Jesu cure cure jer cure?

U stripu “Cure” autorice i ilustratorice Hane Tintor, svakodnevica i njezine banalnosti prikazane su kroz prizmu šarmantnog humora, nenametljive empatije i zdrave doze autoironije.

FOTO: Anto Magzan / Fraktura

Ponedjeljkom se zna dogoditi da se slučajno poskliznem i onda se, ni kriva ni dužna, zarundam u Krivom. Ovaj se put sa mnom poskliznula i frendica koja je svoje jadikovke odgovorno zalijevala Hidrom, a ja, standardno neodgovorno, velikim gemištom. Dok je ona rentala o svojoj vezi na pomolu – a ja se pravila da je pomno slušam i suosjećam s njom – postala sam opsesivno svjesna probadajućeg bola koji je rezultat urezivanja lijepih, ali nepraktičnih hlača u šlaufove moga trbuha, pa sam brže-bolje krenula razmišljati o tome kako da čim prije smršavim, ali mi je taj tok misli poremetila strasna potreba za prđenjem, koju je zatim nadglasala potreba za pišanjem i mijenjanjem tampona.

Znala sam da mi se guzica pretvara u lokvu, samo nisam bila sigurna je li riječ o lokvi znoja, lokvi menge ili kombinaciji jednog i drugog – što će se, kako god okrenula, sigurno vidjeti na svijetlim hlačama i onda će svi gledati i upirati prstom u mene, smijati mi se ili me sažalijevati. Pomislila sam, da sam bar cura u stripu, a ne cura u stvarnom svijetu, pa da mogu zamoliti svoju stvarateljicu da me napravi mršavom, bez tijela koje prdi, piša, ima mengu ili luči znoj. Onda sam se sjetila Hane Tintor, jer mi ona, da sam jedna od junakinja u njezinom stripu Cure (Bodoni, 2025), sigurno ne bi ispunila nijednu od želja.

Prije nego što njezin strip uopće započne, čitateljica se spotakne na crtež u kojem jedna od junakinja poželi tijaru, vilinska krila i čarobni štapić, ali autorica – nacrtana verzija same sebe – odgovara da joj neće ispuniti želju jer: “strip je već gotov”. U toj kratkoj, metatekstualnoj razmjeni, Tintor odmah postavlja ton cijele knjige – nema čarobnih rješenja, uglancanih popravaka ili prečaca za izlaz kroz fantaziju. Ono što slijedi je niz bedastih i zbunjenih stripovskih epizoda koje u smislenu cjelinu povezuju likovi prijateljica, običnih cura uhvaćenih u dobrodošlo banalnoj i dosadnoj slagalici svakodnevice.

Cure autorice Hane Tintor. FOTO: Marija Skočibušić

Tintor crtežima hvata frendice, generaciju fino odgojenu na skrolanju i algoritamskoj fragmentaciji pažnje, koju je wellness retorika na društvenim mrežama naučila da bi trebala “raditi na sebi”, dok u isto vrijeme posrće pod težinom nestabilnih stanarina i tržišta rada koje joj ne obećava ništa osim 1+1 paketa, u kombinaciji prekarijat i anksioznost. Cure ne bježe od te svakodnevice, ne traže rješenja, ne nude self-help mantru niti girlboss narativ, nego ih zatičemo u blic-epizodama uz sočne tračeve, još sočnije riječi podrške i utjehe, urnebesne pasivno-agresivne komentare, a pritom ne izostaje ni onaj ljuti klasik; besciljni izlasci i iznervirano komentiranje Instagram influenserki koje zrače lažnim spokojem i životnom posloženosti. 

Uvodna napomena ”Svi likovi i događaji su stvarni, a svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna” u tom je smislu ključna: Tintor dojmljivo priznaje da je ovo strip koji svoj materijal crpi iz stvarnosti, međutim, ta stvarnost nije reportaža nego prizma kroz koju šiklja šarmantni humor, nenametljiva empatija i zdrava doza autoironije. Na trenutke, Cure funkcioniraju kao dnevnik ili arhiv sitnih sramota, glupavih komentara i neugodnih tišina, a koji djeluju kao da jednako pripadaju nama koliko i stripovskim curama.

Doduše, ne treba strip shvatiti olako – tek kao crtačku dokumentaciju ili rendom žvrljanje – jer svaka banalnost koju crtačica odabire zabilježiti doista funkcionira kao sitna, ali dinamitna studija generacijskih i djevojačkih quirkova, njihovih slatkih i gorkih briga, spektra načina na koji se uče nositi same sa sobom i svijetom u koji su bačene. Tintor ima izniman osjećaj za detalj, bilo da je riječ o billboardu “Spontanost je nova snaga”, terasi Krivog puta ili čajnim kolutićima na stolu, ti prizori ne služe samo kao ukrasi kadra, nego iscrtavaju atmosferu generacijskog iskustva života u Zagrebu. 

FOTO: Marija Skočibušić

Cure su, s vremena na vrijeme, krindž i znatiželjne trač babe, kažu neprikladne stvari, umorne su od ispravnosti – nisu tu da se emancipiraju i prosvijetle, nego da jednostavno preživljavaju, dan po dan. Iako stalno plešu po rubu izgubljenosti, nesigurnosti i preplašenosti, nikad nisu patetične, nego izrazito duhovite i cinične. U tom kontekstu korištenje humora ne iskače samo kao sladak dodatak – ružičasta mašnica na kosi – nego i spretno ispletena riblja kost, jer cure prepoznaju i vlastitu smiješnost i kolektivnu djevojačku ranjivost.

To je jasno iz stripovskih scena u kojima se junakinje sprdaju sa slikom savršenih influenserskih života, self-care narativima i cijelom “guru kulturom” koja cvate na Instagramu, pri čemu se komentira kako je self-care postao narcisoidan performans ili kako drugi glume wellbeing dok ih izjeda nesigurnost. Međutim, cure na vidjelo vade i vlastite proturječnosti, nesigurnosti i sitne neuroze; kod tretiranja Instagrama kao platforme za thirst trepanje, odlaska na psihoterapiju ili secirajući vlastito tijelo u odrazu u ogledalu. Tintor, u tom smislu, ne koristi humor da zagladi krhkost u savršenu, urednu frizuru, nego da je pažljivo raskuštra, pramen po pramen, dok ne postane ono što jest: neuredna, ali živa. 

FOTO: Marija Skočibušić

Jedan od najvažnijih slojeva ovog stripa, i meni najomiljeniji, je slatkoslani prikaz ženskog prijateljstva. Tintor ne romantizira ili idealizira žensku solidarnost, ne prikazuje ju kao magično rješenje koje će izliječiti sve nesigurnosti i sumnje u vlastitu vrijednost. Umjesto toga, gradi ju kroz mikrogeste: tu su zaigrana scena autanja frendice u kojoj se cure međusobno sprdaju, dijeljenje komplimenata kada nisu nužni ili utjehe kad se neka od cura osjeća kao hladetina. Upravo te i takve sitnice pokazuju kako izgleda ženska solidarnost; nisu patetične ili prenaglašene, nego djeluju vrlo prirodno i spontano.

Posebno su upečatljivi oni trenuci koji se inače bace izvan kadra: cure s dlakavim nogama i pubičnim dlakama, s punim ustima riječi “menga”, na zahodu, s nadutim trbuhom, s podočnjacima, celulitom. Ništa manje nije važno naziranje cica svih veličina i oblika, pokazivanje i spljoštenih i prćastih guzica, a dok su prikazane u svim tim trenucima intime ili golotinje, Tintor ne upada u voajerizam ili erotizaciju – ta tijela nisu ni erotizirana, ni idealizirana, ni posramljena. U vizualnoj kulturi u kojoj su čak i strip junakinje često filtrirane, glatke i idealizirane, junakinje Cura nisu tu samo da bi bila lijepe, nego da bile živahne, opipljive i stvarne.

FOTO: Marija Skočibušić

Osim toga, svaka od njih nosi i kul odjevne kombinacije koje poželim iskopirati, čak i kad su doma u gaćama i potkošulji! U tom se smislu ni moda ne čini usputna, već kao i da je sam stajling junakinja produžetak njihove svakodnevice i identiteta: šarene jakne, kulerske sunčane naočale, lijepe, ali nepraktične nove cipele. 

Da Cure imaju TikTok kanal, vjerojatno bi roastale sve i svakoga – od lokalnih političara do joga influenserki – snimale bi poluplesne, polutužne videe u pidžamama, uz voiceover o tome kako ne znaju što žele, kako se boje, kako su umorne, kako je sve smiješno i ništa nije smiješno. Vjerojatno bi bile viralne, ali ne bi nudile motivacijski sadržaj, nego bi kroz meme logiku samo pokazivale kako je biti mlad, lud i umoran.

Cure su baš svašta; mikrodruštveni komentar na praznine koje nastanjuju, blesavi upljuvak dejting aplikacijama s kojima se igraju i hihotavo ljubavno pismo mjestima na kojima zajedno cugom i hranom zalijevaju jad ili dosadu. Tintor tako zauzima dvostruku poziciju: ona je dokumentaristica trenutka, jer zna promatrati i precizno hvatati mikroskopske detalje koje vjerno preslikavaju suludost i čudnovatu ljepotu doba u kojem živimo, ali je istovremeno i dramaturginja banalnosti, jer zna kako od tih detalja, bez grandioznih i napasnih narativa, stvoriti priču koja je topla, prepoznatljiva i duhovita.

Dakle, radi se o stripu koji se ne trudi popraviti cure, niti ih spasiti, nego ih pušta da budu ono što jesu. I u tome leži njegova važnost: u vremenu u kojem se očekuje da stalno pokušavamo biti “bolje verzije sebe”, zbog čega i poželimo da nam netko samo da taj čarobni štapić, Cure podsjećaju da je dovoljno, možda čak i nužno, biti samo to što jesmo – cure koje se neodgovorno zarundaju na ponedjeljak, cure koje ponekad ne slušaju druge cure, cure koje prde i imaju šlaufove, cure koje tračaju i koje se tješe, cure koje cure.

FOTO: Marija Skočibušić
Objavljeno
Objavljeno

Povezano