Iskustvo prepoznavanja i iskustvo praznine

Kao mala kartala sam belot. Bratić i ja protiv bake i djeda. Od tada pa sve do danas nisu me prestale fascinirati karte asova iz tipičnog špila karata. Prikazuju četiri žene u četiri životna razdoblja – djetinjstvu, mladosti, zrelosti i starosti – okružene punokrvnim godišnjim dobima. Koliko je samo mogućih implikacija utkanih u ta četiri 2D prikaza koja stanu u dlan. Sličan pokušaj prepoznajemo i u metafori “sav je svijet pozornica” Williama Shakespearea, prema kojem za svoga vijeka kroz sedam činova odigramo isto toliko uloga: onu djeteta, školarca, ljubavnika, vojnika, suca, starca pa i samu smrt. Iako tvrdi da su na toj pozornici života “ljudi, žene (…) glumci samo, što dolaze i odlaze sa scene”, jasno nam je koji od dva roda kroči Shakespeareovom verzijom životnih faza.

Od tvoraca belot karata do Shakespearea, nagon za nekom vrstom univerzalne klasifikacije životnog puta ljudski je, a dobio je i svoju modernu hrvatsku verziju. Osam poglavlja diplomski je rad filmske producentice Tamare Puizine koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Riječ je o dokumentarnom omnibusu koji kroz osam desetominutnih portreta, u linearnom redoslijedu, predstavlja iskustva i izazove pred koje društvo stavlja žene od pete do osamdeset pete godine života. Pothvat dočaravanja “ženskog iskustva” ambiciozan je sam po sebi, a operirati unutar 80 godina življenog iskustva s osam različitih redatelja i redateljica stvar čini još kompleksnijom. Kako je nastao ovaj dokumentarac? Koja pitanja otvara, koliko duboko u njih ulazi? Kako pristupa ženskom iskustvu te što donosi gledateljstvu? 

Prije prelaska na sadržaj, važno je osvijestiti potencijale i ograničenja samog formata. U svom najboljem izdanju omnibus omogućuje da više samostalnih kraćih radova ili autora ostave svoj pečat, istovremeno tvoreći cjelinu povezanu nekom idejom. U slučaju Osam poglavlja, producentica je u tradicionalnoj ulozi redateljice, kompozitorice djela koja osigurava koherentnu viziju, dok osam redatelja i redateljica koje su iz ili trenutno žive u Hrvatskoj, operiraju unutar zadanog okvira te u svojoj filmskoj maniri pripovijedaju priču jedne od odabranih protagonistica. Koliko je slobode u doprinosu, razradi ili preosmišljavanju samog koncepta bilo, ne znamo, ali Tamara Puizina sama navodi kako je bila “svjesna da nije bilo lako režirati jednu priču od njih osam, bez uvida u ostale priče i bez mogućnosti utjecaja na koncept u cjelini.” Kako bi doskočila potencijalnim nedosljednostima fotografije, sva je poglavlja snimio jedan snimatelj, Raul Brzić. Što se tehničkih aspekata tiče, svaka je priča zasebna, ima jasan početak i kraj, a karakteriziraju ih različiti pristupi organizaciji sadržaja, ovisno o redatelju_ici. Što se sadržaja tiče, svako poglavlje istražuje izazove i ljepote koje specifična životna faza stavlja pred odabrane protagonistkinje. Ne želim pretjeranim prepričavanjem i seciranjem ubiti potencijalne interpretacije koje svako poglavlje otvara, no za analizu je potrebno dočarati srž osam poglavlja, stoga ću istaknuti fokuse koje smatram ključnima, uz izdvojen citat iz svake priče, koji može poslužiti kao svojevrsni sukus tog poglavlja.

Mogu biti svašta, a ne moram ni biti

Poglavlje koje otvara film režira Jasmina Beširević. U maniri jedinstva mjesta, vremena i radnje pratimo petogodišnjakinju koju otac uči voziti bicikl. Prizori su zaticajni, iz razgovora oca i kćerke pratimo simboličan ulazak u društvo kroz učenje jedne vještine. Na strah od pada, umor i povremeni očaj malene protagonistkinje, roditelj osigurava toplu riječ, zagrljaj i siguran prostor, koji nadvladavaju težinu zadatka. Rečenica “drži me, ne puštaj” upućena roditelju, dobro sažima osjećaj s kojim napuštamo prvo poglavlje.

Drugo poglavlje se na primjeru tinejdžerice, iz vizure Tonća Gaćine, bavi balansiranjem između izvrsnosti i uklapanja. Protagonistkinja se profesionalno bavi plivanjem. Svjedočimo scenama treninga i rutini s bazena dok se u offu djevojka dotiče nekoliko tema važnih za njezin život. Na primjeru profesionalnog sporta ona uočava razliku u fizičkoj spremi između spolova, a javlja se i moment propitkivanja njenog rodnog izričaja od strane mlađih dječaka. Nazivaju je dječakom, što joj izaziva blagu iritaciju, iako razumije da ne bi trebalo. U pokušajima usklađivanja sporta, društvenog života i školskih obaveza, najviše energije ipak odlazi u sport. Tako, za zabavu povodom zadnjeg dana škole kaže: “Mene ni na tome nema, nije da mi teško pada, ali malo mi je žao.”

Trećim poglavljem ulazimo u cipele maturantice, uz režijsku pratnju Dalije Dozet. Fokus je na istraživanju i stvaranju ideje vlastite osobnosti. Velik dio poglavlja ispričan je kroz fotografije, dok protagonistkinja pritom promišlja o tome što je zaista zanima, kako se osjeća po pitanju društva i prijateljstva, kakva joj je osobnost. Svjedočimo i klasičnom ritualu prijelaza – norijadi. Poglavlje prenosi osjećaj iščekivanja nove faze života. Bez obzira na to hoće li biti na faksu, konobariti u Danskoj ili nešto treće zaključuje: “Može biti svašta… Uzbudljivo mi je što ne znam”.

Redateljica Anja Koprivšek nam u četvrtom poglavlju predstavlja protagonistkinju koja za sebe kaže da nije više djevojka, sada je već žena. Poglavlje se bavi osamostaljenjem i profesionalnim ostvarenjem u kasnim dvadesetima. Ona se preselila iz rodnog kraja i postala uspješna glumica, pronašla se kroz posao koji je ispunjava. Svjedočimo kadrovima proba, presvlačenja i izvedbi, na sceni i iza kulisa, kao i specifično filmskom kružnom pokretu kamere oko protagonistkinje. Kroz priču dobivamo dojam da su u ovim godinama neke stvari konačno usvojene. Drugi protagonistkinju doživljavaju kroz ono što radi, a ona se sada zna zauzeti za sebe. “Ne moram više galamiti da bi me netko doživio”, kaže.

Peto se poglavlje bavi temom mentalnog zdravlja, na primjeru žene u tridesetima, koju prati Petar Vukićević. Scene šume, zelenila, šetnje sa psom i umirujućih kadrova sitnih kućnih rutina, praćene su iskustvima protagoniskinje ispričanima u offu. Nakon dijagnoze neke vrste psihičkog poremećaja, lijekova i bolnice, na putu je ka ozdravljenju. Zaključuje da je važno raditi ono što paše, ono što liječi, u tome pronaći utočište. Dok se u prvim poglavljima filma slika jastva istražuje, gradi i definira, u petom se poglavlju rastvara i rastapa. Svjesnija sebe i svojih emocija, protagonistkinja je spoznala da ono što ona jest nije nužno konačno: “Skužila sam da ne da nisam, nego ne moram ni biti.”

Šesto poglavlje, koje nastavlja “ne moram ni biti” liniju misli, donosi nam ženu u 40-ima, koju režijski prati Judita Gamulin. Većinom u formi razgovora grupe žena u krugu, poglavlje se bavi jednim od ključnih pitanja koje društvo stavlja pred ženu – biti majka ili “nemajka”. Svjedočimo raspravi žena i njihovim iskustvima, strahovima i nadama, dok s njima razmatramo zablude, iluzije i društveno nametnuta očekivanja od trudnoće i majčinstva. Nameće se pitanje kako se ostvariti, kako ostaviti trag. Kroz odlučan odabir protagonistkinje da nema djecu, nudi nam se jedan od mogućih odgovora: život se prostire toliko ponad i van te specifične odluke bivanja majkom. Uz zasluženu dozu asertivnosti ona zaključuje: “Apsolutno me ne zanima što društvo misli. Ne zanima me što misli publika s jeftinih sjedišta.”

Protagonistkinja sedmog poglavlja, žena u 60-ima koju nam predstavlja Katarina Lukec, vodi nas kroz dilemu odabira između partnerstva ili samoće. Ona je umirovljena, samostalna i uživa u svojim hobijima, a pratimo je u prizorima aktivne šetnje Maksimirom. Ona je u životu, kao i mnoge, sretno voljela, no pretrpjela je smrt i muža i sina. Nakon toga, iako je bila usamljena, prekinula je odnose koji su od nje tražili previše kompromisa ili tolerancije. Samoća je teška, ali osobni mir je važniji od trpljenja tuđih nebuloza. Naposljetku, iako nije lako niti prirodno biti sam, zaključuje da “nada umire posljednja”. I dalje je otvorena za novu ljubav.

Posljednje poglavlje upoznaje nas s osamdesetpetogodišnjom umjetnicom, majkom i bakom koju redateljica Tiha K. Gudac i filmska ekipa prate u njezinom domu. Ovo je jedino poglavlje koje na “meta” razini prati svoju protagonistkinju: filmska ekipa je vidljiva, postavlja pitanja, otklanja tehničke poteškoće s mobitelom, prati struju svijesti svoje protagonistkinje te proces izrade umjetnička djela. Posljednja žena uživa u plodovima svog duhovno i iskustvom bogatog života. Ona voli ljepotu i želi se okružiti njome. Njezini su sinovi, unuci i snahe kvalitetne i vesele osobe, njezin joj profesionalni i privatni život donose sreću i ponos. “To je najveća ljubav na svijetu”, smatra.

Koja su sve iskustva ostala među recima? 

S tehničke strane, pokreti kamere, filmska izražajna sredstva i formati svakog pojedinačnog poglavlja se razlikuju, no film se, bez obzira na to, doima stilski ujednačenim. Različiti pristupi organizaciji misli motivirani su pričama protagonistkinja. Tako su, na primjer, upotrebljene fotografije kao sredstvo pripovijedanja o djevojci koja se zanima za fotografiju ili se o temi majčinstva razgovara u krugu žena kako bi mnoštvo iskustava, briga i ideja došlo do izražaja. Različitost svake priče i njihovo jasno odjeljivanje podcrtava kolaborativnu narav ovog filma, prvenstveno sinergiju između iskustva protagonistkinja i vizija redatelja_ice, a konceptualno i između producentice i osmero redatelja i redateljica. 

No, pitanje koje se postavlja jest pitanje sadržaja, još specifičnije, pitanje kriterija. Kako je odabrano tih osam identiteta te posljedično protagonistkinja i što sam taj odabir sugerira? Kako format omnibusa doprinosi dubljem razumijevanju i širenju shvaćanja “ženskog iskustva”, kao i izgradnji ženskog identiteta u današnjem hrvatskom društvu? Na vlastitom primjeru, identifikacija s portretima osobno mi je bila poprilično laka i uspješna. Identificiram se kao žena, u tridesetima sam pa sam iskustveno prošla barem četiri od osam prikazanih faza. Jesam li se prepoznala? Apsolutno. Prepoznavanju također doprinosi i kadar direktnog pogleda protagonistkinja u kameru, koji se pojavljuje u svakoj od kratkih priča i koji je, usprkos različitim pristupima, ujedinjujući filmsko izražajni element svih osam poglavlja. 

Usprkos mom prepoznavanju u iskustvima i životnim fazama ovih žena (čak sam išla u istu srednju školu kao jedna!) što je gledanje ovog dokumentarca probudilo u meni? Smatram da je Osam poglavlja otišao nekoliko koraka dalje od pukog prikaza svetog trojstva žene / majke / kraljice, te, za naša i druga podneblja, tipične kombinacija očekivanja od žena. Napravio je nekoliko odrješitih koraka u smjeru slobode propitkivanja, fleksibilnosti i samoodređivanja nad prividnim zadatostima ženskog roda. No, možda je nedostajalo par koraka dalje. Izašli smo iz pitomog vrta patrijarhalno-liberalnih očekivanja od žena, ali smo još daleko od džungle istinskog pluraliteta življenih iskustava. Da budem potpuno fer, ne znam bi li ijedno umjetničko djelo uistinu uspjelo u namjeri zrcaljenja apsolutne pluralnosti. To vjerojatno ne možemo ni očekivati od 80-minutnog dokumentarca. No, odabir forme omnibusa sugerira proces selekcije i taj proces logično dolazi u pitanje. 

Osam poglavlja presjek je “normalnosti” koje sačinjavaju klasičnije verzije djetinjstva, mladenaštva, hobija, fakulteta, karijera, obitelji i mirovine. Mnoga od poglavlja optimistična su i harmonična, nekoliko ih karakterizira egzistencijalno propitkivanje i pokušaj balansiranja, a obuhvaćeni su i iznimno teški periodi života poput psihičkih poremećaja i smrti najbližih osoba. Bez obzira na kombinaciju različitih predznaka (životnih ushita, propitkivanja i padova) svjedočimo jednom presjeku normalnosti koji je, zbog samorazumljivih ograničenja, zanemario moguće varijacije, devijacije i margine. Moje poistovjećivanje s više faza dokaz je toga da “srednji put” zbilja je življeno iskustvo mnogih žena, zbog čega je apsolutno vrijedno prikaza. Međutim, gledati ovakav tip filma za mene je istodobno i iskustvo prepoznavanja i iskustvo praznine. Ono što vidim pretpostavlja da postoji nešto što ne vidim, nešto što nije obuhvaćeno. Klasne, etničke, seksualne, vjerske, genetske, društvene i ine odrednice koje čine oceane različitih stvarnosti. Koncept, koliko god bio kvalitetno i promišljeno izveden, u svojoj srži je nezahvalan jer je ambicija prevelika – žensko iskustvo od pete do osamdeset pete u deset minuta po ženi. Kategorizacija donosi red, ali podrazumijeva i reduciranje, u ovom slučaju pri konceptualizaciji te pri odabiru protagonistkinja. Jer od svega mogućeg biramo presjek. Koja su sve iskustva ostala među recima? 

Ipak, u ovoj priči više vrijedi činjenica da su pokušaji isticanja unutarnjih struktura koje obilježavaju mitove, narative i živote zbilja korisni, koliko god “univerzalno” bilo sklisko područje. Poriv za klasifikacijom faza životnog puta prirodan je i legitiman; probale su karte, probao je Shakespeare, probao je i Osam poglavlja. I nekoliko koraka izvan liberalno-patrijarhalne zone očekivanja je par koraka koje apsolutno želim(o) i moram(o) prijeći! I deset minuta razmišljanja o tome je li legitiman odabir ne imati djecu, trebam li mariti što propitkuju moj rod ili trebam li se upustiti u vezu jer se bojim samoće, vrijedno je iskustvo. A entuzijazam djevojke pred još neistraženom budućnosti, sigurnost u odabir karijere neke druge žene ili ponos starice nad cijelom svojom životnom ostavštinom svakako dira u neku posebnu žicu. Kao onaj as herc, u svoj svojoj proljetnoj lepršavosti.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Objavljeno 08.05.2023.