Kritika Da koncepti kulturnoumjetničkoga razvoja i promjene postaju tek loptica u dvoboju moćnika ili puki objekt razmjene u, kako će drugom prigodom reći jedan od izvođača na ovogodišnjem festivalu, kapitalističkoj matrici pregovora, dokazuje i činjenica da je ovo izdanje Ganz novog festivala doista zaradilo predznak posljednji. Ispreplitanje osobnih interesa i profesionalnih zavrzlama kakvo krasi ovu vrstu pregovora, a sve da bi se ostvario profit u obliku najnižih zadovoljstava ili debele lisnice, otvorilo je pitanje je li se napokon udario zid i je li koncept razvojnoga kazališta na svojemu putu, ironično, upravo najavio posljednju etapu u razvoju festivala koji ga već godinama hrani i potiče.
Posljednjih godina festival je prošao put od programa ljutnje i bijesa pa sve do ovogodišnjega oproštaja. No, odabir takvoga izraza sve je samo ne prazna frustracija i pomirenje sa sudbinom – štovište, kao što je prije dvije godine istaknula Nataša Rajković, bijes kao potpuno zdrava emocija najdoslovnije bi morao preuzeti ulogu pokretača promjene. U tom smislu i Ganzov ovogodišnji oproštaj valja shvatiti kao svojevrsnu auto-komemoraciju, protestni čin ironizacije vlastite nemoći da se odupre kafkijanskim mȍrama bez kraja, ali i krajnji moment da se “kraj otvorenoga lijesa” preispitaju modeli i granice kulturnog identiteta, memorije i reprezentacije u igrama moći, te, kao što je već pisao Davor Konjikušić, prokažu mehanizmi komercijalizacije kulture.
Shvate li se Sanacijsko vijeće i dio garniture SC-a kao ansambl interaktivnog, u političko-ekonomskome smislu transakcijskog performansa, u čije se sudionike ili žrtve ubrajaju i djelatnici Kulture promjene i publika festivala, tada se program ovogodišnjega Ganza s pravom može predstaviti riječima već najavljenog umjetnika Daniela Hellmanna, napisanima povodom njegova projekta Full Service: “Koliko daleko će izvođač i sudionici ići? Koji mehanizmi kontroliraju njihov odnos? Koji je tečaj novca i moći? I tko se usuđuje učiniti pravila pregovaranja predmetom sâmih pregovora?”
Posve logično, ako se prisjetimo premisa kojima su Davor Šišmanović, Mirko Bošnjak ili Sandro Gašpar utvrđivali valjanost programa te ocjenjivali njegovu podobnost i uspješnost. Naime, kriterij kvalitete zamjenjivao se kriterijem kvantitete (posjećenosti), broj prodanih ulaznica zamijenio je premisu dostupne umjetnosti ili umjetnosti za sve, a umjetnički razvoj i kritika kao teme programa, sjetimo li se usporedbe s uspješnošću brucošijada i zabavnih programa, trebale su ustupiti mjesto ukusu većine ili pukoj razonodi.
Gruba je činjenica da iz perspektive tržišne potražnje i ukusa većine suvremene izvedbene prakse djeluju elitistički, pogotovo ako se radi o projektima u povojima ili iskrama u umjetničkome traženju mladih autora, a koje su onda još i predstavljene kao vrijedni komadi na plakatu velikog formata. No, pravo je pitanje je li stav koji progovara o vrijednosti procesa/razvoja mladih umjetnika kao o rezultatu malo guglanja po kvazialternativnim stranicama zapravo čisti konformizam. Jer, dok se s jedne strane institucionalno pokrivene kazališne kuće razmeću visokim budžetom i naslovima kanonskih autora koje, uz malo guglanja, najčešće tek zaodijevaju u ruho suvremenih kazališnih postupaka, hineći neku vrstu društvene angažiranosti, a zapravo šablonizirajući ono što bi trebalo biti neuokvirivo i eksperimentalno u “kvazialternativne” obrasce potkupljivanja publike, dotle se projektima koji jednako cijene i uspjeh i grešku gotovo kao odgojno sredstvo ta iskrenost zamjera. Koji je bolji način odgoja mladih umjetnika nego da im se dopusti iskusiti i opipati granice eksperimenta i društvenog angažmana, pa makar taj susret isprva bio neuspješan? Oduzeti takvu mogućnost studentskoj, ali i drugoj populaciji nužno bi značilo kulturu promjene pretvoriti u kulturu inercije i ignorancije – sveopće duhovne tromosti.
Nadalje, u svjetlu zamjerki upućenih kulturi SC-a, a prema kojima nije jasno zbog čega se dovode “umjetnici” iz Meksika, odnosno bilo koje druge zemlje (jer kakvu bi oni perspektivu izvana mogli pružiti o “nama”?), valja podsjetiti da je temeljni sud Ganza upravo interkulturalna, a time na koncu i transkulturalna razmjena iskustava i međugeneracijskoga znanja. Ona se, za razliku od vladajućih tržišnih načela, ne zasniva ni na kakvome ugovoru niti se shvaća kao razmjena nekog objekta mjerljive vrijednosti, nego se u nesebičnom činu komunikacije nadograđuje i sama postaje vlastitim subjektom. Stoga, prisjetimo li se riječi Daniela Hellmanna, ovaj je “posljednji” program Ganza, bilo da su ga njegovi voditelji izguglali ili bolje promislili, iz usta i tijela stranih umjetnika uspio izvesti ono što “domaći” lako prešućuju.
Balansirajući kao i uvijek na rubovima različitih umjetničkih izraza – od intervencija u prostor (šest site specific priča kao emotivno mapiranje prostora i nekoliko audiovizualnih instalacija), preko radionica u kojima se upoznaje i igra proces kazališnoga stvaranja, pa sve do filmskih projekcija i izvedbene konferencije, prigodno nazvane Najtužnija metoda. Ikad., ovaj je Ganz novi festival u suradnji s europskim projektom apap-advancing performing arts project te ponovno uz slobodan ulaz, kao što i njegovi voditelji tvrde, svima omogućio refleksiju o kolektivnom sjećanju ne samo na Teatar &TD nego i na cijeli prostor studentske, mlade zagrebačke umjetnosti.
Uz Goodbye koji je izveo Michikazu Matsune, pretvarajući pomirenost sa sudbinom tijekom naoko benignoga čitanja raznih oproštajnih pisama u djelatni bijes, kakav je nagovještavala Rajković, i destrukciju artefakata oproštaja, u kontekstu priče o SC-u veoma se istaknula i izvedba Your Majesties Marte Navaridas i Alexa Deutingera.
Uzimajući kao predložak Obamin govor održan prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za mir, autorski je dvojac pokazao lukavosti i stupice jezika, zbog kojih tekst postaje ponovno i ponovno čitljiv, te geste i mimike kojima se on zatim manipulira. Naime, kao što je Obama tijekom svojega govora pomno pratio naputke svoje savjetnice za gestu i pokret koja se nalazila na samome kraju dvorane, tako je i Marta Navaridas upravljala i anticipirala sve reakcije svojega partnera. Naoko neupitna Obamina namjera i iskazano obećanje promjene (ja obećajem, ja ću…), koje bi trebalo upućivati na to da se radi o valjanome performativnom ugovoru, u izvedbi dvojca razotkriva se kao nevaljani dokument. Vrijednost tog dokumenta poništava se kao kroz detektor laži (ako on može biti istinit/lažan, ili samo valjan) razotkrivanjem namjere – karikatura Obaminog nastupa izokrenutom mimikom signalizira da taj govor ne čini ništa. Taj performativ, vrlo svjestan sebe, na koncu manipulira vlastitim mogućnostima (…promijenit ću situaciju, ali još nemam konkretan plan – svi moramo raditi na postizanju cilja i sl.), neodoljivo podsjećajući na obećanja jednog od gorespomenutih djelatnika SC-a.
Uz veoma posjećenu (čak se morao dodati stolac viška, a ne oduzeti) otvorenu probu predstave Bolji život Saše Božića, u kojoj se između ostaloga kritizira i ogrezlost u materijalističkoj izopačenosti te sveopća dislociranost apstraktnih duhovnih vrijednosti od njihova utjelovljenog oblika, istaknula se i izvedba Daniela Hellmanna Traumboy – varljiva igra reprezentacije i voajerizma, većim svojim dijelom zaogrnuta u naočigled naivno ruho dokumentarizma, ispovijedi ili svojevrsnoga talk showa. U okviru hinjene iskrenosti i neposrednosti, publika je gotovo voajerski, SMS-om i anonimno umjetniku koji se, tvrdi, voljno i iz užitka bavi prostitucijom mogla postaviti bilo kakvo pitanje. Nasuprot tome, Daniel – privatna osoba ili umjetnik, a zatim i Leo ili Antonio kao njegove profesionalne persone, neposrednim su obraćanjem pojedincima iz publike raskrinkale udobnu poziciju voajera propitujući najintimnije detalje iz njihovih života. Svakako bi u zabludi bio ili ostao onaj, koji bi pomislio da je smisao ispitivanja tek razotkrivanje tabua ili informacija sama – naprotiv, u centar dolazi interrogatio kao provokacija, mehanizam kojim se razotkrivaju odnosi moći između izvođača i publike ili pak profesionalca kao pružatelja usluge i klijenta kao njezina primatelja, ali i oblikovatelja. Tko naposljetku govori: Daniel ili “Daniel”? Je li istina i može li biti istina to što se, ne zaboravimo, izgovara u okvirima izvedbe? Kakva se priča iz toga može izgraditi i kako će se ona mijenjati u očima voajera ovisno o modusu reprezentacije koji umjetnik odabire u pojedinim etapama izvedbe?
Priču o reprezentaciji nadalje je proširio Xavier Bobés u intimnoj izvedbi Things Easily Forgotten za petero sudionika, istražujući nepouzdanost dokumenta i diskursa o povijesti. Sipajući kronološki unazad na stol male kalendare i pripadne artefakte iz španjolske povijesti, sve do dnevnika iz godine 1942., Bobés je postavio pitanje kako se piše povijest, što se smatra dokumentom, odnosno vjerodostojnim izvorom koji će poslužiti kao element u rekonstrukciji prošlih događaja, te kako se stvari zaista zaboravljaju, istodobno postajući podložnima bujnim konstrukcijama i maštovitim interpretacijama. Gradeći već samim naslovom predstave, kao i tajnovitim postupkom zamjene karata za kupone s brojem prije ulaska u prostor izvedbe, pritisak u umu pojedinaca da se “ovo sigurno ne smije zaboraviti”, Bobés svjesno prisiljava publiku da još prije početka uključi vlastite mehanizme interpretacije koji uvelike ovise o pojedinačnom obzoru očekivanja. Manipulirajući fotografijama i sitnim objektima, autor otkriva koliko je lako izmisliti poveznice i konstruirati priču koja se već zbog svoje atraktivnosti bez pitanja prihvaća kao istinita. Interaktivnim pristupom naposljetku propituje što će se izlučiti kao relevantno iz mase ponuđenih artefakata, kako to utječe na rekonstrukciju povijesti i gradnju kulturnog identiteta te može li se događaj ponovno proživjeti opipom, mirisom ili okusom onoga što pripada prošlome trenutku.
Pomalo neuspio, ali vrijedan pokušaja bio je projekt Listening party, u kojemu se tinejdžerima pružila sloboda da oblikuju prostor u kojemu će slobodno izraziti preokupacije svoje dobi, kao i svoje želje i afinitete. To bi svakako poslužilo kao izvrsna platforma za mladu kritičku misao da se ona nije utopila u klišejima koji izviru iz više ili manje povoljne situiranosti izvođača, bezbrižnosti i opijenosti medijskim sadržajima. Gotovo paradoksalno, izvođači progovaraju o želji za vječnom mladošću uz tek puki predosjećaj njezine neostvarivosti. No, cijeni li se doista i pogreška, tada je ova predstava izvrstan podsjetnik da se o indiferentnosti ili ignoranciji mlađih tinejdžera te o medijskoj manipulaciji koja se vrši nad njima treba ponovno govoriti.
Na koncu, valja spomenuti projekt Irene Tomažin Zagoričnik Mes(t)o glasu koji se odvio na samome kraju festivala u prostoru Francuskog paviljona. Povezavši glas, tijelo i prostor paviljona, povjerivši zaista “meso” akustici, četiri su izvođačice ispitale izvorišta zvuka, njegovo odbijanje u prostoru i zatim konačnu sintezu u djelatnome obliku kojemu je pridonijela i sama publika. U procesu izvedbe, zvuk koji proizvodi ljudsko tijelo pokušao se izmaknuti iz okvira kulturne identifikacije, a iskazati kao zasebna pojava koja se, unatoč svojoj kulturno uvjetovanoj smiješnosti (poput podrigivanja), može prekodirati u samostalnu jedinicu umjetničkog izražavanja. Lišena kulturne aproprijacije (what is appropriate?), takva je pojava smijeh kao izraz podsvjesne nelagode publike postupno pretvorila u oslobađajući smijeh čiji je zvuk na koncu obogatio cjelokupnu zvučnu sliku.
Po završetku svih izvedbi održao se neformalni Q&A kojemu je cilj bio omogućiti višesmjernu refleksiju doživljenih sadržaja, za razliku od klasičnoga frontalnog tipa u kojemu se i vizualno umjetnikova riječ dislocira te mesijanski uzvisuje nad druge. Dijalog koji se održavao u neformalnoj atmosferi htio je poručiti – kultura je dostupna i besplatna, ali nitko ne dolazi po nju. Ona treba preodgojiti, pozvati na autorefleksiju, ali ne mamiti. Uz inspiraciju Bobésom, Hellmannom, Navaridas i drugima, ustvrdilo se da je posljednji Ganz tek otvaranje fronte i poziv da se ne prestane propitivati i (pre)ispisivati njegova vlastita povijest, povijest Teatra &TD i Kulture promjene. Na koncu, krilatica Emotivnog mapiranja &TD-a prenamijenila se u krilaticu kulture u općemu smislu – stoga, složite svoj itinerarij, mapirajte svoju kulturu, narativnim zrakom, lakim korakom…
ObjavljenoObjavljeno
