Tema Kada sam zadnji put bila u Splitu prije osam godina bio je početak lipnja, što bi značilo da je turistička sezona te, ne tako davne, 2016. godine već itekako počela. No te je večeri centar grada pod Marjanom bio gotovo pust. Prošetali smo rivom i divili se velebnim kamenim svjedocima povijesti u lagodnoj tišini. Sjećam se toga dok se navečer provlačim kroz uske ulice nekadašnje Dioklecijanove palače, pokušavajući se probiti kroz gomilu pijanih mladih Amerikanaca i eskivirajući, poput slaloma, jednu za drugom grupice koje slave kakvu djevojačku ili momačku večer. Šok je bio utoliko veći što je početak listopada, pa su mi turističke gužve, kao i ljetne vrućine, splasnule iz sjećanja jer je Rijeka, iz koje dolazim, već ušla u jesensko sivilo i pustoš. Uz taj osjetilni kontrast, razmišljam o promjeni koja se desila u tih osam godina. Ono što je tada bio prosječni turistički grad, danas puca pod pritiskom navale kruzeraša, proliferacije trgovina suvenira i restorana, produbljenja sezone do krajnjih granica, ukratko – pod pritiskom masovnog turizma. Osim svih problema i neuralgija koje to sa sobom donosi, ponajprije za lokalno stanovništvo, preklapanje tih različitih odnosa raslojava i samo gradsko tkivo, otvarajući nove prostore kompleksnosti.
Promišljanjem njihovog potencijala kroz prizmu izvedbenih i cirkuskih umjetnosti bavili su se polaznici masterclassa pod nazivom Dramaturgija javnog prostora – Letters to the Neighborhood koji se održao u sklopu festivala Split Calling od 30. rujna do 5. listopada 2024. Ova jedinstvena edukacija, intenziv od četiri dana, okupio je grupu od osmero zainteresiranih izvođača_ica, studenta_ica i cirkuskih umjetnika_ca iz Hrvatske, Španjolske i Njemačke. Pod vodstvom Jorgea Durána Roldósa, renomiranog umjetnika i profesora izvedbenih umjetnosti, polaznici_e su zajedno istraživali_e umjetnički potencijal javnog prostora starogradske jezgre Splita, kroz povijesne i društvene odrednice pojedine mikro-lokacije.
Tako je drugo izdanje splitskog festivala suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom donio ne samo izvedbeni i diskurzivni program, već i svojevrsni istraživački lab koji je rezultirao performativnom šetnjom koja se tijekom festivala održala dva puta, 4. i 5. listopada. Kako je cjelokupni festival koncipiran oko cirkuske i umjetnosti na otvorenom u širem smislu, Letters to the Neighborhood se savršeno uklopio kao izvedba na otvorenom – ne samo u smislu ulice kao scenografije i dovođenja predstava neposredno pred publiku, već i kao umjetnički alat za dublje, kritičko i aktivističko promišljanje tog prostora i kreacije “iz” njega. U subotnje sunčano jutro na Pjaci (Narodnom trgu), ispred stare Gradske vijećnice, okupila se grupica “namjerne” publike i pristupa im druga grupica koja se naizgled ni po čemu posebnome ne razlikuje od prve. Nepoznati muškarac prima me za ruku, kao što i drugi_e izvođači_ce uzimaju osobe iz publike za ruku, te nas u tišini vode u laganu šetnju, preko trga, do jedne uske slijepe ulice. Ovdje nas dočekuje mlada djevojka (Andreja Lemić) čije kretnje, sumnjičavi pogledi i iritirani upiti prema nama odaju da utjelovljuje lik puno stariji od sebe. Upirući prstom u nas, s pitanjem “Jesi li ti turist?”, lik “bakice” pokazuje svoju frustraciju neobzirnim turistima koji joj upadaju u dvorište, ali i svoje strategije kretanja kroz stari grad da bi izbjegla gužve. Ta se igra nastavlja u šaljivo-klaunskoj maniri te nas naposljetku i poziva kod sebe doma. Ipak, vrijeme je za poći dalje.
Slijedimo grupu do još jedne uske uličice na drugoj strani trga i tu pak nalazimo ugostiteljsku radnicu na puš-pauzi (Marta Horno Bosch). Ubrzo se mora vratiti na posao, nastaviti s usiljenim smješkanjem i servilnošću, ali prije nego ode, vadi jednu po jednu cigaretu i stavlja ih na začudna mjesta – u džep, kosu ili uho nekih od nas u publici. Daje nam zatim uputu da zajedno podignemo nekoliko metara dugačak smotuljak od platna, a mi smo poslušno, poput kakve flote mornara koja nosi zamotano jedro preko palube, promarširali s tim velikim predmetom nad glavama opet preko trga.
Iduća izvođačica (Mia Bradić) preuzima scenu u jednoj prometnoj ulici na početku koje smo položili “jedro”, izuva se te lagano i mekano odmotava platno koje je zapravo transparent s porukom. Širina platna je samo malo manja od širine ulice te prolaznicima otežava kretanje, što je uvelike privuklo pažnju kako lokalaca tako i stranaca, a nisu izostali ni šaljivi i kritički komentari u prolazu, fotografiranje cijele situacije i nagađanja o čemu se radi (zanimljivo, prosvjed je bio najčešća varijanta). U svojoj impozantnoj dužini od 15-ak metara, transparent je objelodanio svoju poetičnu poruku I still miss you sometimes, a mi smo dobili papire s riječima pjesme Toxic od Britney Spears, koju nas izvođači ohrabruju da zajedno pjevamo. Jedan izvođač (Felix Heil) tada preuzima grupu i vodi nas kroz mnoge ulice, uličice i prolaze, i dalje ustrajući na Toxic. Poigravajući se riječima iz pjesme, gradska infrastruktura postaje poligon za njegov akrobatski ludizam. Naš vođa se penje po rasvjetnim tijelima i preskače antičke zidove, a njegova eskalirajuća energija podiže i našu dok ga vjerno pratimo kroz labirint nekadašnje palače. Ponavljam, Split je prepun turistima, probijamo se kao koherentna grupa među tom masom, ulicama odzvanja “…with a taste of a poison paradise…“, a naš akrobat opipava granice ove performativne šetnje dok grli rimske vojnike na Peristilu, poziva s balkona sve prisutne da nam se pridruže i s članovima klape u Vestibulu prelazi s Toxic na dalmatinsku šansonu.
Nakon tog šaljivog i uzbuđujućeg vrtloga, grupa se našla u sasvim uskoj ulici, skučena, a u toj nagloj fizičkoj blizini otvorio se prostor za promatranje detalja oko nas, drugih u grupi i sebe samih. Dora Komenda, cirkuska umjetnica iz Splita i jedna od organizatorica festivala, sada preuzima scenu i koristeći naša ramena kao naslon, izvodi dirljivu igru tijela i arhitekture dok se penje po kamenoj fasadi, vješa o rešetke prozora, napinje između dva zida iznad nas te ostaje visjeti rukama preko kamene grede. Još jednu intimnu i čeznutljivu točku vidjeli smo u izvedbi mlade dramaturginje i cirkuske izvođačice Esther Davies, koja nas je dočekala nagnuta preko ograde balkona s dugom kosom koja se vertikalno proteže prema dolje kao i biljke koje vise s pitara pored nje. Davies je izvela ples s hulahopom spuštajući se stepenicama i koristeći prostor ispred stare, zabačene kamene kućice kao pozornicu.
Sve ove performativne intervencije polaznika_ca masterclassa, spojene u ad hoc 60-minutnu šetnju / predstavu, zapravo su “pisma” koja su kroz svoje likove, pokret i zvuk, izvođači_ce napisali_e gradu. Riječima Esther Davies: “Cilj je bio predstaviti ulicu u njenoj ogoljenosti, ne prolaznosti. Udahnuti prostor i naći vječno u prolaznome. Gledati grad s novom perspektivom, koja nije više životinjska – recimo ptičja kad gledamo na karti ili žablja dok gledamo u visine kamenitih zidova, već fantomske prirode, što je dalo svježinu okruženju. Trebalo je zasjesti na jedno mjesto i ispričati priču onoga zarobljenog u kamenu. Boravljenje u tom prostoru, slušajući zvukove, gledajući kad se koji lokal otvara, vidiš kako taj prostor diše. Zanemareni dijelovi grada kriju osobne priče, iza kulisa glavnih preferencija turista.“
Uz njenu cirkusku točku, čujemo voice-over autorskog teksta, pisma bake unuci u budućnosti, koja je kuću dobila u nasljedstvo, zanemarivala ju te potom pretvorila u bezlični apartman (u kojemu nema više tragova obiteljske prošlosti, predaka i sjećanja iz djetinjstva, koji je lišen života). Motiv zvuka kotrljanja kotačića kofera o kamene ulice u tekstu je poslužio kao simbol vremena i prolaznosti. No uz to, iz ove transgeneracijske slike jasno se daje iščitati i jedna kritika monokulture turizma koji poput kakve invazivne vrste briše diverzitet i raskoš mjesta, zamjenjujući autentični, lokalni život za sterilne turističke sadržaje.
Problematiku raseljavanja autohtonih stanovnika iz starogradskih jezgri turističkih destinacija također je kritički oštro, ali s humoresknom notom, predstavila sljedeća izvođačica (Dajana Džafo, također i izvršna producentica festivala) sa svojim likom agentice za nekretnine, stereotipno recitirajući oglase za kupnju stanova strmoglavih cijena. Pridružile su joj se i ostale izvođačice, sve obučene u sako, ali se “agentice” neočekivano pretvaraju u prosvjednice, podižu transparent s natpisom Without poetry there is no city te nas uvlače u skandiranje parolom “We want poetry!“. Ovdje izvedba dostiže još jedan vrhunac, a smiruje se u jedinoj indoor sceni u hodniku zgrade u kojoj Felix Heil, svojim drugim pojavljivanjem, okrenut leđima izvodi stoj na rukama s cigaretom u ustima. Hodajući na rukama među mnoštvom postavljenih plastičnih čaša, iz voice-overa saznajemo da se radi o radniku u supermarketu, a njegov markantan i taman izgled nadopunjuju rečenice koje se od svjedočanstva napornog, sezonskog rada pretvaraju u filozofska promišljanja o životu, prelazeći u retke poezije.
Iz ove onirične slike prelazimo u zadnju scenu. Zadnja lokacija ovog kolektivnog performansa je još jedna neugledna i zabačena ulica puna kapajućih klima uređaja i oblaka mirisa iz kuhinja restorana. Ovdje Antonia Cvitan Vuletić (također i glavna producentica festivala) zaokružuje cjelinu svojim imaginacijama o potecijalu grada (koji je ugodno mjesto za život) te još jednom uključuje nas, publiku, kako bismo i sami imaginirali drugačiji grad. Ovime zapravo kraj dobiva jednu otvorenu formu, potencijal da se mapirana problematika i pokrenuta promišljanja nastave dalje, u nama. Izvedba Letters to the Neighborhood zaista je, s obzirom na svega četiri dana rada, iznenadila svojom intenzivnom energijom, složenošću i estetikom kojima nas je uvela u zakulisne potencijale i kompleksne odnose skrivene u splitskim ulicama. Umjetnici koji su se većinom ovdje upoznali, te su neki po prvi puta u Splitu, zaista su suvereno proniknuli u genius loci, objelodanivši u svojim izvedbenim pismima memoriju grada i njegovih ljudi. Osim uspješnog prikaza rada na masterclassu, izvedba nas je spojila u zajedničku, umjetničku aproprijaciju teritorija grada. Ne libivši se iskoristiti sve, pa i “toksične” datosti prostora, umjetnici_e su pokazali_e i svoju aktivističku moć progovorivši s puno mekoće, ali i nužne oštrine, o posljedicama masovnog turizma, gentrifikaciji, prekarnom radu i stambenoj krizi. Spajanjem suvremenog cirkusa i fizičkog kazališta, ponudili_e su nam ozbiljnu, angažirajuću i zabavnu šetnju koja nije ostala na površnoj, dekorativnoj razini, već je pokazala svu transformacijsku moć umjetnosti na otvorenom.
Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.
ObjavljenoObjavljeno
