Kino promišljam kao kolektivni čin

U povodu otvaranja nove sezone Dokukina KIC, razgovarali smo s filmskom kritičarkom i kustosicom Dinom Pokrajac.

razgovara:
Paula Ćaćić
FOTO: Sanja Bistričić

U povodu otvaranja nove sezone Dokukina KIC, razgovarali smo s njegovom voditeljicom, filmskom kritičarkom i nezavisnom filmskom kustosicom Dinom Pokrajac o iskustvu i procesu filmskog kuriranja, položaju nezavisne kinematografije i kina te ulozi i statusu filmske kritike u današnjem dobu.


Od 2019. godine zaposlena si kao voditeljica Dokukina KIC, čiji je program baziran na dokumentarnim filmovima. Možeš li otkriti što nas očekuje u ovogodišnjem programu?

S projekcijom filmskog eseja Annie Ernaux Godine super osmice započeo je višetjedni ciklus Slike doma u sklopu kojeg donosimo naslove koji istražuju pojam “dom” i dekonstruiraju uvriježenu izreku “dom nije mjesto, već osjećaj” kroz narative o potrazi za (porodičnom) intimom i bliskošću ali i otuđenju u domaćoj životnoj sredini te izmještenosti uslijed migracija, gentrifikacije ili ratnih stradanja. Izabrani filmovi često imaju autobiografsku komponentu i oslanjaju se na kućne snimke (home movies) te utjelovljuju premisu Jamesa Baldwina koji je pisao kako dom nije mjesto već neopoziva uvjetovanost. Ili kako je to malo drukčije formulirala pjesnikinja Maya Angelou: “Nikad se ne možeš vratiti doma, ali ga istovremeno nikada ne možeš ni napustiti.”

U tom kontekstu nemoguće je ne razmišljati o brojnim stanovnicima Gaze čiji su domovi razoreni te u sklopu ciklusa gledamo čak dva palestinska filma. Najbolji dokumentarac ovogodišnjeg Berlinalea Jedina zemlja koji potpisuje izraelsko-palestinski kolektiv nadaje se kao kreativni čin otpora protiv apartheida, ali i pokazuje da se borba uz oružje vodi i putem pokretnih slika koje uslijed hipertrofije informacija nažalost gube svoju potentnost. Jedina zemlja ujedno demonstrira neraskidivu vezu palestinskog naroda sa zemljom s koje ga brutalno istjeruju te se usred raspomamljenog nasilja usudi imaginirati mogući suživot i pravedni tretman. Premijernu projekciju pratit će i razgovor s palestinskim kulturnim radnikom Majdom Nasrallahom. Od domaćih naslova izdvojila bih film Okus doma Martine Globočnik o ljudima koji kroz hranu pokušavaju dohvatiti izgubljeni dom, a na projekciji će nam se pridružiti i kulinarski kolektiv People’s Kitchen.

Sezonu Hall of Famea – vodiča kroz povijest svjetske dokumentaristike otvara dokufikcija The Exiles (1969) Kenta Mackenzieja, kronika jedne noći u životu mladih američkih Indijanaca i Indijanki (izvorno pripadnika plemena Navajo) koji žive u oronuloj četvrti Bunker Hill u Los Angelesu. Melankoličan spoj film-noira i etnografske studije The Exiles uspostavlja neočekivane paralele između latentnog kolonijalizma i urbane regeneracije u poslijeratnoj Americi te demonstrira kako su kao posljedica kolonizacije tradicionalni kulturni rituali nadograđeni nasiljem i mizoginijom koje se Mackenzie ne ustručava prikazati.

Tu su i novo izdanje programa Film XX uz filmove austrijske slikarice Marije Lassnig, novo izdanje Arterije – tjedna filmova o umjetnicama i umjetnicima kao i masterclassevi francuske producentice Christine Camdessus i iranske redateljice Maryam Tafakory te gostovanje kustosice i redateljice Kumjane Novakove. U narednim mjesecima na repertoaru će biti i brojni nagrađivani dokumentarci koji su obilježili proteklu godinu – poput Četiri kćeri, Blago kraljevstva Dahomej, Soundtrack za državni udar, Neka nova divljina, Moj ukradeni planet, Crna kutija: Dnevnici, Naša djeca, KIX, Šutnja razuma i drugi. Ugostit ćemo i treće izdanje Cherry Pop Film Festivala o svim aspektima ljudske seksualnosti čija je ovogodišnja tema Seks i s(t)imulacija.

Radila si na brojnim i raznim radnim pozicijama u kulturi, a posljednjih godina si se profilirala kao filmska kustosica na zapaženim projektima. Možeš li s nama podijeliti što za tebe podrazumijeva filmsko kuriranje, kojim se smjernicama vodiš u svom radu i kako taj proces uopće izgleda?

Filmsko kustostvo kod nas je još prilično nepoznati pojam. Prožet je refleksivnim ali i profleksivnim impulsom, tiče se prezentacije i prezervacije filmova, te je često povezan s institucijom filmskog muzeja ili kinoteke. Nažalost u Hrvatskoj jedna takva institucionalna čuvarica filmskog nasljeđa ne postoji čime je učinjena nepovratna šteta našoj kulturnoj memoriji, ali i audiovizualnom stvaralaštvu jer arhivi su ti koji kriju važne lekcije za budućnost – u smislu formi koje su iznjedrile prethodne generacije, ali i obrađenog i neobrađenog te prešućenog sadržaja. Oslobođeno elitističkih preokupacija i reducirane selektivnosti filmsko se kustostvo u digitalnom dobu – od linearne i često jednodimenzionalne metode – transformira u pluralistički i procesno orijentiran skup kustoskih praksi u koje ugrađujemo vlastita osobna uvjerenja i iskustva koja titraju u polju napetosti s kolektivnim aspiracijama i percepcijama.

U mojoj kustoskoj praksi zanima me prvenstveno kako ostvariti i/ili sačuvati transformativni potencijal filma u doba prezasićenosti audiovizualnim sadržajima i nekontrolirane te komodificirane cirkulacije slike te kako izbjeći da se kritika konzumacije slika i roba ne pretvori u ironičnu i tužnu afirmaciju njihove svemoći.

Zanima me i je li Rancière u pravu kada piše da treba raskrstiti s fantazmama otjelovljene riječi i aktivnih gledatelja, dok istovremeno inzistira na mutaciji ustaljenih društvenih uloga i emancipiranoj zajednici koja bi bila bazirana na općoj prevodilačkoj tendenciji svakog “emancipiranog gledatelja_ice”. Velika sam protivnica podcjenjivanja publike i mislim da je iznimno važno boriti se za tzv. zahtjevne filmove, filmove koji neće gledatelje osvojiti na prvu loptu već zahtijevaju od njih određeni trud i angažman. Upravo u tome leži krucijalni značaj kinotečnih i kuriranih programa koji skrbe o filmovima, ukazuju im prijeko potrebnu pažnju i kontekstualiziraju ih na adekvatan način kako bi u eri instant gratifikacije ipak ostvarili trajnu kulturnu vrijednost.

Kuriranje filmova zahtijeva i neprestano praćenje filmske proizvodnje, pa i specijaliziranih filmskih časopisa i drugih glasila. Pretpostavljam da to oduzima i mnogo tvog vremena. Kako uspijevaš ostati u toku s aktualnom filmskom produkcijom, čemu posvećuješ više vremena i pozornosti?

Godišnje pohodim poveći broj međunarodnih filmskih festivala i manifestacija većinom kao selektorica, članica žirija ili stručna suradnica u raznim istraživačkim i organizacijskim fazama procesa. Paralelno uređujem filmološke knjige, pišem i prevodim za različite publikacije, te kao bazu za buduću doktorsku disertaciju proučavam mnemoniku filmske slike i upotrebu arhiva u regionalnim nefikcijskim filmovima. Posebice me intrigira na koji se način ponaša filmska slika kao medij protusjećanja u kulturi zaborava i prezasićenosti vizualnim sadržajima. Kroz filmski medij pokušavam dokučiti koliko kolektivna memorija utječe na i aktivno mijenja osobna sjećanja te mogu li se sjećanja komodificirati i razmjenjivati kao roba – kako nam je primjerice nedavno doslovno pokazao film 48,87 eura Franka Dujmića nastao u sklopu Kino Kluba Zagreb u kojem autor kolažira sjećanja koja je kupio na tržištu rabljene robe čime found footage postaje bought footage.

Svake godine nastojim pohoditi i konferencije u organizaciji međunarodne mreže Radical Film Network koja je osnovana 2013. godine i sačinjava je 200-ak organizacija iz 40-ak zemalja svijeta koje promoviraju i stvaraju društveno angažiranu i estetski inovativnu filmsku kulturu. Subversive Festival čija sam umjetnička direktorica jedan je od članova. Ove godine konferencija je bila pogotovo inspirativna uz temu Arhivi radikalnog filma a održana je na nekoliko lokacija u Madridu u organizaciji Universidad Autónoma de Madrid. Na konferenciji sam sudjelovala s izvedbenim predavanjem Resist She Said: Film Practices of Disobedience u kojem kroz iščitavanje, montažu i izvođenje filmskih slika-riječi demonstriram kako autorice poput Valérie Massadian, Marte Rodriguez i Sarah Maldoror na kreativan način kanaliziraju svoj bijes kao oslobađajući i osnažujući čin razrješenja. Do kraja godine čekaju me još žiriranje na Filmfestu Hamburg i pohađanje seminara Doc’s Kingdom u Odemiri.

Živimo u doba raznih internetskih platformi koje pružaju filmske sadržaje, kao i multipleks kompanija koje daju prednost komercijalnoj kinematografiji. Tvoji projekti su većinom vezani uz neprofitne organizacije koje pokušavaju pružiti prostor drugačijim, uglavnom nezavisnim sadržajima. Koliko je izazovno djelovati u takvom okruženju? Kako gledaš na ulogu malih i nezavisnih kina u Hrvatskoj?

Nezavisno kino vidim kao jedno od posljednjih utočišta za pokretne slike koje izvan njegove “tamne utrobe” ostaju siročad pažnje (orphans of attention kako ih naziva Hito Steyerl) utopljena u nepreglednom oceanu informacija koji je saturiran audiovizualnim sadržajima. Istovremeno kino sve manje promišljam kao neko fetišizirano mjesto u kojem se odvija posvećeno gledanje i kontemplacija a sve više kao kolektivan čin u kojem postajemo svjesni drugih, radikalno jednakih tijela koja nas okružuju te se iz amorfne mase ili šačice gledatelja_ica transformiramo u sinestetičku družinu čiji se članovi_ice pokušavaju odučiti od uvriježenih načina gledanja i mišljenja te ponovno prisvojiti autonomni pogled, gestu, misao i govor.

Ovu viziju kina kao participativnog prostora dijelim s kolegicama Martom Baradić (Kino Katarina) i Karlom Crnčević (Unseen) te ćemo u studenom na 15. međunarodnoj Small Cinemas Conference, koja će se prvi put održati u Zagrebu, kroz panel Kako emancipirati filmsko platno? predstaviti naše inicijative i zajedničko uvjerenje da su upravo nekonvencionalni prostori i progresivni pristupi danas ključni za očuvanje kulturne prakse kinoprikazivaštva, dok potencijal kritičke analize i interpelacijski poriv moraju biti uključeni od samog početka selektorskog procesa.

Aktivno i kritičko uključivanje u promišljanje filmske kulture te poziv na otvaranje jedne drukčije i inkluzivnije filmske povijesti treba sagledati u širem kontekstu borbe za ženska prava, politizaciju kanona i dekolonizaciju kulture. Tragom alternativnih filmskih mreža i distribucijskih modela koji bujaju diljem Europe i svijeta (Cinema of Commoning, Ambulante, Kino Climates…) Dokukino nastoji otvoriti pukotinu u neoliberalnom gradu i postati prostor u kojem se dijele ideje, filmovi i borbe te u kojem možemo povezivati dispozitive pokretnih slika s društveno-političkom suvremenošću te osvijestiti kino-kulturu kao javno dobro dok spekuliramo nad neslućenim mogućnostima i (ne)očekivanim mutacijama koja će kina, ekrani i gledateljska iskustva doživjeti u bliskoj i dalekoj budućnosti.

Jedna si od inicijatorica HDFK-ovog projekta Kritika i društvo, čiji je cilj upoznavanje šire javnosti s različitim kritičarskim i kustoskim pristupima u filmskoj umjetnosti. Riječ je o projektu koji na neki način utire put mladim filmskim kritičarima i kustosima. Kakav ti se čini položaj mladih filmskih kritičara? Pruža li im se dovoljno mogućnosti, prostora za daljnji razvoj?

Filmska kritika danas je zapostavljena i potisnuta na marginu kulturnih tokova i društvenih zbivanja. Projekt Kritika i društvo koji smo pokrenule kolegice Ejla Kovačević, Iva Rosandić, Sara Simić i ja zamišljen je kao platforma za prezentaciju uzbudljivog no često nevidljivog rada mladih kritičara_ki i diskusiju o problemima na koje nailazimo, što je preduvjet za razvijanje budućih suradnji te borbu za pravednije radne uvjete.

Želja nam je osvijestiti funkciju koju kritika može imati u procesu izrade programskog koncepta filmske projekcije, odnosno način, na koji kritički mehanizmi vrednovanja selekciju usmjeravaju prema supozicioniranju filmskih ostvarenja, sa svrhom generiranja daljnjih interpretativnih rukavaca. Mogućnosti kritike na taj način se u skladu sa suvremenim praksama proširuju van tradicionalno shvaćenog komentara na već viđeno djelo. Do kraja godine u planu su još dva izdanja projekta – moj program Za sutrašnje jučer: Slike i sjećanja u pokretu održat će se u listopadu a Ivin program Stvaralački paralelizam neprofesijskog filma u studenom.

Položaj mladih filmskih kritičara_ki prekaran je kao i položaj ostalih freelance kulturnih radnika_ca na takozvanoj nezavisnoj sceni te obesmišljen sustavnim potiranjem kritičke misli u našem društvu. S obzirom na način na koji je (ne)plaćen možemo slobodno reći da spada u domenu hobistike.

Kao krovna organizacija koja okuplja filmske kritičare_ke HDFK mora biti agilniji u zaštiti njihova položaja i prisutnosti na kulturnoj i medijskoj sceni. Stoga uz pokretanje projekta Kritika i društvo po uzoru na kolegice iz SPID-a namjeravamo u narednoj godini izraditi prvi strukovni cjenik u polju audiovizualnog
pisanja i filmologije. Paralelno radimo na pomlađivanju našeg članstva i razvijamo filmski portal HDFK-a Zona filma (koji je 2020. pokrenuo bivši predsjednik HDFK-a Hrvoje Pukšec) za koji želimo da postane mjesto gdje će se kultivirati profesionalna filmska kritika kao itekako aktualan i relevantan pristup analizi pokretnih slika u digitalno doba uz kontinuirano zagovaranje važnosti filmskog obrazovanja. Pritom nas prvenstveno zanimaju kritike koje ne potvrđuju ono što je već poznato već odvažno zakoračuju u eksperimentalnu i esejističku formu, prizivajući zlatno pravilo koje je formulirao Adorno – i čije su aporije bile veoma važne i za rodočelnika videoeseja Farockija – esej kreće od onog što zanima autora_icu.

Također smatram da je izuzetno važno i u filmskoj kritici po uzoru na dobro uhodanu praksu u drugim segmentima audiovizualnog sektora razvijati regionalne suradnje. Stoga s kolegama_icama iz redakcija nezavisnih regionalnih filmskih portala: Filmoskopija, Zona filma, Dokumentarni.net, Gledaj.mk, časopisa KINO! planiramo osnivanje regionalne mreže filmskih kritičara_ki kako bismo zajednički revalorizirali našu poziciju i doskočili protjerivanju kritike iz javnog prostora država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano