Intervju Dance Inn x Ganz novi festival, Teatar &TD
Piše: Mila Pavićević
Dva relativno nova festivala, Dance Inn (u produkciji i organizaciji umjetničke organizacije de facto) i dugovječniji Ganz novi festival (u produkciji i organizaciji Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu), udružili su produkcije i kustoske snage. Format Dance Inn x Ganz novi festival po prvi put je održan u prostorima Teatra &TD početkom prosinca ove godine.
Pitanje koje se postavlja odmah na početku je ono o potrebi i relevantnosti novih festivalskih formata u gradu Zagrebu koji obiluje izvedbenim festivalima (Perforacije, Improspekcije, Platforma, Festival novog cirkusa…), a koji uglavnom prezentiraju i produciraju radove nastale na nezavisnoj izvedbenoj sceni. I dok se sredstva za produkciju na toj sceni smanjuju, obrnuto proporcionalno raste broj festivala, a prezentacijski se okviri umnogostručuju; gledamo otvorene procese, prezentacije istraživanja, taskove, izvedbena predavanja… Ne umanjujući vrijednost ovakvih formata, ne možemo se ne zapitati o povezanosti sve oskudnijih uvjeta proizvodnje s kreativnošću kustoskih odabira.
S druge strane, nemoguće je ne spomenuti činjenicu da se Dance Inn, koji je uz Tjedan suvremenog plesa jedan od rijetkih festivala koji prezentira radove isključivo plesnih umjetnika, pojavljuje u trenutku kada suvremeni ples gubi jedinu autonomnu instituciju. Zagrebački plesni centar, donedavno pod upravom Hrvatskog instituta za ples i pokret, dodjeljuje se na upravljanje Zagrebačkom kazalištu mladih. Suradnju Dance Inna i Ganz novog festivala nemoguće je, čini mi se, promotriti izolirano od gorenavedenih uvjeta proizvodnje, i to promišljajući tri prezentirana rada: No title autorice Mette Edvardsen, premijerno izveden Kompas autora Simone Aughterlony, Petre Hrašćanec i Saše Božića te otkazanu izvedbu projekta Borrowed Landscapes autora Heinea Avdala i Yukiko Shinozaki.
No title etablirane autorice i koreografkinje s belgijskom adresom Mette Edvardsen solo je izvedba koju su, uz autoricu, koproducirale neke od najvažnijih produkcijskih kuća u Europi: Kaaitheater (Bruxelles), BUDA / NEXT Festival (Kortrijk), Teaterhuset Avant Garden, (Trondheim), BIT (Bergen), Black Box Teater (Oslo). Publika ulazi u bijelu dvoranu Galerije SC i na ispražnjenoj sceni zatječe samu autoricu i izvođačicu predstave. Poželjan je to scenarij na kojem inzistiraju mnogi međunarodni festivali i producenti zbog vlastitih budžetskih nemogućnosti, a to je da na polupraznoj sceni srećemo usamljenog autora koji reprezentira vlastiti koncept zaštićen od mogućnosti vanjski suradnika.
Svojim radom Mette Edvardsen kao da produbljuje tu ideju usamljenosti i izolacije. Njezin izvedbeni svijet se gradi upravo od različitih ograničenja i nemogućnosti. Predstava se sastoji od niza negacija, koji autorica započinje približno ovako: “Početak je nestao. Prostor je prazan i nestao.” (The beginning is gone. Space is empty and gone.). Autorica nadalje gradi izvedbni prostor nizanjem jednostavnih izjavnih rečenica o onome čega nema u prostoru ili onome što se trenutno u njemu nalazi pa potom nestaje. Proces imenovanja, koji se odvija na razini jezika, služi kao univerzalni mehanizam poništavanja. U tom procesu podjednako nestaju – ili barem postaju podjednako neodrživi – i autorica i njezin koreografski rad, i vrijeme, i gledatelji koji ju okružuju.
Negativni prostor koji se gradi izvedbom ispunjava se tim lišavanjima i postaje polako jedini mogući prostor. Izvedbeni prostor sa svim svojim zadatostima i konkretnostima, uključujući gledatelje, izjednačava se s fiktivnim prostorom koji izvođačica evocira jezikom. Koristeći filmsku naraciju i logiku montaže, priče, predmete i ideje koje pripadaju različitim vremenskim i povijesnim slojevima autorica smješta unutar okvira jedne te iste formalne slike – slike koja se sužava, a čiji okvir s vremenom postaje prostorom bez izlaza. Pritom su ponekad spojevi između onoga što nestaje u prostoru duhoviti i izazivaju smijeh kod gledatelja, a ponekad ostavljaju otvorena pitanja o tome što preostaje u takvim uvjetima, nakon poništavanja.
Predstava Kompas Simone Aughterlony, Petre Hrašćanec i Saše Božića, koji je ujedno i umjetnički direktor Dance Inna, premijerno je izvedena u Velikoj dvorani Teatra &TD. Predstava je nastala u produkciji umjetničke organizacije 21:21 i koprodukciji Aughterlonyjine organizacije Verein für Allgemeines Wohl, Studentskog centra u Zagrebu, Kulture promjene i Teatra &TD, u sklopu mreže apap – Performing Europe 2020. Za razliku od rasvijetljenog prostora sola Mette Edvardsen, predstava Kompas, inspirirana motivima iz Odiseje, počinje u mraku u kojemu se oči gledatelja polagano privikavaju da bi mogle razaznati siluete dviju identično odjevenih izvođačica Hrašćanec i Aughterlony. Uz sugestivnu glazbu (Hahn Rowe) i upečatljiv krajolik koji stvara uglavnom hladno neonsko scensko svjetlo (Bruno Pocheron / Miljenko Bengez) izvođačice se otiskuju zajedno s gledateljima na slojevito putovanje.
Dok rad Mette Edvardsen sužava prostor koreografije na jedan surovi i prevladavajući koncept, Kompas širi svoj prostor na moguće obilje (simbola, znakova, citata i estetika). Prostor izvedbe se, kako predstava odmiče, postupno rasvjetljava, a na sceni pronalazimo objekte kao zaostale tragove tog putovanja i toga koreografskog rada; kosti, štap, plastičnu bocu, klupka, cigarete, bocu vina, napola pojedenu konzervu tunjevine te lokve vode s kojom Augtherlony radi sve vrijeme predstave. Putovanje se na taj način sastoji od manipuliranja elementima i objektima koji su lagano uhvatljivi ili barem manje nepredvidljivi (od štapa do uredno složene gomile kostiju) do vode koja se u nekontroliranim zamasima izlijeva i po publici, te bijele prazne vreće (scenografija: Ana Savić-Gecan) u kojoj “pleše” izvođačica. Ono što pritom postaje vidljivo je nevidljivi rad izvođača i koreografa koji, kao i u prethodnom primjeru, gledatelja vode na putovanje kroz kompleksi sustav scenskih znakova ne podliježući trendovima izvedbene jednostavnosti i lako čitljivih konceptualnih okvira.
Serija izvedbi pod nazivom Borrowed Landscapes (Posuđeni krajolici) Heinea Avdala i Yukiko Shinozaki, a u suradnji s izvođačima Fabrice Moinet, Šiškom Horvat-Majcanom, Lanom Hosni, Natašom Kopeč, Ninom Kurtelom, Hrvojem Percom i Ivanom Rončević nije se mogla održati u sklopu Ganz novog festivala. Naime, radi se o seriji izvedbi koje koriste krajolik lokalnih supermarketa kako bi gledateljima koji se, preuzimanjem za to namijenjenih slušalica, odluče upustiti na izvedbeno putovanje. Izvedbe ove predstave odražavale su se u supermarketima diljem Europe i svijeta, a jedini put kada je do ovoga trenutka bilo došlo do otkazivanja izvedbe bilo je u Japanu gdje, kako objašnjavaju sami autori, prevladava mišljenje o javnom prostoru kao strogo kontroliranom ambijentu.
Iako se radi o sasvim neinvazivnim i suptilnim akcijama koje se nastoje stopiti s postojećim krajolikom, planirana izvedba u supermarketu u jednom zagrebačkom šoping centru bila je otkazana. I to otkazana zbog pritužbe jednog od kupaca da ga izvedba ometa u kupovini. Ono što je zanimljivo u ovom slučaju nije činjenica da je izvedba otkazana – s distance nam se može učiniti da se radi o produkcijskom previdu kojemu se moglo doskočiti da je bilo više vremena (i sredstava) za pripremu terena. Ono što je zanimljivo je da je programsko vodstvo samog festivala (producentice Silvija Stipanov i Ana Letunić), umjesto jednostavnog i jednostranog otkazivanja predstave, odlučilo okupiti autore i izvođače i zainteresiranu javnost i razgovarati o uzrocima i implikacijama toga otkazivanja. Otkazivanje predstave tako je otvorilo mogućnosti razgovora o uvjetima rada i produciranja radova te o implikacijama rada u javnom prostoru. Taj razgovor se čini samo kao početak nužnih razgovora koji trebaju okupiti, baš kao u ovom slučaju, producente, kustose, autore, kritiku i publiku.
Iako pitanje potrebe za novim formatima u moru postojećih festivala može izazvati skepsu, u slučaju Dance Inna i Ganz novog festivala odgovor na njega je više nego afirmativan. Ono što razlikuje ova dva formata je činjenica da u prvi plan stavljaju kvalitetnu prezentaciju radova ograničavajući se pritom, sukladno uvjetima proizvodnje, na manji opseg radova relevantnih autora u Hrvatskoj i inozemstvu. Pritom čine vidljivima same uvjete proizvodnje; oni postaju temom radova samih autora, o njima se diskutira s javnosti. Čini se da, unatoč činjenici da se pojedine produkcije otkazuju (ili možda upravo zbog te činjenice), unutar prezasićenog festivalskog polja, upravo ovakvi formati – moraju opstati.
Upravo zbog neadekvatnih načina financiranja izvedbenih umjetnosti – a napose plesne umjetnosti koja gubi svoje institucije – ovakvi “mali” festivali koji dovode neke od najznačajnijih međunarodnih plesnih i izvedbenih umjetnika moraju biti vidljiviji, sa svim svojim mogućnostima, nemogućnostima i ograničenjima.
ObjavljenoObjavljeno
