Tema Halfway through this life / I used to feel free
Was it just a dream? / Now you’re half shy / Think you’re so carefree
But you’re just seventeen / So much like me
(Seventeen, Sharon Van Etten)
Kada se prisjećam svojih adolescentskih dana, dok tonem u san i u maniri prave račice po mislima opsesivno prevrćem sve svoje prijašnje prijestupe i pogreške, preplavljuje me potpuni cringe od kojeg u tami sobe dramatično zabijam glavu u jastuk nastojeći tako odagnati sva ta sjećanja i zaboraviti da je to razdoblje mog života uopće postojalo. U tim se trenutcima osjećaj srama ipak miješa i s osjećajima nježnog razumijevanja i suosjećanja koje gajim prema sebi u tim godinama.
Često si poželim pružiti zagrljaj, možda i reći da kasnije bude bolje, da ću se s godinama, ali nikada potpuno, riješiti tog osjećaja tjelesne i emotivne nelagode, da nema ništa sramotno u tome što i dalje ne mogu preskočiti kozlić, što mi je grozno išla matematika, što sam neprekidno sanjarila, što sam bila čudna, isključiva i nesklona pružiti razumijevanje drugima kada sam ga tako žarko i očajnički, onom kombinacijom osjećaja koju najvatrenije i najdublje osjećamo upravo kao adolescenti, priželjkivala za sebe.
Najviše pamtim osjećaje posvemašnje ljutnje ili neobjašnjive tuge; između je bilo vrlo malo toga, osim povremenih ushita – zbog glazbe, nekog filma, događaja, izlaska ili pogleda. Osim toga, najviše se sjećam frendica i svih navedenih osjećaja koje sam s njima dijelila. Kasnije i raskida tih prijateljstava. Zbog nekih raskida i svog ponašanja tijekom njih i danas duboko žalim, zbog nekih nimalo. Ushiti su, pak, neponovljivi i svaki je neprežaljen.
Ljepljive šljokice djevojačke
O svemu ovome vrlo intenzivno razmišljam već nekoliko tjedana jer gledam Sram, hrvatsku inačicu norveške teen serije Skam koja je 2015. kada je započela s prikazivanjem izazvala globalnu pomamu i pomutnju. Proteklih tjedana kao da sam opet u srednjoj, u svojoj sam sobi, zidovi su prekriveni posterima Nirvane, Spajsica, Leonarda DiCaprija (Ah, cringe!), Pearl Jama, Oasis, Blura, Angele i Jordana iz serije I to mi je neki život i Brende iz Beverly Hillsa, a ja sjedim na podu i čekam da krene moja najdraža serija na TV-u. Obuzima me ista mješavina osjećaja koja me prožima kada se prisjećam svog djevojaštva; salve srama i nelagode miješaju se s beskrajnom nježnošću i razumijevanjem za ono što proživljavaju djevojke u Sramu.
Moje se djevojaštvo, naravno, u brojnim pogledima razlikuje od njihovog iskustva djevojaštva, a nostalgija za tim godinama poput ljepljivih je šljokica i teško se skida bez obzira na svu nelagodu koju mi sjećanja na to razdoblje donose. Ja sam odrastala 90-ih u malom slavonskom gradu iz kojeg sam silom htjela pobjeći. Imala sam jedno stolno računalo koje se nalazilo u blagovaonici stana u kojem sam živjela s roditeljima i sestrama, imali smo dial-up internet, glazbu sam si puštala na Winampu i religiozno pristupala odabiru skinova za njega, a u četvrtom sam razredu srednje dobila svoj prvi mobitel, malu Motorolu na kojoj je bilo nemoguće normalnim fontom pisati poruke pa sam ih sve tipkala velikim slovima zbog čega su me ljudi znali opominjati da im se čini da samo vrištim na njih.
Nisam mogla fotkati svojim mobitelom, niti slušati glazbu na njemu, ali da jesam duboko sam uvjerena da bih stalno slikala selfieje, snimala plesne pokrete u sobi i na plesnom podiju i umjesto u vlastitu sobu prkosno bih se zatvarala u svijet mobitela sa slušalicama u ušima, izolirajući tako sebe od okoline. Tih bi godina iz slušalica vjerojatno treštao Pearl Jam (Cringe!), ali sada bi to bila Charli XCX ili Frank Ocean. Okolnosti odrastanja bile su drugačije, ali sram i nelagoda ostaju glavnim odrednicama adolescencije.
Tinejdžerstvo na ekranu
Skam je odmah po izlasku izazvao globalnu senzaciju. Naizgled je bila riječ o još jednoj seriji koja prikazuje svakodnevicu tinejdžera, ali su formalni aspekti serije bili bitno drugačiji od većine televizijskog sadržaja koji se tada nudio mladima. Pojedini isječci iz tjednih epizoda prikazivali su se kronološki u realnom vremenu na webu ili društvenim mrežama serije, svaka od četiri sezone imala je različite središnje likove koji su bili dijelom istog društvenog kruga učenika jedne gimnazije u Oslu, a teme koje su se obrađivale u seriji bile su vezane za romantične i prijateljske odnose, seksualno uznemiravanje, mentalno zdravlje, seksualnu orijentaciju, poremećaje u prehrani ili, pak, strogi religijski odgoj.
Na prvi pogled Skam tematski nije nudio ništa novoga. Navedene su teme uobičajena sastavnica teen serija, a one su kanonski i neizostavan dio odrastanja i djevojaštva, ali i sâme televizijske produkcije. Životi adolescenata popularna su tematika u serijama, ne samo zbog dramaturškog potencijala svih sastavnica odrastanja kao što su seksualnost, obiteljska dinamika, prve veze i zaljubljivanja, prijateljstva, eksperimentiranje, odbacivanje autoriteta, nelagoda, tjelesne i emotivne promjene, nego i zbog izrazite opsjednutosti mladošću koja prožima sve pore našeg društva. Odraslima su adolescenti vječni izvor voajerističke fascinacije; žudimo iznova iskusiti taj ushit mladenaštva, ali s “ovom pameću i ovim znanjem”.
Otkada je televizija postala sastavnim dijelom kućanstava, a mladi prepoznati kao publika kojoj su također potrebni televizijski sadržaji u većoj ili manjoj mjeri “prikladni” za njihovu dob, snimaju se televizijske serije za mlade. Sve do 1990-ih teen serije nisu se u velikoj mjeri snimale isključivo s mladima kao ciljnom publikom na umu nego su se u dramskim serijama ili, pak, obiteljskim sit-comovima obrađivale teme koje su bile zanimljive adolescentskoj publici. U tim se serijama adolescentskim temama pristupalo isključivo didaktički i gotovo pa moralizatorski; na kraju bi epizode moralno zalutali adolescenti uz pomoć odraslih likova pronašli pravi put i ravnoteža bi ponovno bila uspostavljena u tom svijetu krojenom po mjeri odraslih. Empatija prema “zalutalim” adolescentima je postojala, ali samo ukoliko bi se oni nakon kratkotrajnog eksperimentiranja s “mračnom” stranom odrastanja vratili “pravim” vrijednostima – životu bez droge, cuge i definitivno bez seksa.
No 90-ih se odvija boom serija za mlade i to su godine u kojima ja odrastam i stječem svoja prva svjesna gledateljska iskustva. Na prijelazu iz osnovne u srednju školu pasionirano sam gledala Beverly Hills, I to mi je neki život (My So-Called Life) i Felicity, koje su 90-ih kod nas bile izuzetno popularne (nikada neću prežaliti ukidanje serije I to mi je neki život nakon samo jedne sezone!), dok je publika koja je odrastala ranih 2000-ih imala priliku stasati uz One Tree Hill i The O.C. Zadnjih su, pak, nekoliko godina najpopularnije teen serije Spolni odgoj (Sex Education), Euforija (Euphoria) i Heartstopper.
S godinama se, naravno, ton teen serija mijenjao, kao i pristup temama koje okupiraju živote mladih; likovi adolescenata više se ne prikazuju kao dvodimenzionalne figure kakvima ih zamišljaju odrasli, niti se različitim aspektima mladenačkih života pristupa isključivo didaktički i patronizirajuće. Teen serije sve su mračnije, u njima je sve manje odraslih i njihovih životnih zavrzlama, a sve je više mladenačkog ushita; napokon bez ustezanja. Otvorenije se pristupa životima i svakodnevici adolescenata; više ih se ne prikazuje kao pûke funkcije na koje odrasli lijepe svoje bojazni, frustracije, traume i propuštene prilike nego su punokrvni likovi s dubljom motivacijom i psihologizacijom. Takvim su promjenama u pristupu značajno pridonijeli razvoj tehnologije i društvenih mreža bez kojih si ni odrasli više ne mogu zamisliti živote, a kamo li mladi.
Upravo su razvoj tehnologije i društvene mreže ključni formalni aspekti Srama koji mu osiguravaju neposrednost i autentičnost. Hrvatska se verzija serije zadnjih nekoliko tjedana nedjeljom navečer prikazuje na HRT-u i zadržala je isti format kao i norveški izvornik. Uz navedeno kronološko objavljivanje pojedinih isječaka u realnom vremenu na webu serije, Youtubeu i na društvenim mrežama, svi fiktivni likovi imaju i svoje osobne profile na društvenim mrežama poput Instagrama i TikToka te ih možete ondje zapratiti; ja, naravno, jesam.
Tako možemo saznati kako su se osjećali nakon ljubavnog brodoloma na tulumu jer bi objavili nešto na svom Instagramu, čime se stječe puno dublji i neposredniji uvid u njihova emotivna stanja. Također, zbog objavljivanja isječaka u realnom vremenu možemo, recimo, u subotnjoj noći u 0:55 gledati glavnu junakinju, Evu, kako se uplakana i obuzeta krivnjom vraća s tuluma nakon što je na njemu prevarila svog dečka, Jakova, ili ćemo ponedjeljkom popodne u 16:02 gledati likove kako u školskoj kantini jedu ručak i komentiraju događaje s tuluma. Doduše, s obzirom da se radi o licenciranom i gotovo pa franšiziranom proizvodu, s američkom i brojnim europskim verzijama, hrvatska inačica nije mogla previše sadržajno a ni formalno odudarati od izvornika. To se pokazalo punim pogotkom.
Snaga neizrečenog
Činit će se pomalo klišeiziranim napisati da serija odiše autentičnošću, ali na prvo gledanje upravo je to bio dojam koji sam stekla. Na trenutke sam se osjećala kao da hodam hodnicima gimnazije u kojoj predajem i čujem učenike kako neformalno razgovaraju jedni s drugima, pa čak i sa mnom. Uistinu se ne sjećam kada sam zadnji put u nekoj hrvatskoj seriji čula glumce koji govore živim, svakodnevnim jezikom, a u slučaju Srama taj je jezik dodatno obogaćen slangom koji koriste mladi. Nadalje, svi su glumci koji glume adolescente naturščici i iste su dobi kao i likovi u seriji, što dodatno doprinosi dojmu autentičnosti.
Glavni su likovi Eva, Nora, Vanessa, Nix (Nika) i Tina, djevojke čije prijateljstvo čini okosnicu serije i koje jedna drugu nazivaju “mrcinama”, što je ujedno i naziv njihove Whatsapp grupe. Uz njih su u fokusu Jakov, Evin (uskoro) bivši dečko, i njegov najbolji prijatelj Lovro. Glavna mean girl serije je Sara, Evina bivša najbolja frendica s kojom je Eva prekinula prijateljstvo zbog Jakova, koji je nekoć hodao sa Sarom. Evin je “prijestup” trenutak otvaranja serije; taj čin nije prikazan u seriji niti je Eva u dosadašnjim epizodama svoj postupak izravno adresirala u razgovoru s drugim likovima, ali ta kanonska adolescentska transgresija i ono što se nikada frendici ne smije napraviti (Kao kada je Kelly završila s Dylanom dok je Brenda bila na razmjeni u Parizu ili Rayanne spavala s Jordanom jer joj je Angela rekla da ga je preboljela ali smo svi znali da nije!) služi kao pokretač svih događaja u seriji.
Šutnja i nemogućnost iskrene i izravne komunikacije tako postaju okosnica serije, tematska ali i formalna, utoliko što se radnja gotovo pa svake epizode gradi oko nečega što se ne može potpuno izustiti bilo da je riječ o prvom seksu, razgovoru s mamom o dečku, prevari, očekivanjima u vezi ili pušenju trave, slut shamingu ili slanju golih fotki, odnosno onoga čega se likovi u suštini srame.
Tako se tvori struktura unutar koje i likovi i gledatelji moraju sakupljati pojedinačne isječke iz svakodnevice, tumačiti emotivne adolescentske objave na Instagramu, dešifrirati adolescentsku šutnju punu srama i nelagode kada se trebaju ogoliti i govoriti o sebi i svojim osjećajima te od zaglušujuće šutnje i izdvojenih isječaka na kraju tvoriti strukturiranu cjelinu. Također, čak i kada pokušavaju razgovorom razriješiti sukobe ili nedoumice, koji redom nastaju iz šutnje, glasovi su adolescenata zaglušeni i na intra- i ekstradijegetičkim razinama; primjerice zvukovima prometne gužve i zatvaranja vrata tramvaja ili glazbom koja nadjačava njihove glasove.
Šutnja je najglasnija upravo kod odraslih u seriji, a od njih je paradoksalno najmanje očekujemo jer polazimo od pretpostavke da bi trebali znati više i bolje od adolescenata. Odraslih je u seriji, kao i u svijetu horor filma, vrlo malo. Adolescenti kao da žive u svom vlastitom izdvojenom svijetu koji se sastoji od ljubavnih i seksualnih jadi i intriga, a u kojem tračak svjetla nude samo prijateljstva.
Od šest epizoda, koliko ih je u trenutku završavanja ovog teksta prikazano, vidjeli smo sveukupno četiri odrasla lika u seriji; to su redom Evina vrlo zaposlena i stalno odsutna mama, stroga profesorica njemačkog koja samo ponavlja koju stranicu udžbenika treba otvoriti i ljuti se jer cure sjede u prvoj klupi i pričaju (Sram me priznati da sam je potpuno razumjela, eto što je odraslost!), ginekologinja čiju ordinaciju cure posjećuju kada Tina odluči spavati sa školskim fuck boyem, Rokom, te medicinska sestra u ginekološkoj ordinaciji koja, doduše, izgovori samo nekoliko usputnih rečenica dok cure dovodi k liječnici. Izuzetno mi je zanimljiv taj postupak jer dodatno doprinosi prikazivanju autentične osamljenosti adolescenata; iako odrasli nominalno postoje u njihovom svijetu, toliko su zaposleni, odsutni i nezainteresirani da gotovo kao da ih i nema.
Odrasli su najviše prikazani u epizodi koja se bavi Tininim prvim seksom s Rokom i svi su odreda potpuno neučinkoviti. Iako joj dolaze po savjet oko prvog seksa, lik ginekologinje komičan je jer svoju savjetodavnu ulogu svodi samo na nespretnu demonstraciju stavljanja kondoma, u čemu joj nestrpljivo pomaže Nix, i snishodljivo komentiranje važnosti prvog seksa. Djevojke samo sjede i nelagodno se osmjehuju dok Nix zbijanjem šala nastoji odagnati sram i nelagodu čitave situacije.
Zatim, kada Eva napokon mami prizna da ima dečka, mama ju zabrinuto pokuša upitati o seksu i zaštiti, ali posramljeno zamuckuje i šuti dopuštajući Evi da sama popunjava praznine u razgovoru i izgovori ono što mama ne može. Dakle, čak i kada im se adolescenti uspiju izravno obratiti za pomoć ili savjet odrasli potpuno podbacuju u svojim funkcijama; šute, odvraćaju pogled, skreću pažnju s bitnih stvari na nebitne ili se patronizirajuće odnose prema adolescentima.
Ushiti, nježnosti i smijeh
Zato najzanimljiviji aspekt serije nudi dinamika “Mrcina” i njihovog djevojačkog prijateljstva; naime, iako je njihovo prijateljstvo nastupilo igrom slučaja, ranjivim i zaštitničkim pijanim susretima u klubu prilikom izlaska (A kako drugačije!), djevojke stalno ističu važnost njihova zajedništva, a Nora i Vanessa preuzimaju ulogu zrelih mladih žena čiji je zadatak osnaživanje ostalih cura u grupi. Scene u kojima su sve skupa odišu nježnošću i razumijevanjem; jedna drugoj donose slance i bureke, brinu se da ne gladuju, šminkaju se, zezaju, plešu, spremaju za izlazak i ono najvažnije – slušaju jedna drugu. Njihove su zajedničke scene one u kojima ima najmanje srama, a najviše nježnosti i smijeha. Čak i kada su grube i direktne jedna prema drugoj u tome nema zloće nego istinske brige i želje za osnaživanjem.
Samu sam sebe zatekla kako se najviše radujem upravo tim prizorima djevojačkog prijateljstva u Sramu. Takvi su prizori razlog zbog kojeg su mi oduvijek najdraže serije one sa ženskim ili djevojačkim prijateljstvima u fokusu. Gledajući te scene u Sramu, najviše sam tada željela biti sa svojim frendicama, opet slušati glazbu i šminkati se, na podu sobe u Bathu umirati od smijeha dok tražimo nešto čime ćemo otvoriti gin i tonik, snimati fejk reality emisije s pomaknutim likovima koje smo same glumile ili kohabitirati na brodu iz Barcelone u Civitavecchiju okružene adolescentima i Mediteranom. Jedino s njima nema srama, samo ushiti.
ObjavljenoObjavljeno
