Tema Jedini konsenzus oko protekle godine u glazbi, čini se, jest onaj da nema generalnog konsenzusa – kako o ključnim izdanjima, tako ni o dominantnim trendovima. Pokušaji kontekstualizacije glazbene 2023. u medijima uglavnom su izostali, a rijetke opće teme manje su vezane uz sam zvuk, a više uz eksterne uvjete glazbene distribucije, poput produbljivanja krize na razmeđi glazbe i tech industrije, najbolje posvjedočene prodajom Bandcampa praćenom valom otkaza, kao i masovnim otpuštanjima u ionako problematičnom Spotifyju.
Jedna od stvari vezanih uz samu glazbu oko koje se su mnoge relevantne publikacije rezignirano složile jest da živimo u vremenu kaosa i krize u kojem slušateljstvo utjehu pronalazi u poznatome. Shodno tome, glazba mladosti dobrog dijela glazbenih novinara_ki, posebno nas u srednjim tridesetima, definitivno se ustalila kao opća referenca koja više nije ograničena samo na određene žanrovske krugove, donoseći time i očekivani strah od ulaska u dragaševsku eru vlastitih kritičarskih karijera. Da, glazbeni pravci unutar šire odrednice, primjerice, indie rocka ili shoegazea, već su neko vrijeme čvrsto oslonjeni na stilove iz devedesetih, no u posljednje su se vrijeme utjecaji iz tog perioda, poput downtempa, trip hopa ili pak minimal techna ranih dvijetisućitih, ušuljali u razlitičke kutke underground glazbe, na način lišen (post-)ironije Y2K-em nadahnutih vaporwavea i witch housea, ali i nekritičkog obožavanja uzora karakterističnog za prethodnu generaciju.
Stoga možda ne čudi da u jednu kategoriju novih medijskih mezimica spadaju mlade izvođačice i skupine kao što su bar italia, Niecy Blues ili a.s.o. koji su redom osvojili kritiku unatoč – ili baš zahvaljujući – prepoznatljivosti svojih glazbenih uzora. Trio bar italia, koji je ove godine izbacio čak dva albuma (recentni The Twits i bolji Tracey Denim), uz zvukovne reference od britanskog indieja osamdesetih do američkog grungea devedesetih, koristi slackersku ravnodušnost i preciznošću neopterećenu vokalnu izvedbu u kombinaciji s misterioznošću ultimativnog underground provokatora Deana Blunta, iz čije su orbite prvotno i lansirani. Iako im nadahnuće leži na drugoj strani devedesetih, u trip hop i downtempo svijetu, dvojac a.s.o. svojim eponimnim debintantskim albumom polučuju sličan efekt: taj da bi se kao slušatelj_ica zakleo_la da već znaš sve te pjesme, da je to nešto što postoji otprije. Svaki u svojim žanrovskim okvirima, oba benda održavaju ravnotežu na tankoj granici pastiša; njihova je posveta dovoljno upečatljiva da se s vremenom uvuče u opetovana – makar i pozadinska – slušanja, da bi na koncu doista i preuzela soničnu ako već ne i emotivnu ulogu vlastitih prethodnika.
Glazbeno i lirski uzbudljiviju alternativu mogla bi ponuditi neka manje zapažena izdanja iz 2023. Still Life, drugi album dansko-crnogorske glazbenice Mije Milović, na prvu možda djeluje kao kaotični spoj alt-rocka, grungea, indieja, r&b-jem prožetog popa u stilu Tirzah i – klasičnih aranžmana; doista, radi se o vrlo ambicioznom, no u konačnici isto tako uvjerljivom izdanju čija je referencijalnost samo poligon za originalan izričaj. Na kratkom ali slatkom EP-u On the Turning Ground, avant pop Tara Clerkin Trija uspješno je odležan na lijenim beatovima, dok lijepi vokali i sunčani potezi na gitari pružaju kontrapunkt melankoliji koja bi se očekivala od zvuka djelomično nadahnutog Broadcastom. Na površini jednostavan art pop album, Sunbath glazbenice ML Buch na vješt i nenametljiv način spaja utjecaje koji se protežu od radijskog (soft) rocka sedamdesetih i osamdesetih, preko alternativnog rocka devedesetih, skroz do odraza odraza svega toga u hipnagogičkom popu proteklog decenija. To što sve skupa rezultira albumom koji zvuči svježe u kontekstu suvremene nezavisne glazbe možda djeluje paradoksalno, no ML Buch je začinila Suntub dovoljnom količinom glazbenih i produkcijskih začkoljica da ispod generalno familijarnog ugođaja albuma neprestano bubre elementi začudnosti.
Znakovito je da je čak i magazin The Wire, inače daleko hrabriji od drugih etabliranih publikacija posvećenih nezavisnoj glazbi, kao najbolji album 2023. izabrao This Stupid World indie rock veterana Yo La Tengo. Tendencije progresivnih glazbenih medija za korištenjem vrha godišnjih lista kao povoda za provokaciju rasprostranjenog ukusa, primjerice, kada je spomenuti The Wire na prvo mjesto znao staviti Quarantine Laurel Halo ili pak Far Side Virtual Jamesa Ferrara (na temu čega su se pisali eseji, pa čak i znanstveni radovi) čine se desetljećima daleko. Šteta je to, jer bilo je u 2023. barem nekoliko albuma koji su jednako tako beskompromisno uhvatili duh vremena.
Chuquimamani-Condori, prethodno poznati pod imenima Elysia Crampton i E+E, jedni su od onih umjetnika_ca kojima je ispoljavanje zeitgeista praktički specijalizacija, što se još jednom potvrdilo fascinantnim novim albumom DJ E. Ovog puta, kroz njihov prepoznatljivi disonantni kaos probija se i jedna neočekivano optimistična nota. Primjerice, uvodna Breathing započinje skoro pa kao navijačka pjesma – kada bismo samo živjele u svijetu u kojem bi se takvo što moglo zaoriti s tribina. Mješavina svega svugdje odjednom na DJ E zvuči rastrzano, intenzivno, istovremeno harmonično i abrazivno. Razlika u odnosu na prethodna izdanja i projekte jest sentiment koji ostaje nakon svih tih tenzija i borbi – a koji se nekako ipak doima kao pozitivna melankolija. Ako je itko mogao konkurirati informacijskom overloadu albuma poput DJ E, to je vjerojatno bio brazilski umjetnik Babe, Terror s podjednako gustim ali glazbeno možda malo milostivijim albumom Teghnojoyg. Dominantno elektroničku zvučnu sliku presijeca sve od semplova pronađenih snimki opskurne glazbe, preko sintesajzera do orkestralnih dijelova. Krajnji efekt ovakvog pristupa je zvuk nekoliko različitih izdanja simultano rastopljenih u jedan album koji drži ogledalo kaosu patološkog kapitalizma.
Osim poznatog, moglo bi se reći da slušateljstvo posljednjih godina sve više poseže i za – pozadinskim. Rastući interes za ambijentalnu glazbu trend je koji se nastavlja još od perioda kada smo i službeno bile u pandemiji. Konsenzualno možda najhvaljeniji ambijentalni album 2023. vjerojatno je bio novi album eksperimentalne glazbenice Laurel Halo, Atlas, i to ne bez razloga. Halo se okružila impresivnim timom suradnika kao što su Lucy Railton, Bendik Giske i Coby Sey koji su i sami izdali zapažene albume posljednjih godina te spadaju među trenutno najuzbudljivije live izvođače/ice u europskim festivalskim krugovima. Skladbe na Atlasu istovremeno su epske i obuzdane, emotivne ali i proračunate u viziji gradnje vlastitog svijeta. Još jedan zasluženo hvaljeni album u ovoj kategoriji svakako je Goodbye, Hotel Arkada harpistice Mary Lattimore – na njenom drugom albumu donekle nadahnutom boravkom na Hvaru, prpošnost krajolika prožeta je melankolijom promjene. Portugalska etiketa Príncipe, inače uglavnom posvećena klupskoj glazbi, iznenadila je odličnim eksperimentalnim albumom glazbenice pod imenom Xexa, čiji album Vibrações de Prata pluta između nježnih instrumentalnih skladbi, fokusa na klarinet i povremenih “potopljenih” vokala u maniri Arthura Russella. Još početkom godine, Aimée Portioli aka Grand River impresionirala je odličnim albumom All Above, čija bogata zvučna slika čini prikladnu posvetu osnivaču etikete Editions Mego Peteru Rehbergu.
Za eksperimentalnu glazbu bi se moglo reći da su neka od uspjelijih prošlogodšnjih izdanja bila bazirana na istraživanju mogućnosti i ograničenja jednog instrumenta. Multiinstrumentalistica Cecile Schott, poznatija kao Colleen, na Le jour et la nuit du réel je ponudila impresivan eksperiment u transformaciji istih glazbenih motiva različitim postavkama Moog sintesajzera. Apstraktne kompozicije na Synth Waltzes and Accordion Laments libanonske glazbenice Yare Asmar, temeljene na bakinoj harmonici iz 1950-ih i terenskim snimkama, naboj crpe iz odjeka intimnih uspomena, slično kao i Mermaids Natalije Beylis, fokusiran na zvuk oživljenog starog modela CRB Elettronica klavijature. Moglo bi se reći i da je 2023. bila posebno dobra godina za gitarska eksperimentalna izdanja, kao što su Jump on it, vjerojatno dosad najpristupačniji album prekaljenog glazbenika Billa Orcutta, i Trances, na kojem Jules Reidy prstima pletu gustu atmosferu obogaćenu dodatnim efektima i prigušenim autotuneanim vokalima negdje na pola puta između američke primitivne gitarske tradicije i eteričnog ambijenta jedne Grouper.
Proširimo li taj ugođaj dalje na područje sanjivog folka, pronaći ćemo niz divnih izdanja iz 2023, poput Blue Car Joanne Robertson i River Said Maxine Funke, ili nešto mračniji Maritz Jonnine iz HTRK i Öga för Öga švedske glazbenice Loopsel. Samo godinu dana nakon sjajnog albuma Szabadság iz 2022, slovačka umjetnica Adela Mede na Ne Lépj a Virágra ponudila je još jedan izvrstan primjer suvremene vizije folka naslonjenog na slavensku glazbenu tradiciju. Kad smo već kod sestara Slavenki, valja spomenuti i divni Slowly Forgetting, Barely Remembering poljske skladateljice Martyne Baste, delikatan eksperimentalni album koji sjedinjuje šaputave vokale, sitar i zvukove na tragu ASMR-a u emotivnu zvučnu sliku na razmeđi uspomene i obmane. Ukrajinska glazbenica Svitlana Nianio, čiji rad od kraja osamdesetih naovamo biva nanovo otkriven zahvaljujući nizu reizdanja, prošle je godine objavila kolaboraciju s britanskim glazbenikom Tomom Jamesom Scottom, Eye of the Sea, na kojem u prvi plan izbijaju klavijature i njena karakteristična vokalna izvedba koja snagu vuče ni manje ni više nego iz suptilnosti. A to pak da prigušena ambijentalna glazba ne mora nužno biti pozadinska glazba lišena poruke najbolje je dokazao Foreign Body na kojem Dania, producentica iračkog porijekla s katalonskom adresom, ispituje kompleksnosti identiteta dijaspore.
Netom završena godina bila je izvrsna i za avangardna izdanja u većoj ili manjoj mjeri naslonjena na jazz. Godinu su načeli legendarni The Necks odličnim albumom Travel, čija moćna uvodna “Signal” vjerojatno spada među rijetke dvadesetominutne skladbe koje zovu na slušanje na repeat. Svako pak novo izdanje iz serijala Coin Coin Matane Roberts esencijalni je glazbeni i diskurzivni doživljaj koji se dotiče važnih tema iz afro-američke povijesti; ni recentno, peto poglavlje In the Garden… nije iznimka. Za one koje žele više (apstraktnijeg) teksta, tu je sjajni komorni spoken-word album The Beat My Head Hit, suradnja skladatelja Bena Vide s njujorškim ansamblom Yarn/Wire i vokalisticom Ninom Dante.
Jazz je pak samo jedan od brojnih utjecaja na temelju kojih Taja Cheek, poznatija pod aliasom L’Rain, gradi svoju šaroliku zvučnu sliku eksperimentalnog pristupa koji najeda sve od r&b-a i neo-soula do popa i noisea. Njen Fatigue bio je među boljim izdanjima 2021, a prošlogodišnji nasljednik I Killed Your Dog ispunio je visoka očekivanja još jednom porcijom specifičnog kolažnog pristupa koji nimalo ne oduzima od hitoidnog potencijala dijela materijala. Možda najmanje očekivani soulom nadahnuti album godine vjerojatno je bio My Back Was a Bridge for You to Cross, za koji je Anohni nakon trinaest godina ponovo okupila prateći bend the Johnsons. Napustivši bombastičnu elektroniku prethodnika Hopelessness u korist blue-eyed soula i rocka, beznađe iz naziva istog promijenila je u odlučni zahtjev za promjenom.
U nešto manje urgentnim manifestacijama r&b-a, istaknula su se neka dobro poznata imena. Kelela se na albumu Raven odlučila za nesvakidašnje prigušeni, gotovo medidativni pristup r&b-ju, a na trip9love…???, Tirzah uz pomoć Mice Levi uspijeva na jedno te istom beatu izgraditi niz šarmantnih pop minijatura. Jedno od jačih pop izdanja godine također je došlo s provjerenog izvora. Radical Romantics, treći album solo projekta Karin Dreijer Fever Ray, postiže savršeni balans između senzibiliteta prethodnih dvaju albuma i pratećih im tema koje su se razvile od anksioznosti obiteljskog skrašavanja do odraslog queer buđenja. Dok na Even it out Dreijer izmješta roditeljske nedoumice ravno u svijet iz filmova Johna Watersa, drugdje intimne teme uokviruje mračnom zvučnom slikom sada već kultnog eponimnog albuma ili čak The Knifeovog Silent Shouta.
Iako za sobom nemamo godinu tektonskih promjena u underground glazbi, upravo bi sporiji razvoj novih trendova mogao ostaviti više prostora za promišljenije apsorbiranje ideja i utjecaja. U kontekstu načina konzumacije glazbe, i dalje se čeka održivo rješenje. I dok s jedne strane algoritmi poravnavaju slušateljske navike šire javnosti, s druge strane, mediji posvećeni nezavisnoj glazbi proživljaju triježnjenje od podužeg perioda poptimizma (klupska pak glazba bori bitku s vlastitom poptimističnom erom, no to je priča za sebe). Jedan od rezultata toga jest raštrkavanje medijskog fokusa na različite nišne scene, a to bi u narednom periodu – u najboljem slučaju – moglo imati pozitivan utjecaj na novi uzlet beskompromisnih glazbenih izričaja.
Na temelju glazbenog pregleda godine, kreirali smo playlistu koju možete poslušati na Kulturpunktovom Spotify kanalu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
