Blic Promjene društveno-historijskih odnosa reflektiraju se na sve razine društvenog funkcioniranja, a često se mogu sagledati preko fenomena, u dovoljnoj mjeri nabijenih simboličkim potencijalom, da su u stanju precizno ilustrirati osnovne relacije. Time nastaje osnova za daljnju kritičku razradu problematike. Iako je Zagreb premrežen industrijskom arhitekturom u ruiniranom stanju, čijem potpunom uništenju permanentno prijete dubiozni zahvati s ciljem promjene dinamike grada, svojom prepoznatljivom vizurom i poviješću, zgrada Ine u Šubićevoj, gotovo je živi dokument tranzicijskih promjena s vrhuncem u prevrednovanju društvenih vrijednosti.
Za razmatranje promjena radne i socijalne dimenzije društva, kao izraza preslagivanja političko-ekonomskih pozicija, zgrade Ine višestruko je potentna. Osim što je izraženi podsjetnik na posvemašnju deindustrijalizaciju, Galerija Miroslav Kraljević, koja unutar nje još uvijek djeluje, daje naslutiti obrise nestanka proklamirane radničke kulture bivše države. Svojevremeno osnovana od strane Kulturno-umjetničkog društva INA, s ciljem zadovoljenja potreba umjetničkog amaterizma radnika, Galerija predstavlja sukus kulturne politike orijentirane na participaciju najširih slojeva društva. Za razumijevanje njena rada važna je interferencija amaterizma i profesionalizma, čime se prostor umjetnosti višestruko otvara, uključujući direktno sudjelovanje u umjetničkom izražavanju, ali i uvid u tendencije na profesionalnom polju.
Bila je to više ili manje uspješno implementirana kulturna politika bivše države, koja se nerijetko zaplitala u vlastita proturječja. Koliko god idejno stimulativna, ipak je ostala segment kojem se pridavalo najmanje pažnje, da bi se sam odnos prema umjetničkoj proizvodnji raspršio između optužbi za građanski elitizam i nasilno definiranje apstraktnog pojma radničke kulture. Iako nominalno poticana, nije postojala sustavno razrađena strategija obrazovanja za široke mase, stoga se rad najčešće oslanjao na zamisli i inicijative pojedinaca. No, ostaje neporecivo da su te političke tendencije izravno utjecale na razvoj dijela kulturnih institucija koje zagovaraju otvorenost (kulturni centri), a proklamirani ciljevi se podudaraju s danas progresivnim umjetničkim pokretima u okviru stvaranja odmaka od institucionalizirane kulture.
Sve te relacije koje nose teorijsku težinu, stoga ne čudi autoreferencijalnost koju pronalazimo u konceptu rada GMK danas. Galerija otvorenim pozivima surađuje s umjetnicima, rezultat čega je niz projekata koji transhistorijski propituje koncepte i trendove. Na takav je način s GMK surađivala Katerina Duda, izloživši produkt rada pod naslovom Što će nam fundus?, u kojem kroz status nekadašnjih izložbenih artefakta, prikupljanih stihijskih i bez daljnje adekvatne brige, progovara aktualnost nesigurnih uvjeta rada, umjetničkog statusa ili odnošenja prema proklamiranim vrijednostima.
Razmatranje statusa galerijskog fundusa iz današnje perspektive pretpostavlja nove koncepte, no u relaciji spram jugoslavenskih kulturnih i radnih uvjeta, otkriva se mogućnost rekonstrukcije dijela kompleksnih odnosa. Prikupljanje galerijskog fonda bilo je nesustavno i pod direktnom ingerencijom Ine, a odnos prema prikupljenim eksponatima ostao je na razmeđi inventara i umjetničkog djela kao statusnog simbola. Time je istovremeno postao izraz konformističkog prisvajanja kulture i njena urušavanja u kolekcionarskoj samodostatnosti, čime se mogu raskrinkati stvarne dimenzije takozvanog približavanja kulture radnicima. Ne smijemo smetnuti s uma da je INA bila uspješno poduzeće čiji su zaposlenici uživali privilegije nedostupne svim slojevima radničke klase, utoliko je i tretman kulture uživao status svojevrsnog elitizma. Apstraktne društvene tendencije pronalazile su svoj specifični izraz u različito strukturiranim radnim okruženjima. Paralelno s društvenim transformacijama i postupnim smanjenjem radničkih i socijalnih prava, raspada se i briga za umjetnički fond, koji je danas u razasutom stanju.
U sljedećem projektu, filmu Strujanja u produkciji Restarta, koji je već naišao na festivalski odjek i nagrađen u kategoriji kratkometražnog filma na Festivalu mediteranskog filma, Katerina Duda kao da pronalazi vezu tretmana umjetničkih predmeta kao dijela inventara i biljaka koje su bile neizostavan dio radnog okruženja. Kad su u pitanju kompleksne teme koje zahtijevaju istraživačku analizu niza društvenih znanosti, ponekad simboličke umjetničke geste prodiru najdalje. Strujanja na eksperimentalno-dokumentarnoj razini ispituju prostor zgrade, ogoljujući prazninu postapokaliptičnim prizorima bilja. No, nije riječ o ekspanzivnom širenju, već o sobnim biljkama čiji je rast ograničen i ovisan o ljudskoj brizi, što u filmu poentira njihova jedina preostala uzgajivačica: “Ljudi ne znaju koliko znači povezanost biljke s čovjekom. Tu je cvijeće bilo posebno dobro.”
Sociološki je zanimljiva činjenica da su u socijalističkim uredima biljke bile neizostavne. U svom eseju Uredski planktoni, koji je bio inspirativan i za film, Renata Jambrešić Kirin pronalazi sličnost nekadašnje nadmoćne birokratske klase, njihove statičnosti, socijalne sigurnosti koju su uživali i uredskih biljaka. Nova paradigma značila je zamjenu starih uvjeta u korist nove instrumentalizirane klase, koja zatire sve što neposredno ne koristi zadanom cilju. Nije slučajno da su biljke jedino preostalo u Šubićevoj, one se u svojoj raskoši ne uklapaju u nove funkcionalne radne prostore.
Statičnim i dugim kadrovima ogoljele sadašnjosti, film evocira naizgled nadvladane uvjete rada. Dok se nekadašnji radni prostor radniku otvarao, promjena radnih prava povlači za sobom novu kulturu s isključivanjem svih aktivnosti na putu profitu. Prošlost ostaje zarobljena unutar simbola promjene odnosa moći i vidljiva tek kroz neiskorištene potencijale.
Autoričin je fokus na detaljima koji se gotovo stilizirano nameću kameri, kondenzirajući atmosferu odmaklog vremena. Tek se filmskom intervencijom prostor na trenutke oživljava, baš kao i nastupom zbora KUD-a INA, uz Galeriju Miroslav Kraljević, jedinog ostatka kulturne aktivnosti nekadašnjeg kolektiva. To je prijelomni trenutak, koji jasno ilustrira mogućnosti preobrazbe dotad sumornog, praznog prostora. Pridodanom animacijom još se očitije materijalizira izgubljena dimenzija suživota ljudi i prostora. Film funkcionira prije svega na metonimijskoj razini, izolirajući moment dovoljno snažan u svojoj jednostavnosti da bi bio nositelj kompleksnog narativa.
Strujanja suptilno povlače niz pitanja, koja su više prepuštena imaginaciji gledatelja, nego li eksplicitno postavljena. Utoliko je dva autoričina projekta produktivno promatrati u komunikaciji. Naizgled različite teme susreću se u zajedničkom prostoru. Biljke, baš kao i umjetnički radovi koji su zgradom kolali, govore o nestaloj kulturi u svim njenim otkrivenim proturječjima. Kao što danas korporativna kultura njeguje vlastita pravila, i nekad su iza diskursa o radničkoj kulturi nastajale enklave privilegiranih potrošača kulturnih proizvoda. Ipak, ne treba zaboraviti da su slična prodiranja umjetnosti u javni prostor danas tek eksces, a sustav koji to makar i deklarativno podupire, neminovno mora proizvesti kvalitativno raznolike fenomene. Ako su umjetnički artefakti, baš kao biljke, i bili tek dio inventara, to je manje problematično od činjenice da danas inventar postaju radnici. Neizbježno, svako vrijeme stvara svoje mitove.
ObjavljenoObjavljeno
