada netko izvana preuzima kontrolu nad našim društvenim interakcijama. Bavila se time kako treće strane razumiju situaciju na spoju i kako donose odluke umjesto nas, te može li nam takav društveni inženjering pomoći u razbijanju rutiniranih obrazaca ponašanja i otvarati nove mogućnosti u odnosima.
Ovdje pak situacija odlaženja na spojeve nije imala ciljanu publiku – događaj jest streaman online, ali se zapravo nije znalo tko ga gleda i publika je bila prostorno dekontekstualizirana, a teoretski je moguće da je ni nije bilo, odnosno da su jedina publika oni koji su bili plaćeni da autorici kažu što da radi na spoju. Osim toga, postoji i dodatna dokumentacija. Autorica, naime, na svojoj stranici opisuje što se događalo, opisuje kako se osjećala dok je bila na spoju i kako je doživjela prisustvo ljudi koje je unajmila da joj daju upute – dobijamo njen pogled “iznutra”. Također, na njenoj web stranici možemo pročitati kako osobe koje je unajmila da rade za nju opisuju situacije koje joj se događaju na spoju i temeljem kojih zaključaka su joj sugerirali što da radi.
Sužavanje prostora interakcije i reakcije
Performans Ines Borovac u odnosu na Social Turks čini se kontroliranijim u smislu organizacije samog događaja – publika dolazi promatrati situaciju na određeno mjesto i u određeni kontekst. Udruga Kontejner, koja ima svoju jasnu kulturnu i umjetničku profiliranost, cijelom performansu unaprijed sugerira specifičnu nijansu nečega neobičnog i neočekivanog, koja bi bila drugačija da je riječ o tonskoj dvorani HNK ili da se događaj, recimo, odvija u sklopu manifestacije obilježavanja 1100. obljetnice hrvatskog kraljevstva za koje je Ministarstvo kulture nedavno objavilo poziv.
Performans je zamišljen “kao propitivanje toga jesu li naši romantični odnosi postali transakcijski” jer autorica “istražuje povijesne rituale udvaranja i razvoja romantičnih odnosa u europskom kontekstu, sežući sve do srednjeg vijeka”, uspoređujući pritom “‘prodavanje’ ženskog tijela kroz brak” s “današnjim ‘prodavanjem’ podataka digitalnih tijela putem online aplikacija, sada u svrhu jačanja kapitalističkih odnosa tehnološkog svijeta Silicijske doline”. Glavni je problem izvedbe kojoj sam prisustvovala što se ništa od toga nije ispitivalo, a istraživanje o kojem autorica govori nije bilo manifestirano.
Spoj je izgledao najkonvencionalnije moguće – muškarac i žena “ugodno” ćaskaju, a zadaci koje dobivaju nisu nimalo kontroverzni – i uklapaju se u ideju toga o čemu se tipično razgovara na prvom spoju i što se čini. U toj situaciji veliki je zahtjev postavljen na komunikaciju dvoje ljudi koji se nikad u životu nisu vidjeli, i možda još više na to kakav je sudionik spoja (jer o autorici ipak već nešto možemo saznati temeljem njene javne prisutnosti).
Prostor reakcije sužava se u prostor za procjenu osobe koja jest pristala sudjelovati u spoju i informirana je o tome što se tu događa, ali zapravo, u slučaju izvedbe koju sam gledala 12. veljače, nije dio konteksta u kojem se većina publike koja je prisustvovala izvedbi kreće. Sudionik spoja je u tom smislu “laka meta”, pa ga publika procjenjuje identificirajući se, uglavnom, s autoricom, a autorica postaje netko za koga “navijamo” jer je “naša”. U tom je smislu malo prostora ostavljeno za osjećajnu kompleksnost koja bi nadilazila susramlje, nelagodu i formulaičnost te situacije odnosno binarno čitanje izvedbe.
Naravno, kod socijalnog inženjeringa ili socijalnog dizajna ovog tipa, originalnost ne može biti neki poseban kriterij jer ljudi naprosto nisu posebno originalni u visokokodiranim i stresnim situacijama kao što je spoj. A i da kojim slučajem jesu, onda bi sva pažnja bila usmjerena na verbalnu virtuoznost, duhovitost, snalaženje, kreativnost i “posebnost” osobe koja je došla na spoj, a i to bi nekako odvlačilo pažnju od samog performansa odnosno izvedba bi postala o jednoj konkretnoj osobi – što mi se čini da nije bio cilj.
Sama uloga publike zapravo je, osim u završavanju događaja (koji pak ovisi o tome u kom trenutku moderatorica postavi pitanje o završavanju odnosno otvara opciju da događaj može završiti), potpuno zanemariva. Gledamo dvoje ljudi na spoju i glasamo da li da raspravljaju o političkim pozicijama, iniciraju fizički kontakt, promijene temu, ispričaju šalu, daju kompliment drugoj osobi, iskažu zabrinutost, iskažu interes, zatraže iskrenost… Čak i da se dogodilo da smo nečemu rekli ne, ne vidim kako bi se išta bitno u dinamici spoja promijenilo. Kao što se ništa posebno ne događa ni promjenom redoslijeda postavljanja pitanja.
Nije stvar u tome da se na tom spoju trebalo dogoditi nešto posebno, već u tome što je sve skupa inicijalno postavljeno tako da su male šanse da se išta zanimljivo uopće dogodi, a dosada s početka teksta, čini mi se, nije rezultat nemogućnosti ostajanja u situaciji, već ponavljanja dobro poznate društvene situacije koja ne može izaći iz vlastite predvidivosti. Doduše, predvidivost u afektivnom smislu nije nužno problematična – predvidive stvari mogu izazvati vrlo kompleksne i zanimljive reakcije, ali ovdje to, smatram, nije bio slučaj.
Da je, recimo, bilo troje ljudi na spoju, pa da se onda autorica ponaša kao da je to sasvim uobičajena situacija, možda bi se time otvorio prostor za neki tip propitivanja, u skladu s onim što je artikulirano kao interes autorice. Također, da su zadaci odudarali od uobičajenih tema razgovora na prvom spoju ili zahtijevali neke neočekivane akcije, zanima me što bi se dogodilo. Osjećam duboku nelagodu dok predlažem rješenja iz publike – to je otprilike pozicija drugog recenzenta koji pita autora akademskog članka zašto se bavi bananama, a ne prometnim znakovima koji više zanimaju recenzenta. Ali pokušavam zamisliti alternativnu situaciju koja bi bila produktivnija za ono što je navedeno kao fokus projekta.
Dodani moment ili dodana vrijednost ove izvedbe može biti činjenica da je spoj promatran, dakle da je na spoju dvoje plus šezdeset ljudi iza kamere, ali koliko god se trudila, ne mogu to vidjeti kao osviješteno promišljanje ili doživljavanje situacije. Toliko smo neprestano izloženi pogledima na koje zaboravimo – prisluškivani, snimani, registrirani na sve načine, i sami se nudimo, objavljujući na društvenim mrežama – da nisam sigurna kako još dodavanja toga istoga može proizvesti nešto drugo. Može li prvi dejt biti još neugodniji zato što te aktivno promatra mala četa ljudi? Moguće, ali možda je i manje neugodan zato što nisi sam i imaš dodatni razlog zašto sjediš na dejtu – praviš art. U svakom slučaju moja empatijska imaginacija ovdje staje, odnosno nisam sigurna kako bi ni ta neugoda niti njen izostanak mogla biti performativno mobilizirana uz ideju rada.
Možda bi bilo izazovnije da cijelom događaju nije sugerirano nikakvo čitanje u vidu programskog letka – možda bih onda imala više prostora i više slobode pitati se što se ovdje zapravo događa i jesam li nešto propustila. Jer kritiku patrijarhata bojim se da nisam, a ni kritiku Silicijske doline.
ObjavljenoObjavljeno
