Piše: Ivana Anić
“Ako se složimo oko toga što su stvari, što je osnova i što je jednostavno” nadovezuje se ubrzo preciznom pogodbom, i takvom dekonstrukcijom samorazumljivosti stanja stvari poentira bit nužnosti društvenog djelovanja i osude kapitalističkog sustava. Naslov komada, premijerno izvedenog u studenome 2011. godine u intimnoj atmosferi kina Grič u Zagrebu, djeluje po principu povratne sprege – upućen je Moći kao subjektu kojega je moguće adresirati, no istovremeno uspješno funkcionira i kao stav kojim se glumac Vilim Matula, koreografkinja Irma Omerzo i vilončelist Stanislav Kovačić koriste kako bi u jednakoj mjeri doveli u pitanje legitimitet svojeg nastupa i diskreditiranje istoga.
Riječ je, dakle, o propitivanju vertikalne društvene hijerarhije i porijekla moći prije negoli je gledatelj uopće sjeo u svoju fotelju. Aktivistički angažman Vilima Matule, inače najvidljiviji u slučaju Varšavske 2010. godine, pruža potreban kontekst za razmatranje glumčeve naglašene teatarske političnosti. Godina koja je slijedila bila je godina kada se prosvjedima u arapskom svijetu, SAD-u, Grčkoj i na mnogim drugim prostorima u gotovo teatarskoj formi izašlo na ulice, a sada su ulica, kavana i internetski forumi uvedeni u kazalište. Imajući na umu taj reciprocitet između kazališta i pločnika, moguće je reći da tekstualna najava predstave zvuči poput manifesta koji bilježi tektoniku rastućih društvenih nemira i prema njima zauzima solidaran stav. U njoj se svaki izvođač/autor predstavlja vlastitim imenom, izjašnjava zašto je ušao u projekt i objašnjava simboličku učinkovitost svog poteza – borbu, makar umjetnošću, za više prava i dostojanstva pojedinca u svijetu simbioze medija, politike i kapitala. Je li takav stav pretenciozan, naivan, zastario? Ili se umjetnost ipak mora bacakati, pružati otpor, makar se živa kuhala u loncu s ostalim živinama? Da, u carstvu razočaranja i rezignacije umjetnost mora biti kritička, pa ako je potrebno i idealistička! Nema dovoljno vremena za pesimizam jer, citirajući kazališnu kritičarku Natašu Govedić, “idealizam je subverzivan”.
U tom kontekstu već je i samo preplitanje sadržaja, forme i ustroja predstave znakovito. Naime, čime se govori u kazalištu? Tijelom, gestom, plesom, riječju, zvukom i svjetlom. Riječ, doduše, najčešće preuzima primat, iako istraživanja pokazuju kako je od 70% pa do čak 93% komunikacije neverbalno. Hibridni žanrovi, međutim, poput ove dramsko-plesno-glazbene međuigre shvatili su moć poruke uz i onkraj riječi, iz čega slijedi da se ne govori samo glasom, već i rukama, violončelom, tijelom i licem. Iz istog razloga svaki od troje izvođača ima jednak status i zastupljenost na pozornici, a u najavi predstave također stoji kako je Matula pozvao Omerzo i Kovačića na suradnju, te da su oni podjednako autori predstave kao što je to dijelom i hrvatski postmodernistički pjesnik Branko Maleš čije stihove izvode na pozornici.
Tako se na daskama izmjenjuju Matulini govori koje upućuje publici – kao poziv na bunt i kao ironično zauzimanje stava političara ili ekonomista duhovitim “Nemojmo se bojati kapitala, zovimo kapital” i “Odijelo ne čini čovjeka, ali čini nadčovjeka”, kao pomalo naivna građanska lamentacija o zaduživanju. Ti se govori prožimaju s pokretima i plesom scenski vrlo ekspresivne Irme Omerzo – koji počinju pokornim kimanjem glave na početku predstave a završavaju imitiranjem kazaljki na satu koji mahnito otkucava – i Kovačićevim intuitivnim glazbenim tumačenjem rečenog i plesanog. U nadmetanju između riječi, glazbe i pokreta, riječ izvlači deblji kraj. Matulin tekst, koji je sam po sebi često vrlo samorazumljiv, a mjestimično zalazi i u banalnost, “spašava” Omerzina gestualna koreografija naročito fokusirana na pokrete ruku. Kada je sama na sceni, Omerzina tjelesna prezencija, suosjećanje ali i revolt kojima zrači opipljivi su, a poziv na hitnu akciju podcrtan grčem u ramenima. Njeno tijelo govori glasnije od mnogih jadikovki, pamfleta i proglasa, jer to je ono isto tijelo koje zauzima prostor i stvara kritičnu masu. Scenska pojava violončelista Stanislava Kovačića, čija kosa podsjeća na lavlju grivu i daje mu određenu dozu veličanstvenosti i težine, u ravnini je sa njegovom tehničkom vještinom, “čitanjem” svojih suradnika i osuđujućim, gotovo prijetećim zvukom instrumenta. Njegovi pomno isplanirani momenti ulaženja u djelo, podcrtavanje pokreta, ali i jasnoća koju pruža čak i ako se taj isti pokret ne vidi na sceni, čine ga svojevrsnim vodičem za potencijalne kazališne slijepce. Njegova je glazba možda jedino što preostaje kada su riječi ugušene, a ruke svezane, jer – kako spriječiti uši da čuju?
Treba napomenuti da predstava većinom ipak zadržava laganiji ton, te da se publika nemalo puta nasmijala, kao i, potaknuta gotovo dijaloškom formom Matulina izraza, djelomično sudjelovala u predstavi glasnim komentarom ili pridruživanjem neverbalnoj komunikaciji. Na primjer, kada je gledatelj simulirao zvuk imaginarnog biča u Matulinim rukama. Opet, treba biti oprezan pri spominjanju dijaloga. Glumčev izraz zapravo nije toliko poziv na interakciju – jer, postoje predstave u kojima je sudjelovanje publike mnogo intenzivnije na puno više razina, od emocionalnog do fizičkog – koliko na akciju. Prigušena, ali ne i ugašena svjetla koja otvaraju simboličku mogućnost za iskakanjem iz vlastitih sjedala, direktnost teksta – koji je, doduše, najproblematičniji dio predstave jer mu često istovremeno, što zvuči pomalo paradoksalno, nedostaje i suptilnosti i razorne snage – zajedno s finom izravnošću koreografskog i glazbenog dijela izvedbe, u cjelini služe kao umjetničko-politička platforma izvođačima da kažu ono za što prosječan gledatelj nema ni mikrofon niti pozornicu – ne može više! No pasaran!