Gozba bez dna

Izložbom "Gozba" predstavljen je treći dio trilogije "Gestures od Matter" umjetnice Helen Anne Flanagan, koja nudi sjetan i kićen pogled u hedonistička priželjkivanja kapitalizma i tijela.

Kadar iz filma Gestures of Matter (2020.), r. Helen Anna Flanagan

Praćenje životinjski zavodničkih trzaja tijela u prevelikom sjajnom rozom poliesterskom odijelu uz lip sinkanje all girls want Kandy i reflektirajuće grillze Karin Dreijer za mene je obilježilo proteklu godinu. Naime, proljetos je izašao novi album švedske glazbenice Fever Ray pod nazivom Radical Romantics. Karin Dreijer je kao Fever Ray prvi put stupila na scenu u vrijeme kad se već afirmirala kao pjevačica sastava The Knife, koji je oformila zajedno s bratom Olofom krajem 90-ih. Režiju spota Kandy, koji funkcionira kao audiovizualni hommage Deep Cuts eri i pjesmi Pass This On potpisuje Martin Falck s kojim je The Knife surađivao na posljednjem albumu Shaking the Habitual. Dreijer je s Falckom nastavila surađivati i na novim Fever Ray projektima, koji su predstavili određeni odmak od zvučnog i vizualnog naslijeđa benda.

Oslanjajući se na nostalgičarsku estetiku 80-ih i ranije, videospotovi u Falckovoj režiji predstavili su Fever Ray u novom, scenski visokooblikovanom svjetlu. Iz njihove suradnje razvila se zaokružena serija razigranih spotova s likovima koji ulijeću iz jednog u drugi i preuzimaju različite (a ponekad i iste) uloge. Ovi likovi često su hiperbolizirani reprezenti različitih razina korištenja i posjedovanja moći što je ujedno i tematska okosnica Dreijirnih tekstova. Razmjena submisivno-dominantnih tjelesnih gesti, asertivna reakcija otpora iz pozicije nemoći i vizualne reference na Johna Watersa i druge ljubitelje dekadentno-bizarnog kiča kakve nalazimo u svijetu Fever Ray, mogu se iščitati i u umjetničkim radovima Helen Anne Flanagan.

Kadar iz filma Gestures of Matter (2020.), r. Helen Anna Flanagan

Njena se izložba naziva Gozba tijekom prosinca održala u GMK, a njome je predstavljen video rad Gestures of Matter, ujedno treći dio trilogije Gestures of Collapse/Anatomy. Radovi su, osim naslovom, povezani i sadržajno kroz niz nasumičnih i apsurdnih komornih situacija. Radnja serijala smještena je redom u dvoranu za tjelesni, vešeraj i restoran brze hrane, a svaki dio prati i eksplicitna ili implicitna referenca na događaje i likove s umjetničke neoavangardne scene.

Počevši od video rada Gestures of Collapse, Flanagan istražuje recepciju i širenje vijesti i glasina, a smješta ga u kontekst fiktivnih vijesti koje šire učenice. Kulminacija videa je vizualna i tekstualna referenca na smrt umjetnice Ane Mendiete koja je morbidno upriličena ležanjem učenice na podu, uz proliveni grah u crvenom umaku pored njene glave. Drugi dio serije, Gestures of Anatomy, bavi se nasumičnim susretima u vešeraju, u kojem svaki od likova ima svoju sekvencu kojom predstavlja kontradiktorne politike tijela i identiteta kroz tekst i pokret. U vešeraju o tijelu govore dvije djevojke, muškarac, beskućnik i seksualna radnica, isprekidanim i teatralnim monolozima uz povremeno pozadinsko vokalno višeglasje i vizualnu referencu na kompoziciju boja Yvesa Kleina, ovaj put predstavljenu menstrualnom krvlju. 

Kadar iz filma Gestures of Matter (2020.), r. Helen Anna Flanagan

Posljednji dio serije, postavom (u GMK) i tematski naslanja se na film Veliko žderanje Marca Ferrerija o samoubilačkom paktu četvorice muškaraca u buržujskoj vili, stoji u popratnom tekstu izložbe. U filmu, koji je smatran izrazito kontroverznim, uživanje u hrani pretvara se u destruktivne geste guranja granica tijela, a u slučaju video rada Helen Anne Flanagan i materija(la). Oba filma povezuju dekadenciju i hedonizam pri konzumaciji hrane, fokusirajući se na krupne planove dijelova tijela i ekstravagantnih gurmanskih ostvarenja poput planine od pire krumpira i goleme raskošno ukrašene torte koji su bili dio instalacije, ili najobičnije juhe od rajčice s dodatkom muha u videu.

Likovi u videu Gestures of Matter okupljeni su u izlogu restorana obljepljenog foto realističnim naljepnicama s prikazima hrane. Tmurna i usamljena atmosfera tipična lokalima brze hrane u kasnim satima naglašena je neonskim svjetlima i glasnim zujanjem kebab štapa. Središnja figura filma je konobarica s maskom u obliku ribe čvrge koja joj u potpunosti prekriva lice ostavljajući dvije rupice za oči. Baš kao i blobfish, konobarica je nevidljiva i nebitna, u svijetu uslužnih djelatnosti njena rezignacija tumači se kao lijenost i nepristojnost, bez ikakve empatije prema količini posla i zahtjevnosti (potplaćenog) rada s ljudima. Simbolički čin konobaričine predaje i ultimativno ispunjavanje sintagme mušterija je uvijek u pravu postiže se njenim bacanjem na stol i koprcanjem pred krvoždernim food blogerom.

Kadar iz filma Gestures of Matter (2020.), r. Helen Anna Flanagan

Ostali likovi u filmu funkcioniraju kao različite hiperbole čudnih samotnjaka koje je slučajnost dovela u lokal, poput gatare u košulji leopard printa i žutih akrilnih noktiju, riđeg Andyja Warhola u kućnom ogrtaču i žene čija duga narudžba zvuči kao memeificirana verzija nepovezanih naziva jela u restoranima. 

Struktura rada prati različite, fragmentirane i izolirane glasove povezane nasumičnim mjestom, poput komorne scene u vešeraju u drugom dijelu serijala. Restoran također prikazuje presjek ni po čemu posebnih čudaka različitih sudbina koji koegzistiraju na istome mjestu. Njihove su želje ovaj put predstavljene različitim kulturama hranjenenja, njenom prekomjernom konzumacijom i fetišizacijom. Hranjenje je u filmu predstavljeno kao spektakl, a ne potreba. Poput popularnih mukbangova, u hrani i njenom unaprijed pripremljenom izobilju uživa se do vidljivih granica boli. Krupni kadrovi masnih usana, zapovijedi, štipkanja lica i tijela, mljackanja i srkanja, nagovještava popratni tekst izložbe, u gledatelja izazivaju psihofizičko gađenje koje djelomično staje u trenucima disonantnog pjevanja. 

Bizarnost večere neprilagođenika dodatno je naglašena galerijskim postavom u kojem je videorad projiciran iznad dekadentnog stola i poput scene s početka filma Veliko žderanje, služi kao zabava gledateljima. U konstantnom zahtjevu konzumacije, potrošnje i kupnje u kapitalističkom sustavu, robu je potrebno učiniti posebnom, istaknuti ju. Takav ciklus fetišizacije Flanagan kritizira uznemirujućim vizualnim prikazima i razlomljenim poetskim monolozima upisujući se u postojeće naslijeđe umjetničkog campa.  U zamahu mnogih prazničnih gozbi, Flanagan nudi pomalo sjetan, duhovit i vizualno zasitno kićen pogled u hedonistička priželjkivanja koje kapitalizam hrani podsjećajući nas pritom na gadosti i radosti tijela.

FOTO: Luka Pešun, Instagram
Objavljeno
Objavljeno

Povezano