Tema “Ne možeš dvaput ući u jednu te istu rijeku jer prema tebi stalno teče nova voda”, skraćeno i parafrazirano – sve teče, samo mijena stalna jest. Mnoge su mudre glave davno zaključile da ne postoje dvije iste stvari na ovom svijetu, kao i to da se istoj temi može pristupati na bezbroj različitih načina. Razmišljajući o medijski sveprisutnoj temi pandemije koronavirusa i njezinom utjecaju na kulturu, a posebno na izvedbene umjetnosti, nužno je naći neku drugačiju perspektivu i uvid u tokove koji nisu dio dominantnog dijela nezavisne kulturne scene. Odmak u lokalnu, splitsku priču nudi mi mogućnost svježine uvida, ali me isto tako drži u “zamrznutoj” poziciji u kojoj ne znam odakle krenuti, a da ne ponavljam stvari koje čitatelji portala (koji su rijetko kad slučajna publika) već znaju.
Krenimo od svima jasne pretpostavke da je 2020. godina bila itekako izazovna, kako na osobnom planu svakog pojedinca, tako i po društvo, državu i samu sliku svakodnevice čije smo važnosti postali svjesni tek, kako to i biva, kad nam je bila oduzeta. Ako se ograničimo na sektor kulture i umjetnosti, suzimo ga na nezavisnu kulturnu scenu i dodatno fokusiramo na polje izvedbenih umjetnosti, ključna pitanja koja se odmah probijaju na površinu vjerno prate ciklus stvaranja jednog izvedbenog djela. Nesretna je pandemija utjecala na cijeli proces, bez iznimke i olakšavanja u koracima: od same ideje za rad, preko procesa rada na istoj, produkcije i probi, pa sve do finalnog rezultata koji se ostvaruje u izvedbama i kontaktu s publikom.
Bitka za prepoznavanje
Za ilustraciju ove problematike i živo iskustvo “iz prve ruke” razgovarala sam s predstavnicima organizacija koje djeluju u polju izvedbenih umjetnosti na području Splita. Riječ je o Matku Botiću, umjetničkom voditelju kazališta PlayDrama, Nikolini Dolfić, predsjednici plesne udruge Tiramola, plesačici Mii Kevo koja vodi Kolaborativnu Izvedbenu Platformu (KIP), Dori Komendi, dopredsjednici Cirkus Kolektiva te Antoniji Kuzmanić, suosnivačici suvremenog cirkuskog kolektiva ROOM 100.
Kako bismo stekli dodatan uvid u preduvjete lokalnog karaktera, potrebno je odmah na početku spomenuti dvije bitne teme vezane uz splitsku nezavisnu scenu – problematiku prostora za rad, kao i potporu ovoj sceni od strane Grada Splita. Splitsku nezavisnu scenu lokalna, ali, vjerujem, i nacionalna publika, uglavnom povezuje s prostorom Doma mladih pa se tako ovo betonsko zdanje, koje trenutačno prolazi kroz nužne promjene da bi se transformiralo u društveno-kulturni centar, pojavljuje kao ključno i u ovom tekstu. Pitanje prostora za djelovanje nezavisne scene goruće je pitanje u Splitu i svi moji sugovornici imaju iskustva rada u Domu mladih (konkretno, kazalište PlayDrama i Cirkus Kolektiv djeluju u prostoru Doma, plesna udruga Tiramola terminski koristi prostor Cirkus Kolektiva, a prostore Doma povremeno koriste i ROOM 100 i KIP).
Osim vječno prisutne problematike nedostatka adekvatnog prostora i terminskog korištenja postojećih prostora za rad, a koja se dodatno potencirala u godini kada tek prostori pozamašne kvadrature pružaju uvjete za rad i javne izvedbe u skladu sa svim propisanim epidemiološkim mjerama, splitska nezavisna scena vodi nezavidnu bitku i u pokušajima da Grad Split prepozna njezin značaj i pruži joj adekvatnu potporu u radu. Organizacije koje djeluju u polju izvedbenih umjetnosti redovito se prijavljuju na natječaj Javne potrebe u kulturi Vijeću za glazbeno-scenske djelatnosti pri čemu je, već letimičnim pregledom rezultata u posljednje tri godine, uočljiv kontinuiran nesrazmjer odobrenih sredstava za glazbene i scenske djelatnosti pri čemu se preko 75 % ukupnog budžeta kojim raspolaže ovo Vijeće redovito dodjeljuje glazbenim djelatnostima. Ostalih 25 % ukupnih sredstava dijele prijavitelji programa u polju izvedbenih umjetnosti, dok je ove, krizne godine, taj postotak smanjen na svega 15 % ukupnog iznosa, pri čemu tek tri odobrena iznosa za programe izvedbenih umjetnosti prelaze cifru od 10 tisuća kuna.
Dokaz žilavosti scene
Već iz samog izbora sugovornika vidljivo je da je riječ o organizacijama koje djeluju u različitim umjetničkim poljima, od kazališta, preko suvremenog plesa do suvremenog cirkusa, ali se njihova iskustva, kako se može pretpostaviti, preklapaju kada pričamo o iskustvu rada u protekloj godini.
“Stres koji je proizvela pandemija nije bio nešto novo i neočekivano za mene osobno. Radimo u uvjetima koji su daleko od idealnih tako da odgađanje programa, sto i jedna varijanta kalendara i ukidanje određenih izvora financiranja samo je išlo uz bok klasičnim izazovima rada u sektoru”, govori Antonia Kuzmanić. Na njezin se stav nastavljaju i komentari ostalih sugovornika koji mahom potvrđuju već poznato – rad u sektoru nezavisne kulture nikako nije lukrativan i neće vas spasiti od stresa, egzistencijalnih problema i brojnih izazova vezanih uz osmišljavanje i prijavljivanje programa na natječaje, kao i provedbu istih.
“Nezavisna kulturna scena ionako slovi za najžilaviju, tako da nastavljamo opravdavati ovaj stereotip i dalje”, piše iz distance Dora Komenda i navodi načine na koji se ova udruga borila s izazovnom 2020. godinom. Ni te se borbe ne razlikuju previše među mojim sugovornicima, svi su oni uzeli što im je ova godina pružila i potrudili se iskoristiti ograničene resurse na najbolji mogući način. Većinu su planiranih programa uspješno odradili tijekom ljeta i jeseni, dok su neke produkcije, suradnje i gostovanja prebačeni za sljedeću godinu.
“Pandemija je najviše utjecala na edukacijski dio naših aktivnosti koje su se provodile samo četiri mjeseca u cijeloj godini, kao i na broj publike na izvedbama koji je bio upola do četiri puta manji”, nastavlja Dora i uvodi nas u teme koje je nemoguće preskočiti kada razgovaramo o izvedbenim umjetnostima u ovoj kriznoj godini. Ograničen kapacitet publike, rad bez fizičkog kontakta, manjak prostornih resursa, nemogućnost održavanja treninga i satova glume, ovisnost o realnom prostoru i vremenu u kojem se zbiva izvedba, uz neizostavno pitanje budžeta, natječaja i predloženih i provedenih mjera potpore, kristaliziraju se kao ključna pitanja za ovu pandemijsku godinu i izvedbene umjetnosti.
Smišljanje strategija, pomicanje granica
Ako ove ključne teme promotrimo kronološki, prvi od načina borbe s novonastalom situacijom, a koji je doživio svoj apsolutni boom tijekom proljeća, svakako je održavanje programa u kulturi u online formatima. Može li se izvedba jednostavno i naglo prebaciti u online svijet? Što je s ljudskim, neposrednim kontaktom, prostorom i vremenom kao neizostavnim faktorima svake izvedbe, iskustvom gledanja predstave uživo?
“U vremenima kada je offline onemogućeno, radili smo online jer smatramo da je bitno stremiti zanatskoj i umjetničkoj izvrsnosti, bez obzira na uvjete rada i ograničenost određene situacije. Online, like i subscribe neće nikad biti isto što i živi pljesak i demonstrativno lupanje vratima usred predstave, mislimo da je to svima jasno, ali to nije razlog da u ovakvim situacijama spuštamo kriterije”, govori Matko Botić. Mia Kevo nadovezuje se vlastitim iskustvom sudjelovanja u nekoliko online izvedbi: “Prelazak na online izvedbe zahtijeva promišljanje nekih drugih strategija, pomiču se granice, postavlja se tijelo koje se na neki način zamjenjuje/kreira u tehnološkoj realnosti. Ali smatram da, iako zanimljiva u nekom kratkoročnom smislu, online izvedba nikad neće moći zamijeniti ono ‘živo’ što izvedbenu umjetnost i čini specifičnom.”
I ostali su se sugovornici na različite načine oslanjali na virtualni prostor i osmišljavali načine provedbe programa i rada s članovima u online formatima, svjesni manjkavosti koju selidba žive izvedbe i rada s ljudima uživo u digitalne medije sa sobom nosi. Antonia Kuzmanić ipak ističe: “Meni je osobno smiješno očekivanje koje se pojavilo, da umjetnici trebaju kreativno reagirati na novonastalu situaciju i da za vrijeme lockdowna trebaju nastajati neki novi koncepti i produkcije. Nakon popuštanja mjera nismo nastavili s online programom jer smo imali izrazito aktivno ljeto i nemamo ljudskih kapaciteta. S druge strane, ne podržavamo streamanje predstava niti besplatan online program jer, ako kava u kafiću ili odlazak na sportsku utakmicu nisu besplatni, zašto bi kulturni sadržaj trebao biti besplatan online ili i inače?”
Zaista se čini da je stav prema kulturnoj produkciji kao (javnosti) besplatnoj dobio na vidljivosti upravo u proljetnim mjesecima, dok smo upoznavali svaki kutak vlastitih domova i sladili se brojnim besplatnim sadržajima koji su nas napadali sa svakog ekrana i zvučnika. Od kulture se tada zahtijevalo da popuni prazan hod u novoj svakodnevici, da opravda sva sredstva uložena u nju, da bude inovativna dok istovremeno vodi bitku za puku egzistenciju. Pritom se sav sadržaj dijeli besplatno, kako zbog očekivanja javnosti (zbog činjenice da je riječ o javno financiranim programima), tako i zbog samih očekivanja koja nezavisna kultura postavlja pred samu sebe, bilo zbog činjenice da je na taj način projektno uvjetovana od strane donatora, bilo zbog svijesti i želje da program koji producira treba imati široku dostupnost svim skupinama.
Svakako, birati najbolju taktiku za sljedeći korak na brodu koji tone katastrofalna je pozicija borbe za opstanak koja rezultira različitim pristupima situaciji. Od odgađanja programa preko otkazivanja gostovanja s jedne strane do hiperprodukcije sadržaja, brzih krpanja programa i snalaženja u novoj situaciji s druge, čini se da su se umjetnice i umjetnici te kulturni radnici i radnice mogli u ovoj godini osloniti samo na činjenicu da je kontinuirana prilagodba tijekom procesa rada – nešto na što su se, (ne)srećom, imali priliku naviknuti u svom radu – nova nužnost.
Kriza je samo naglasila postojeće probleme
Načini prilagodbe, nakon prvog i snažnog vala hiperprodukcije online sadržaja, dalje su se ogledali u načinima izlaska “u svijet”, među publiku. Pomicanje programa na ljetne i, češće, jesenske mjesece rezultiralo je izrazito bogatim programom na splitskoj nezavisnoj izvedbenoj sceni. Svakako, ni rad u donekle boljim uvjetima nije garantirao da će planirana izvedba biti održana niti da će biti isplativa zbog ograničenog kapaciteta publike. I dok je nezavisni kulturni sektor (projektno) navikao na produkciju (publici) besplatnog sadržaja pa u smanjenju kapaciteta gledališta često ni ne vidi prijetnju održivosti, Matko Botić iz PlayDrame ističe upravo ovo kao jedan od ključnih faktora pri donošenju odluke da određeni dio planiranih izvedbi odgodi: “Klimava matematika koja nam, kad namirimo troškove, ne puni blagajnu ni s punim gledalištima u kojima igramo, u novim distanciranim uvjetima postaje posve besmislena.”
Oslanjati se na prihod od ulaznica u stanju smanjenih kapaciteta gledališta, faktora poput preklapanja programa i zasićenosti istim pa sve do pukog straha koji mnoge ljude koči od ikakvih javnih društvenih i kulturnih aktivnosti, svakako je nerealno očekivanje. Na što su se onda ovi pojedinci i organizacije u kojima djeluju mogli osloniti? Sudeći prema brojnim pejorativnim karakterizacijama civilnog sektora koje egzistiraju u javnom diskursu, a koje su poznate i čitateljima ovog portala, možemo zaključiti logičan odgovor: “Na državu!”
“Što se tiče samih mjera Ministarstva i potpora za samostalne umjetnike, smatram da su bile nužne i potrebne, a sad jesu li bile dostatne – mislim da nisu. Umjetnici su posljedice pandemije osjetili i nakon lockdowna, a ne samo u ta tri mjeseca ili sada kada smo ponovno spriječeni u radu. Udruge nisu imale mogućnost prijaviti se za državnu potporu i to je ono što nas je najviše pogodilo i zbog čega su se plesne udruge i klubovi ‘digli na noge’ putem Plesne inicijative Hrvatske”, pojašnjava Nikolina Dolfić. Priču o mjerama i suvremenoj plesnoj sceni nastavlja Mia Kevo: “Sve poduzete mjere Ministarstva pokazale su nerazumijevanje za radnike i radnice u kulturi koji nemaju status slobodnog umjetnika_ce, a koji su itekako dovedeni na sam rub egzistencije.”
Cirkuska umjetnost u Republici Hrvatskoj nije formalno prepoznata umjetnička kategorija, što se ispostavilo kao razlog izostanku potpora cirkuskim umjetnicima, a Antonia Kuzmanić ističe: “Jesenske COVID mjere koje je Ministarstvo raspisalo pokazale su dodatno nerazumijevanje kako scena funkcionira jer ispada da umjetnost u Hrvatskoj stvaraju samo umjetnici i strukovne organizacije dok su svi ostali izignorirani. Zapanjujuće je da Ministarstvo ignorira količinu umjetničke produkcije koja nastaje iz udruga i od umjetnika koji nemaju status samostalnih umjetnika”.
Dora Komenda podijelila je načine na koje su se splitski cirkuski umjetnic_e angažirali u kriznom periodu: “Sve ovo je potaklo umrežavanje i inicijativu za osnivanje strukovne udruge cirkuskih umjetnika u Hrvatskoj i nacionalne cirkuske platforme. Ovo su jako veliki koraci za budućnost i drago nam je da je do njih došlo, pa makar bilo uzrokovano ovako nesvakidašnje lošom situacijom”. Matko Botić naglašava sreću što je kazalište PlayDrama registrirano kao umjetnička organizacija pa su mjere omogućile ovom kazalištu da “izgura” tekuću godinu, ali svejedno nisu bili lišeni problema. Naime, njihove su bitke za očuvanje radnih mjesta za dvije dugogodišnje djelatnice trajale puna četiri mjeseca. “Pandemijska godina nije donijela ništa novog, samo je amplificirala probleme koji postoje već duže vrijeme; prije svega to su nedovoljno, simbolično financiranje cjelokupnog kulturnog sektora i svođenje kulturne proizvodnje na nemilosrdne, tržišne uvjete”, zaključuje.
Nakon svih iznesenih dojmova mojih sugovornika, svih koraka koje su poduzimali u ovoj godini, načina na koje su prilagođavali vlastiti rad i egzistenciju novonastaloj situaciji, pretpostavka da je ova godina bila itekako izazovna pokazuje se točnom, kao što se potvrđuje i činjenica da u nezavisnom kulturnom sektoru rade ljudi kojima je prilagodba u procesu rada dio svakodnevice. Nažalost, pretpostavka da je ova godina bila bitno različita od prethodnih, ako temu ograničimo na financiranje programa, prekinut će ovaj niz. Rijeka iz uvoda teksta, ona u kojoj ovi pojedinci metaforički stoje, tako se paradoksalno otkriva kao vječna mijena, ali i ustaljena barska voda u kojoj dugoročno nema naznaka nekih bitnijih promjena i svježine. I u ovoj su se godini pojedinci i kolektivi koji djeluju na nezavisnoj izvedbenoj sceni oslanjali na improvizaciju, ustupke, nestabilnosti i, najvažnije, slijepi entuzijazam te se po tome ona bitno ne razlikuje od prethodnih godina, a izgledno ni od onih koje slijede.
ObjavljenoObjavljeno
