Intervju “U ljeto 2002. radeći na intermedijalnom urbanom projektu Shadow Casters, odmarao sam se u parku na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice. Podigavši glavu, ugledao sam nesvakidašnji prizor: zgradu koja je svojim bojama, formom i mogućnostima transformacije, zaplesala u rano ljetno popodne pred mojim očima. U toj meditaciji, maštao sam o simultanom pokretu kliznih grilja (škura, žaluzina, šalaporki, zakrilnih paravana), svjetlosnim i videoprojekcijama, te glazbenoj podlozi. Vidio sam taj jedinstveni prostor – događaj, tog ljetnog popodneva, i poželio ga podijeliti s drugima.”
Intermedijalni umjetnik Boris Bakal ovako piše o stambenom bloku u Laginjinoj 7 i 9 u Zagrebu – jednom od najvažnijih kasnomodernističkih arhitektonskih ostvarenja s prijelaza 50-ih na 60-e, čija je obnova, okončana 2018., paradigmatski primjer postupanja s modernističkim nasljeđem ovih prostora. Kinetičko pročelje takozvanog Šarenog ili Vitićevog nebodera, upečatljivog mondrijanskog kolorita, pleše još otkada je stambeni blok izgrađen 1962. godine, a i prije toga kao skica na papiru arhitekta Ivana Vitića.
Dvije godine nakon tog grozničavog ljetnog popodneva Bakal će useliti u Vitićev neboder kako bi, pod okriljem umjetničke platforme Bacači Sjenki, realizirao multimedijalni umjetnički projekt koji mu se, poput vizije, tako jasno ukazao na šarenom pročelju zgrade. Tada još neće moći znati kakvim će zalogajem projekt postati, no suočivši se s poraznim stanjem zgrade koja je u tom trenutku vapila za obnovom, i s potpuno dezintegriranom stambenom zajednicom kakva ga je ondje dočekala, fokus projekta preusmjerit će upravo na rehabilitaciju jednoga i drugoga – jer da bi kuća bila zdrava, i zajednica to mora biti. I tu će započeti dvokorak između umjetnika-aktivista i otuđene stambene zajednice, koji će vremenom, kako proces obnove bude uzimao maha, prerasti u koreografiju višestrukih aktera kakva zavređuje uprizorenje na pozorišnim daskama. Ili ako već ne u pozorištu, onda barem na filmskom platnu.
I bi tako. Gotovo dvadeset godina kasnije, kada je obnova Vitićevog nebodera već doživjela svoj dramski zaplet, vrhunac i rasplet, u sklopu programa Stanje stvari 19. izdanja ZagrebDoxa premijerno je prikazan dugometražni dokumentarni film pod imenom Vitić pleše, nastao u Bakalovoj režiji i montaži Martina Semenčića. Film obuhvaća razdoblje od petnaestak godina, koliko je otprilike trajalo aktivno zagovaračko djelovanje umjetnika i stanara Vitićevog nebodera, kulminirajući njegovom konačnom obnovom. Snimke koje su nastale u tom periodu prošarane su kontekstualizirajućim kadrovima: arhivskim materijalom i svjedočanstvima sadašnjih i bivših stanara te drugih aktera koji su izravno ili neizravno, u nekom času, zaplesali s Vitićem i/ili njegovim neboderom.
O arhitektonskoj ličnosti Ive Vitića i kvaliteti njegovog bogatog opusa nije potrebno opetovati, kada je to već u više navrata učinjeno i to znatno podrobnije i svrhovitije nego što bi to bilo opravdano u ovom tekstu. Zadržat ću se zato na onome što se izravno preslikava u Bakalovom projektu, a posljedično i filmu – ideji da je čovjek u središtu svega i da je zajednica činitelj prostora. Stambeni blok u Laginjinoj i Vojnovićevoj nastao je u doba modernističkog optimizma i vjere u herojsku sposobnost arhitekta da prostorom oblikuje idealno društvo, te samoupravnog socijalizma čije su vrijednosti upisane u svaki aspekt Vitićevog projekta, a možda najilustrativnije upravo na dinamičnom pročelju specifične likovnosti. Ono se transformira samovoljom stanara, ukorak s njihovim rutinama i nepredvidivom svakodnevicom. Pomicanjem kliznih grilja stanari aktivno sudjeluju u oblikovanju slike na Vitićevom platnu.
Promjena socio-političkog i tehnološkog konteksta od 60-ih do danas dramatično je izmijenila iskustvo življenja i rada i posljedično je zajednica vezana uz lokalno mjesto izgubila na značenju u suvremenom poimanju društvenosti. Bakalovo djelovanje vođeno je istim idejama o nužnosti zajedništva, suglasja i društvenog planiranja u oblikovanju prostora, osobito kada je riječ o zajedničkom dobru – jer bez zajednice nema ni budućnosti. U dokumentarnom filmu prikazan je samo dio aktivnosti provedenih u višegodišnjem periodu uoči obnove – točno koliko je potrebno da se u devedeset minuta gledateljeve pažnje ispriča njena priča – a kako njihov razmjer nadilazi i okvire ove reportaže, zadržat ću se kratko na onim aktivnostima usmjerenima prema stanarima i rehabilitaciji jedne iščezle zajednice.
Tih prvih godina projekta, Bakal i njegovi suradnici anketama, intervjuima, diskusijama, radionicama, predavanjima, koncertima i nizom drugih participativnih aktivnosti postupno upliću stanare u svoju društvenu koreografiju. Oko i ispred zgrade formirani su otvoreni uredi koji su postali inicijalna poprišta dijaloga sa stanarima i susjedstvom. Formiranjem takozvanih arhiva memorije međusobnim dijeljenjem privatnih fotografija, dokumentacije o neboderu i usmenih predaja, stanari su bili potaknuti na oživljavanje i stvaranje novih kolektivnih sjećanja. U neformalnim kućnim savjetima, na tragu aktivističko-umjetničkih izvedbi Boalovog kazališta potlačenih, sjedili su glumci u ulozi stanara i bavili se pitanjima kolektivnog stanovanja, a zaključke su vješali na oglasnoj ploči u zgradi. Ubrzo su uslijedili i samoinicijativni sastanci (pravih) stanara te je organiziran prvi formalni kućni savjet. Sve te aktivnosti dio su agende za jačanje društvene kohezije i generiranje društvenog kapitala koji će se pokazati ključnim resursom u zagovaranju obnove. Prije nego što se moglo i pomišljati na cjelovitu obnovu stambenog bloka, bilo je potrebno probuditi ne samo stanare već i širu zajednicu iz naše kolektivne amnezije i vratiti svijest o kulturnoj baštini i prostoru kao zajedničkom dobru.
Uspješnost ovih metoda dala bi se kvantificirati: 2005. stambeni blok uvršten je u Registar nepokretnih kulturnih dobara; naizgled nemoguća misija postizanja konsenzusa među suvlasnicima za obnovu zgrade ostvarena je u stopostotnom udjelu; 2011. Grad je napokon donio odluku o sufinanciranju obnove; iznimno skupa obnova u konačnici je većinskim dijelom financirana iz fonda spomeničke rente, a suvlasnici su platili “samo” 22-23 % sveukupnog iznosa – i dalje nemali udarac po njihovim džepovima. No, film ilustrira i nešto više od grubih činjenica, a što je posebno upečatljivo, primijetit će i Sonja Leboš u razgovoru s Bakalom za portal Vizkultura, u scenama priziva kolektivne memorije. Jedna od takvih je scena koncerta na krovnoj terasi kojom je ona vraćena u svijest stanara kao zajednički prostor, usprkos oštrom protestu pojedinaca općoj gunguli organiziranog događaja. Uputno je istaknuti da su najglasniji od njih bili upravo oni koji su bespravnim dogradnjama uzurpirali dio terase i time, ne samo da su privatizirali prostor namijenjen zajedničkom korištenju svih stanara, već su i pregradili put za evakuaciju u slučaju požara. Kada su u pitanju zajednička dobra, konflikt je poželjan i dobar onda kada je produktivan i kada proizlazi iz iskrenih namjera za postizanjem kolektivnog, a ne osobnog interesa.
Kraj filma nekima će ostaviti gorak okus u ustima – i nakon svih napora da se obnova stambenog bloka pokrene i privede kraju, slijedi dekrešendo hrvatske realnosti. Zahvaljujući svima nam poznatom (i sad već očekivanom) koktelu klijentelizma, nemara i neprofesionalnosti, prve reperkusije nekvalitetno izvedenih radova pojavile su se svega par mjeseci od njihova dovršetka. Počeo je prodor vode u zgradu, i to najprije baš u stanu jednih od najaktivnijih stanara i zagovaratelja obnove, tadašnjih predstavnika suvlasnika, Gorane Matić i Petra Paradžika. Tek blaga utjeha bit će Paradžikova izjava, prilikom razgovora nakon projekcije filma u Kulturno informativnom centru, da se situacija ipak popravila i da je on sam generalno zadovoljan obnovom kakva jeste. Bakal objašnjava, u ranije spomenutom razgovoru s Leboš, da je film “priča o društvu bez plana, bez promišljanja i bez ideja”, i u ovom trenutku, s iskustvom potresa i sposobnosti retrospekcije, ne možemo mirne duše zaključiti da se mnogo toga promijenilo nabolje. Pa ipak, poruka filma daleko je od mračne. Prije svega je oda aktivnom suživotu, solidarnosti, zajedništvu i svim onim idejama koje je Bakal prepoznao u rasplesanom pročelju prije dvadeset godina. I dokumentarac ne označava kraj priče – on tek zaokružuje jedno njeno poglavlje – a Vitić će i dalje plesati.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
