Kritika Maria Jerez, Slučaj gledatelja
Piše: Una Bauer
Žena s plavom perikom sjedi u golemom naslonjaču od skaja bež boje, sa zakovicama po rubovima, vjerojatno iz ranih 60-tih. Okrenuta nam je leđima, dok zajedno s njom gledamo u ekran televizora. Na stoliću pored naslonjača stoji zaliha kriminalističkih romana mekanih korica, naslaganih jednih na druge, kazetofon ili neka slična sprava i telefon svijetlo zelenkaste boje sa zupčanikom na okretanje. Nešto dalje, na desnoj polovici bijelog plesnog poda nalazi se i mali šank na koji su položeni, kako će vjerojatno odmah zaključiti ljubitelji alkoholnih napitaka, sastojci potrebni za Bloody Mary.
Tako nije počela predstava Španjolke Marije Jerez Slučaj gledatelja iz 2004., prikazana u sklopu ovogodišnjeg Ganz novog festivala u maloj dvorani &TD-a. Izostavila sam, naime, njen svojevrsni prolog, kada nam Maria Jerez, ujedno i jedina izvođačica u vlastitoj autorskoj predstavi, nakon što smo sjeli i utihnuli, podijelila komadiće papira s otrgnutim rubom i tekstom naslovljenim “Slučaj gledatelja”. Tekst koji čitamo pisan je u prvom licu, i isprva se doima, ponajviše zbog upotrebe prošlog glagolskog vremena, kao da bi mogao opisivati Marijino iskustvo prethodnih dana – “ja” iz teksta došao je oko 21.30 u &TD, naručio piće na šanku, možda i ne, i ubrzo ušao u sobu u kojoj se “sve dogodilo”. Kada dođemo do dijela teksta u kojem se opisuje kako je “ja” dobio papirić s tekstom “Slučaj gledatelja”, postaje nam jasno da je “ja” iz teksta svaki pojedinačni gledatelj predstave te da tekst opisuje naše iskustvo dolaska na predstavu, u formi napete priče s kojom se prvi puta susrećemo, u kojoj ćemo možda završiti kao žrtva, ali koja istovremeno sugerira da smo je sami i napisali, a već na početku sadrži zagonetku – zašto je kraj papirića otrgnut? Tekst pri kraju prelazi u sadašnje glagolsko vrijeme, i opisuje prve minute koje, dok čitamo, i gledamo na sceni, prije nego što Maria sjedne u naslonjač i u ruke uzme prvi roto-roman: Slučaj crnooke plavuše, inače slučaj odvjetnika Perryja Masona, poznatog junaka romana Erlea Stanleya Gardnera.
Ono što se dalje događa dramaturški je jednostavno, ali izvedbeno vrlo zahtjevno. “Radnju””predstave vode i oblikuju naslovi krimića (ne i njihova radnja), na sličan način na koji nizanje aktivnosti u The Show Must Go On Jérômea Bela iz 2001, u kojoj je nekoć nastupala i sama autorica, usmjeravaju naslovi i refreni pjesama koje slijede jedna drugu. Međutim, u Marijinom fokusu je nešto posve drugo – a kako bi to ostvarila, potrebno joj je inzistiranje na najistaknutijim konvencijama žanra, u koji nas se uvlači od ulaska u dvoranu.
Pitala sam se zašto tekst nije pisan u drugom licu, jer drugo lice (“Došao si u &TD, naručio piće, ušao u prostoriju u kojoj se sve dogodilo…”) agresivnije uvlači čitatelja u priču, ali drugo lice nije uobičajena konvencija žanra kriminalističkog romana, a ni Maria Jerez ne pokušava od gledatelja učiniti aktivnog sudionika. On joj je potreban kao svjedok, kao netko čije je nasilje ipak prvenstveno nasilje voajera. Ipak, naša je voajerska uloga problematizirana dvostrukom perspektivom – vidimo “ubojstvo” na ekranu, detalj razrogačenog oka žene koju netko pokušava ugušiti ili iskrenutu nogu s potpeticom niz koju curi krv ali vidimo i kako se stvara “slika ubojstva”, iako nikada ne vidimo ubojicu, jer je njegovo mjesto, u ovako dramaturški postavljenoj strukturi – prazno. Preciznije, vidimo kako Maria na sceni režira sliku ubojstva paralelno izvodeći radnju koja je u posve drugom emocionalnom registru od scene nasilne smrti. Primjerice, krv koja joj se slijeva niz nogu zapravo je Bloody Mary koji je namjerno prolila nakon što je mirno zamiješala koktel. Ili, dok zumira vlastito oko simulirajući panično otimanje žrtve davitelja i prikazuje nam tu sliku na televizijskom ekranu, paralelno je gledamo kako mirno puši. Za iluzije koje proizvodi potrebno je odlično vremensko tempiranje, kao i vrlo precizno koreografiranje rekvizita, scenografije, kamere i vlastitog tijela. Za razliku od Show Must Go On, ovo je izvođački prilično virtuozan rad.
Prikazi i kritike Slučaja gledatelja (koji bi mogao biti preveden i kao promatrač ili svjedok) uglavnom se fokusiraju na Marijino poigravanje su-postavljanjem medija kazališta i medija filma, i načinom na koji jedan drugog dovode u pitanje, proizvodeći time sam sadržaj ove predstave. Medij kazališta, žive izvedbe, u ovoj se predstavi proizvodi kao “istina”, kao ono što je stvarno, zbog mogućnosti prikazivanja “šire slike” u odnosu na režiranje snimljene slike, rezove i montažu, dok se pritom, paradoksalno, gubi ideja iskonstruiranosti cijele slike, ove kazališne. Međutim, i žanr detektivske priče odnosno kriminalističkih šund romana iz čijih naslova “izvire” dramaturška potka predstave ovdje igra veliku ulogu.
Naime, ono čime je predstava natopljena jest tenzija oko rečenice kojom Raymond Chandler započinje svoje seciranje brojnih detektivskih priča i njihovih autora zbog trajne zavađenosti s logikom, razumom i skromnim zahtjevima života. U eseju “Jednostavna umjetnost ubojstva” iz 1950. Chandler piše: “Fikcija je uvijek, u bilo kojoj formi, namjeravala biti realistična”. Taj mu je uvod potreban kako bi uspostavio teren s kojeg može dovesti u pitanje razne tupave neuvjerljivosti poput one iz romana Dorothy Sayers u kojem je: “Čovjek ubijen noću u svojoj kući uz pomoć mehaničkog utega koji mu dođe glave zato jer uvijek pali radio u točno određenom trenutku, dok stoji u točno određenoj točki nasuprot njemu, uvijek se naginjući pod identičnim kutem. Nekoliko milimetara lijevo ili desno, i mušterije bi ostale kratkih rukava. To je ono što se vulgarno naziva – Bog vam je sjeo u krilo; ubojica koji treba toliku pomoć providnosti ne bavi se pravim poslom”. Ali Chandlerova uvodna rečenica prema relevantnim kazališnim praksama i teorijama stoji u istom odnosu kao i mehanički uteg Dorothy Sayers prema Chandlerovom “zdravom razumu” – to jest, zvuči posve neuvjerljivo u svojoj arogantnoj neupitnosti.
I u tome je, čini mi se, mala zamka ove inače vrlo zabavne, pametne, duhovite i pažljivo osmišljene predstave. Ako Jerez želi da se njena predstava shvati ambicioznije, kao nešto što se bavi “moći koju reprezentacija i fikcija imaju nad mehanizmima naše percepcije” onda se time ne može baviti preko konvencija detektivskog romana, upravo zbog njegove intenzivne konvencionalnosti i formulaičnosti. Ovako ona ne podvaja “realnost na insceniranu i filmsku situaciju” već, tobože, “prokazuje” kao konstrukciju ono što se, u osnovi, nikad nije ni sramilo svoje konstruiranosti, iako je oduvijek bilo prezreno kao trivijalna književnost. Također, ne ostaje puno od propitivanja uloge gledatelja, ako je njegov pogled u potpunosti režiran – ne u onom dijelu u kojem je režirana slika na ekranu, već tamo gdje se, tobože, razotkriva “stvarnost” te slike, istina u kazalištu. Ipak, bez jasnih i prepoznatljivih vizualnih okidača i konvencija žanra, ovaj tip dekonstrukcije slike koji poduzima Jerez, ne bi ni bio moguć.
ObjavljenoObjavljeno
