Blic “Samo da nije interaktivno”, izgovaraš svom kulturnom suputniku_ici dok u strahu sjedaš u prvi red u kazalištu. Nerijetka je to bolest proširena među kazališnim gledateljima i gledateljicama, makar se raznorazni umjetnički pokreti već preko stotinu godina trudili na svoj način depasivizirati tog gledatelja_icu koji jadan_na sjedi iza četvrtog zida u mraku, a živi čovjek pred njim se pravi da ga ne vidi, uživajući privilegiju aktivnog dionika kazališnog čina. A svejedno, nikako se taj gledatelj_ica ne da iz udobnosti svog stolca, ma koliko god ga provocirali, nutkali i kumili. Sve što se na kraju čuje je šaputavi – “samo da nije interaktivno”. A onda u Pogon Jedinstvo iz Rumunjske kao dio projekta Stronger Peripheries doputuje Point Nemo, redateljice i dramaturginje Catince Drăgănescu i bez zadrške se predstavi kao interaktivna predstava. Otići i sjesti u gledalište i mantrati “samo da nije interaktivno” pomalo je kao izaći pred pljusak i nadati se da nećeš ostati mokar_ra. A ipak, među pedesetak ljudi koji su se zatekli u Pogonu i ispred kojih se pri ulasku prostrla klasična prostorna podjela – izvedbeni prostor naspram stolaca za publiku, osjećao se jedan tihi “samo da nisam ja”.
Dakle, na samom početku raspoređujemo se u komotnu konstelaciju koju dobro poznajemo: u gledalište sa stražnjicom više ili manje ugodno akomodiranom na stolcu, a ispred nas, u ovom slučaju, tri izvođača i dva ekrana, podest naprijed i dvije tribine lijevo i desno. Sve je dekorirano dvodimenzionalnom scenografijom sa (znanstveno) fantastičnim printom nedefinirane estetike, koja nam sugerira (ako smo slučajno zaboravili ili preskočili pročitati najavu) da je Point Nemo zamišljen kao distopijska budućnost. Prvo zabljesnu ekrani: gledamo montažu koja nalikuje generičnoj YouTube kompilaciji kratkih videa čiji je zajednički nazivnik “nezgoda”, a one se rasprostiru na skali od “smiješnih nezgoda” do nezgoda katastrofalnih razmjera. A onda nam se obraćaju izvođači. S naše lijeve strane u mornarskoj odori je queer voditelj ture s pretjerano oduševljavajućom ekspresijom koji svojom “glam” pojavnošću garantira regenerativnu moć krstarenja na kojem je i sam pronašao sreću i smisao života. S desne, Star Trek amazonska ratnica koja nudi ponovno rođenje kroz Survivor iskustvo iza kojeg izlaziš kao bolji, sposobniji i samim time zadovoljniji čovjek, jer se samo povratkom primordijalnom možemo riješiti letargičnog besmisla moderne egzistencije. Napokon, iz centra se pojavljuje futuristički plavo odjevena diplomatska sredina koja je nešto poput operativnog sustava cijelog Point Nemo kompleksa – zadnjeg utočišta za ljudsku vrstu čiji je planet većinski uništen nizom katastrofa nepoznatog podrijetla. Logika tih nepoznatih užasa je maglovita, ali istovremeno nam je poznata kao dječja recitacija jer spominje sve izvjesne i lako zamislive uzroke apokalipse: klimatske promjene, prirodne nepogode, virusi, nedostatni resursi, i tako dalje i tako bliže.
Vrijeme do početka interakcije otkucava, može se nanjušiti u zraku kako će se svakog časa podići i svjetla nad gledalištem, a mi ćemo postati dio predstave. Što li će samo tražiti od nas oni s druge strane četvrtog zida? Kao i mnoge predstave koje žude za nekom interakcijom sa svojom publikom, i Point Nemo hologrami koriste se elementarnom mehanikom pitanje-odgovor, već prokušanom, ako ne i prožvakanom od izvedbi različitog stupnja ili žanra participativnosti, počevši od socijalnih koreografija Bojane Cvejić do predstava kao što je REMOTE grupe Coney koja pitanje izbora dovodi do apsurda. Tako i Point Nemo za prvu interakciju uspostavlja “poligon za vježbanje donošenja odluka” time što dižemo ruke na profinjenu BuzzFeed “ili-ili” anketu čiji rezultat bi valjda trebao pokazati jesmo li više tip osobnosti za mentalni preporod kroz luksuzno krstarenje ili avanturističko kampiranje u divljini. Međutim, dok mi “vježbamo donošenje odluka” odgovarajući na pitanja poput “bismo li radije bili ubijeni ili ubili”, uskoro se ispostavlja da je ta vježba tricepsa i bicepsa bila potpuno beznačajna. Mali od palube, Ksena ratnica i njihova nadređena kapetanica svemirskog broda nisu “apdejtali softver” pa nisu uspjeli zabilježiti naše izbore nego će na kraju jednostavno postaviti pitanje: tko želi ići krstariti, a tko želi biti novi Bear Grylls? Nekoliko onih koji predstavljaju iznimku pravilu i ne mantraju “samo da nisam ja”, dobrovoljno se javlja i nagrađeni su plastičnim jajetom kao ulaznicom na pozornicu. A onda se događa jedna potpuno nepredvidljiva i neviđena okolnost za jednu interaktivnu predstavu: nedostaje dobrovoljaca za sudjelovanje. Svi izbjegavaju poglede entuzijastičnih izvođača koji kao učitelji_ce u osnovnoj školi pokušavaju očajnički naći jedno dijete koje će surađivati na nastavi, a Point Nemo pada u prvu zamku interaktivne predstave dok razina neugodnosti u prostoru eksponencijalno raste.
Naime, iako postoje grupe umjetnika koji su se faktički specijalizirali u tipu kazališta koje je interaktivnog tipa poput Blast Theory ili Punchdrunk, a “provokacijom” publike bavila se još i prva avangarda, interaktivno kazalište malo-malo prevrće sat unatrag i obolijeva od istih dječjih bolesti. Među njima je uostalom i ona koja zahtjeva ozbiljnu terapiju: kako motivirati publiku da želi sudjelovati u predstavi? Što napraviti kad nema nikog tko želi participirati? Ne mogu se oteti dojmu da upravo interaktivne predstave pate od loše reputacije jer njihovi autori_ce pretpostavljaju da je najaviti nešto kao interaktivno dovoljno samo po sebi kao motivacija za sudjelovanje. Drugim riječima, interaktivne predstave kao da po nekom automatizmu smatraju sebe poželjnima i uzbudljivima publici jer su dovoljno “hrabre” da budu interaktivne, a mi se kao publika nikad nećemo stati oduševljavati tom inovacijom i privilegijom sudjelovanja.
Uz muku, prikupljen je zadovoljavajući broj participanata_ica, a kao što sam se mnogo puta pronašla kako podižem ruku na pitanje učiteljice_a jer više ne mogu podnijeti neugodnu tišinu, na jedan molećivi pogled simpatičnog mornara završavam kao jedna od onih koje odvode na obećavajuće krstarenje i eto me, interagiram. Drugi dio publike odlazi u “okoliš za preživljavanje” dok treći, većinski dio publike ostaje u sigurnosti stolica s glavnim operativnim sustavom Point Nemo. Dok se odvajam, prilično mi je jasno da mi participanti odsad postajemo predstava projicirana na dva ekrana u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Slijedimo uz stepenice našeg vodiča u dvoranu za probe gdje nas dočekuje pjenušac, green screen i jedan omanji bazen na napuhavanje s mapom svijeta na dnu. Ubrzo postaje jasno i što je okosnica naše participacije: krstarenje je jedno veliko natjecanje u popularnosti koje nimalo suptilno evocira logiku društvenih mreža, samo su u ovom slučaju ulozi, dakako, distopijski te onaj koji nije nagrađen s dovoljno naljepnica može završiti preko palube. Ne nasmijavaš li i ne činiš li ljude dovoljno sretnima čeka te sigurna smrt u moru koje se u ovom scenariju podiglo toliko da je potopilo i Veneciju i Bollywood, ali to je prilično sporedna informacija.
Glavno pitanje postaje zašto neki od nas nisu zaslužili naljepnice, a drugi jesu. Naš vodič stavlja one čije se tijelo šareni od naljepnica u neugodnu situaciju da objasne zašto nas koji nismo nagrađeni naljepnicama ne vole, dok cijeli show zabavlja publiku u Velikoj dvorani. Naravno, artificijelni animozitet pokreće salve smijeha dok nas naš vodič požuruje kroz protokol jer je iscrtani scenarij zamišljen tako da brže-bolje bacamo ljude preko palube, s pretpostavkom da je to nešto u čemu ćemo pristati sudjelovati. Koji su nas zadaci sve još čekali na ovom opskurnom brodu, nećemo nikad znati jer moja grupa već nakon drugog diže pobunu. Slijed nesuvislih zadataka se zaustavlja kad na moralnu dvojbu koga ćemo žrtvovati u grupi ne bismo li pomogli obitelji Indijaca koja pluta u oceanu svi kolektivno i spartanski odlučujemo baciti se za njima u hladnu vodu. Naš domaćin u tom trenutku evidentno ostaje bez alata kako odgovoriti na tu akciju i još jednom Point Nemo softver nema adekvatni update. Evidentno je da smo izazvali Error 404.
Vraćamo se u Veliku dvoranu pridružiti se Gledateljima (The Watchers) s velikim G koji su hibernirajuća i miroljubiva populacija Point Nemo scenarija. Uz kratke pregovore, publika i izvođači dopuštaju nam da ne poginemo u fikcionalnom oceanu i tako preživjeli, nastavljamo gledati drugu skupinu kako nas “zabavlja” iz svojeg Survivor kampa. Ipak nismo kažnjeni za kršenje pravila. Napokon i drugi dobrovoljci dolaze na naš otok, u sigurnost dvorane, a ponovno iskače pitanje tko će ili neće imati pravo na ono malo preostalih resursa na Zemlji. Opet smo u situaciji gdje odlučujemo o vrsti i broju ljudskih žrtava, u ovom slučaju mi u publici protiv predatora iz Survivora. A onda – strike 3! Publika po treći puta hakira igru i Predatori se pred ponuđenim izborima odlučuju pretvoriti u sjedilačke entitete – Gledatelje koji cijelom populacijom crpe mnogo manje resursa nego “luksuzni” život koji je ponuđen Predatorima u njihovoj izoliranoj kupoli. Zar je moguće da se toliko moralista i martira okupilo te večeri u Pogonu pa se u ovom scenariju tako svi neprestano žrtvujemo za opće dobro svaki put kad naši vodiči žele iz nas izvući preživljavački i kompeticijski duh?
Konačno, sve ovce su na broju i kao publika imamo zadnji zadatak: dogovoriti se kako ćemo odsad kao nova zajednica, jedini preostali entiteti civilizacije donositi odluke. Koje, zašto i zbog čega, vezano uz što? Na taj dio ne dobivamo odgovor. Ali razred je kooperativan pa povodimo raspravu u kojoj nema mnogo ingenioznijih ideja od toga da se jednostavno poslužimo većinskom demokracijom. Očiti zaključak: nije tako lako smisliti sistem upravljanja koji će biti zadovoljavajući za svih pedeset glava i društvo kao takvo. Što se može? Kako bismo napokon zaključili ovu priču, dogovaramo se kako ćemo pokušati uvesti na deset dana sustav starješina i poglavice jer – zašto ne? Vrijeme je da zazvoni školsko zvono.
Izlazim iz dvorane s nesigurnošću koliko dugo još može potrajati taj iluzorni trend da je za ostvarivanje interakcija samo potrebno dati zadatak ili postaviti pitanje publici, a ona će se skupa s kreatorima nastaviti oduševljavati “zanimljivošću” činjenice da “interagira”. Tik prije, autori i izvođači predstave Point Nemo nam se zahvaljuju i plješću jer smo prva publika koja nije igrala prema njihovim pravilima, a ja se pitam koja su to točno pravila postavljena. Point Nemo predstavio je prilično rupičasti scenarij koji pretpostavlja da je čovjek čovjeku vuk, ne uzimajući u obzir da postoji, ne samo protuteža toj tendenciji, nego i cijeli spektar između. U osnovi od publike se ne očekuje interakcija nego slijeđenje protokola koje je do te “sudbonosne” srijede u Pogonu vjerojatno bilo uspješno, ponovno, ne nužno zato što je doista čovjek primarno krvoločni grabežljivac, nego zahvaljujući višestoljetnom poštovanju kazališne konvencije. Možemo reći da je to poštovanje društvenih konvencija i razlog zašto bi u nekom distopijskom svijetu kao Point Nemo pristali bacati se međusobno u ponor smrti bez pardona, ali to opet pretpostavlja jednu vrlo jednodimenzionalnu sliku čovjeka tj. publike koja, pokazalo se i u ovom slučaju, ne postoji.
Da je napraviti analogni interaktivni sustav prilično kompleksno, potvrdit će vam bilo tko s malo matematičkog predznanja, ali ni u kojem slučaju nije iluzija (kao i svaka druga kazališna) koja je neizvediva. Za početak, s druge strane “zida” autorsko tijelo treba biti doista spremno da se bilo što može dogoditi i imati odgovor ili metodu za improvizaciju ili manipulaciju, uvesti nas u igru po svojim pravilima gdje nećemo samo tako htjeti sabotirati protokol. Nažalost, iako se mogu pohvaliti egzibicionizmom koji pomisli “wow, super, interaktivno!”, bojim se da Point Nemo nije uspio ni jedno ni drugo od navedenog, pa je cjelokupni dojam da se interaktivno kazalište još jednom pokazalo kao gruba skica vlastite poetike. Svejedno, ako nas Point Nemo počasti još jednim gostovanjem, nemojte propustiti. Nikad ne znate na kakve čudnovate stvorove u publici ćete naići i kako će izokrenuti i prisvojiti scenario – to je još uvijek nešto što u interaktivnom kazalištu ostaje neprocjenjivo.
ObjavljenoObjavljeno
