Intervju “Look at those disgusting trees, stealing my oxygen!” – Desperate Living (1977), r. John Waters
“Does this look inanimate to you, punk?” – Little Shop of Horrors (1986), r. Frank Oz
Konačno se pojavila nova izložba koju mogu besramno iskoristiti da pišem o svojoj omiljenoj temi – vegetalnoj svijesti! – ali da vam ispričam koje sam sve “biljne” SF romane pročitala u zadnje vrijeme (šalim se – nemojte prestati čitati). Riječ je o izložbi Science/Fiction – A Non-History of Plants u bečkom Foto Arsenalu, koju sam željela otići pogledati još u studenom, ali, avaj, adventske cijene Flixbusa bile su naprosto previsoke za ovu kulturnu radnicu jadnicu. Stoga je trebalo vježbati strpljenje i pričekati siječanj – vrijeme kada smo mi art kuje1 ionako već zasićene prazničnom kulturnom hibernacijom i žudimo za novim i uzbudljivim sadržajima.
Science/Fiction – A Non-History of Plants, realizirana u suradnji Foto Arsenala i pariške Maison Européenne de la Photographie (gdje je predstavljena krajem 2024.), donosi vizualnu povijest biljaka kroz umjetnost, tehnologiju i znanost u periodu od 19. stoljeća do danas. Fokusirajući se na ulogu koju su fotografija i video odigrali – i još uvijek igraju – u našem razumijevanju biljnog svijeta, izložba obuhvaća 40-ak umjetnica_ka iz različitih zemalja. Zamijenivši ilustraciju, fotografija je vrlo rano postala alat za prenošenje botaničkih znanja i standardizaciju uzoraka, dok je fotomikrografija (fotografiranje kroz mikroskop) omogućila dotad nedostupne uvide u dublju strukturu biljaka, a čini to i danas.2
Izložba je podijeljena na šest poglavlja koja, kako saznajemo iz predgovora, slijede strukturu SF romana: iz stabilnog i prepoznatljivog svijeta postepeno zakoračujemo u nepoznate i neobične teritorije koji nas navode da preispitamo vlastite pretpostavke i mjesto u svijetu. Ispreplitanje narativa iz umjetnosti, znanosti i znanstvene fantastike ovdje je u službi “stvaranja novih imaginarnih svjetova” koji se “ne zasnivaju na ideji napretka”, već ukazuju na “granice našeg planeta” (i ljudskog znanja, dodala bih). U tekstu koji slijedi bavim se time u kojoj mjeri te priče nadilaze antropocentričnu viziju svijeta, kako kustosice Mona Schubert, Clothilde Morel i Victoria Aresheva vide odnos između znanosti i fikcije i, naravno, što o tome svemu imaju za reći same biljke.
Na izložbi, pomalo ironično, nema nijedne živuće biljke – shvaćam to dok iz bečke mećave ulazim u topli prostor galerije. Zadržavamo se, dakle, na razini reprezentacije – što je, naravno, sasvim ok, pogotovo ako uzmemo u obzir da se nalazimo u galeriji specijaliziranoj za fotografiju, medij čiji je glavni zadatak da posreduje realnost. Možda bi uključivanje živućih biljaka na izložbu bio određeni oblik njihove eksploatacije? Ja se svakako osjećam krivom za eksploataciju svaki put kad kupim monsteru za stan, jer znam da uvjeti koje joj mogu ponuditi nisu optimalni i da je uopće dostupnost tropskih biljaka u lokalnoj trgovini “neprirodna”, odnosno posljedica kolonijalizma. Dapače, kolonijalizam je, kako piše Banu Subramaniam u knjizi Botany of Empire (2024.), bio ključan za pojavu i razvoj botanike kao znanosti – o čemu na ovoj izložbi, nažalost, nema puno govora.
Osim što se poigrava s nekoliko suprotstavljenih pojmova (znanost/pripovijest, povijest/ne-povijest, ljudi/biljke), izložba “prokazuje” i jednu ironiju, a to je da nam je upravo tehnologija uvelike približila morfologiju, ponašanje i kompleksnost prirode – u ovom slučaju biljnog svijeta. Ipak, treba imati na umu da tehnološki alati podjednako otkrivaju i konstruiraju predmet istraživanja, o čemu su pisali brojni povjesničari_ke i filozofi_kinje znanosti3. Značajan doprinos kritičkom čitanju znanosti dala je i feministička epistemologija, koja znanost vidi kao neku vrstu patrijarhalne pripovijesti, koju je, kako ističe Evelyn Fox Keller, uvelike ispisala uska skupina čovječanstva – bijeli muškarci iz srednje i više klase (šokantno, znam).
S tim u vidu, bacimo se na čitanje poglavlja ovog romana-izložbe! Prvo i najopsežnije nosi naziv Djelatna moć biljaka i dodatno je podijeljeno na tri sekcije: Oblici i boje, Pokret i rast te Biljna materija. Iz popratnog teksta saznajemo da je ovo poglavlje vođeno uvjerenjem da tehnologija (fotografija) može razotkriti skrivenu ljepotu prirode, ali i ukazati na kreativni potencijal biljaka.
Na samom početku susrećemo fotografa i kipara Karla Blossfeldta, čija knjiga fotografija Izvorni oblici umjetnosti (Urformen der Kunst) iz 1928. predstavlja svojevrsni inventar biljnih formi prikazanih u krupnom planu (dapače, prikazi su toliko detaljni da biljke djeluju gotovo artificijelno – još jedna ironija!). Ove fotografije, koje kao da pomiruju ornamentalnost i geometriju Bauhausa, zaintrigirale su i Waltera Benjamina, koji je napisao recenziju knjige (davši joj time svoj stamp of approval), u kojoj poetično poentira: “Mi, promatrači, tumaramo među tim divovskim biljkama poput Liliputanaca.”
Ono što je meni zanimljivo – a što se, nažalost, ne spominje na izložbi – je da Blossfeldt svoje primjerke nije nabavljao u botaničkom vrtu ili specijaliziranim trgovinama, već ih je brao uz prugu i na željezničkim nasipima – na “proleterskim područjima”, kako je sam rekao. Dakle, nije bila riječ o nekim istaknutim ili rijetkim sortama, već više-manje o korovu, koji je kroz njegov projekt zadobio status umjetničkog djela. Subverzivno!
Izloženi su i radovi nekih od najpoznatijih predstavnika_ca modernističke fotografije poput Imogen Cunningham i Edwarda Westona, koje pokazuju povijesni kontinuitet i različite pristupe reprezentaciji biljaka, a tu su i neki suvremeniji primjeri, poput Elspeth Diederix i njenog Vrta čudesa (The Miracle Garden) u Amsterdamu. Riječ je o umjetničko-botaničkom prostoru koji je otvoren za javnost od 2018. godine, a Diederix periodično fotografira cvijeće iz vrta te fotografije izlaže u formi billboarda diljem grada.
Španjolska umjetnica Almudena Romero kroz projekt Muzej biljne umjetnosti (The Museum of Plant Art ukazuje na kreativno samoizražavanje biljnog svijeta (biljke kao koautorice). I sam muzej, kako stoji na službenoj web stranici, ima biljnu strukturu: “razvija se, raste, preobražava se i propada u odnosu na svoje okruženje”. Na izložbi se nalazi Romerina instalacija sastavljena od staklenih i akrilnih ploča na koje su UV-tiskom otisnute crno-bijele fotografije cvijeća. Ploče su premazane posebnom celulozom biljnog podrijetla s mikrokristalima koji prirodno rastu i stvaraju efekt svjetlucanja, što bi nam trebalo dočarati način na koji oprašivači vide cvijeće, čime se suptilno odmičemo od antropocentrične perspektive.
Druga sekcija prvog poglavlja donosi filmove koji se bave kretanjem i/ili rastom biljaka, podrivajući predodžbu biljaka kao statičnih i nepomičnih. Tehnologija nam i ovdje pruža uvid u inače teško vidljive aspekte biljnog svijeta. Primjerice, Rast biljaka (La Croissance des végétaux) mikrobiologa i filmaša Jeana Comandona pionirski je znanstveni film iz 1929. godine koji je među prvima primijenio time-lapse tehniku snimanja da bi vizualno prikazao rast biljaka. Tu je i dugometražni film Čudo cvijeća (Das Blumenwunder, 1926.) njemačkog režisera Maxa Reichmanna, koji kombinira narativne i plesne sekvence s ubrzanim snimkama biljaka, sugerirajući paralele između ljudskog i biljnog svijeta.
Konačno, u sekciji Biljna materija ističe se Stan Brakhage i njegov kratki eksperimentalni film Vrt naslade (The Garden of Earthly Delights, 1981.) inspiriran istoimenim triptihom Hieronymusa Boscha. Ovaj “organski” film, u kojem pokretne slike nastaju bez kamere, sastoji se od listova, korijenja, cvjetova, latica i stabljika aranžiranih između dvije 35-mm vrpce te naizmjence koristi bijelu i crnu pozadinu kako bi se poigrao odnosom biljaka, svjetla i sjene.
Drugo poglavlje, Simbioza i kontaminacija, biljke vidi kao sastavni dio ekosustava te kao sudionice složenih međuvrsnih odnosa, uključujući one između živućih i neživućih pojava poput radioaktivnosti, zagađenja ili mikroplastike. Primjerice, francuska umjetnica Alice Pallot u projektu Proklete alge, More suza (Algues maudites, A Sea of Tears) tematizira okolišni problem bujanja zelenih algi duž bretonske obale. Ove alge – bogate kemijskim tvarima koje ispušta poljoprivredna industrija – uzrokuju manjak kisika u vodi i posljedično gubitak bioraznolikosti, što radikalno mijenja čitav ekosustav. Ovaj interdisciplinarni rad možemo čitati kao poetični portret antropocena, koji upozorava na distopijske scenarije koji su puno manje fiktivni i neizgledni nego što mislimo.
U zraku i pod zemljom (Over the Air and Underground, 2020.) Angelice Mesiti 5-kanalni je video postavljen u sanjivu, ambijentalnu instalaciju koja je zasluženo dobila vlastitu prostoriju. U potpunosti snimljen pod ultraljubičastim svjetlom, video istražuje interakciju između biljaka i gljiva/micelija, prateći različite stadije njihova raspadanja4, dok zvučnici reproduciraju “skladbu” na frekvenciji od 220 Hz, na kojoj se, kako neki tvrde, odvija komunikacija između korijenja drveća. U biljnom svijetu raspadanje ne označava kraj puta, nego tek jednu fazu u procesu transformacije umreženih i isprepletenih bića. “Biljni svijet uči nas da ne možemo nastaviti biti živi bez postajanja”, zapisala je u jednom svom tekstu ni više ni manje nego Luce Irigaray, kritizirajući nametnute granice i kategorije koje su “naštetile našim odnosima s drugim živim bićima”.
Poglavlje Onkraj stvarnog, koje okuplja umjetnike_ce koji “spajaju ekosustave, izmišljaju nove biljne vrste i reinterpretiraju znanstvene objekte”, najmanje je definirano i najmanje zanimljivo; i sami radovi zvuče bolje u teoriji nego što izgledaju u praksi (npr. vizualizacija fantastičnih biljaka iz Vojnićevog rukopisa Miljohna Ruperta i Ulrika Heltofta prilično je – Gen Z rječnikom – mid). Stoga krenimo odmah dalje!
Četvrto poglavlje – Biljke vas gledaju – posvećeno knjigama i filmovima biljne (često horor-biljne) tematike, donosi dobrodošao pop-kulturni predah u dijelu izložbe u kojem koncentracija posjetiteljice počinje lagano opadati. Ujedno sam dobila priliku zapisati nekoliko naslova za svoju Goodreads to-read listu, ali i potvrditi tezu Daisy Butcher5 da je ljudožderna biljka bila pravi književni fenomen 19. stoljeća, pred kojim su pokleknuli i slavni pisci poput Nathaniela Hawthornea, Arthura Conana Doylea i H. G. Wellsa. Iako biljka-ubojica nikad nije stekla dovoljno priznanja kao zaseban podžanr gotičke i horor-književnosti, piše Butcher, 19. stoljeće pružilo je plodno tlo za njeno širenje, prvenstveno zahvaljujući imperijalizmu, istraživačkim ekspedicijama i popularnosti gotičkih priča.
Istaknuto mjesto u ovom poglavlju ima roman Dan trifida (Day of the Triffids) Johna Wyndhama iz 1951. godine i njegova ekranizacija iz 1963. godine, u kojoj meteorska kiša oslijepi sve ljude, a fiktivnim biljkama trifidima da moć kretanja te one krenu na ubilački pohod. Trifidi su bili inspiracija za rad suvremenog fotografa Kaleva Ericksona, kojeg je na otoku Sokotri u Jemenu fasciniralo zmajevo drvo koje izgleda kao da mu korijenje raste prema nebu. Ericksonova imaginarna vegetalna bića balansiraju između jave i fikcije, poznatog i vanzemaljskog, komentirajući ljudsku nemogućnost poimanja drugosti biljaka.
Kako to lijepo objašnjava Ursula K. Le Guin, “svrha znanstvene fantastike je produbiti naše razumijevanje svijeta, drugih ljudi, vlastitih osjećaja i vlastite sudbine”. S obzirom na sve što se danas događa u svijetu, svakako ne bi škodilo da više ljudi čita SF. Invazija biljaka-ubojica ponekad mi se i ne čini kao tako loša opcija.
Peto poglavlje moglo bi nositi naslov “Hot Mess”, jer to i jest (zapravo se zove Biljke kao politička fikcija). Za početak, izložiti film o Globalnoj banki sjemena na Svalbardu u ovom kontekstu naprosto je lijeno – iako je, naravno, riječ o vrijednom projektu, ali projektu u kojem je očuvanje biljnih vrsta zapravo u službi osiguravanja hrane za čovjeka. Dakle, spašavamo biljke ne radi njih samih, nego da bismo ih kasnije mogli pojesti.
Ovdje su i fotografije Charlesa T. Scowena, Britanca koji je imao foto-studio na tadašnjem Cejlonu, kao i plantažu čaja – “profitabilan biznis koji je pridonio razvoju Britanskog Carstva u 19. stoljeću”, kako stoji u popratnom tekstu. Sumnjam da je lokalnom stanovništvu, a posebno jeftinoj radnoj snazi dovedenoj s juga Indije, bilo drago doprinijeti razvoju i blagostanju kolonizatora. Izložene fotografije, navodi se dalje, “istražuju poveznice između botaničkog znanja i trgovine, naglašavajući ekonomsku važnost biljaka u kolonijalnoj povijesti”. Ovo je valjda najdepolitiziranija rečenica o kolonijalizmu ikad napisana, no pustimo sad to. Možda ćemo saznati kako je industrija čaja utjecala na lokalnu biosferu ili koje su danas posljedice “botaničkog znanja i trgovine”? Jesu li se radi uvođenja monokulture čaja krčile planinske šume i koje su sve vrste pritom ostale bez staništa? Ma pustimo i to (pa nije Scowen osobno kriv za sve!) i gledajmo radije ove lijepe fotografije cvijeća!
Jedini rad vrijedan spomena u ovom poglavlju je video Kininska dijaspora (Quinquina diaspora, 2022.) francusko-egipatskog umjetnika Samira Laghouati-Rashwana, koji podriva antropocentričnu reprezentaciju biljnog svijeta, omogućujući stablima kininovca (točnije, njihovim 3D vizualizacijama) da razmjenjuju priče o migracijama, kolonijalizmu i ekonomskom iskorištavanju. Podrijetlom iz tropskih andskih šuma, ova biljka proširena je diljem svijeta zahvaljujući ljekovitim svojstvima njezine kore koja sadrži kinin, ključni element lijeka protiv malarije – iako je danas vjerojatno poznatiji kao glavni sastojak tonika.
Posljednje poglavlje, Spekulativne fikcije, sastoji se od samo jednog rada, koji bi, po logici kustoskog koncepta, trebao biti kulminacija izložbe (ili rasplet?). U prostoriji je izložen s drugim radovima iz prethodnog poglavlja, ali ima prominentnu poziciju – zasluženo, mora se reći, jer stvarno je prekrasan (znam, patetičan izbor riječi za jednu kunsthistoričarku). U pitanju je Knjiga cvijeća (The Book of Flowers, 2023.) Agnieszke Polske, narativni video koji kombinira 16mm film i animaciju generiranu umjetnom inteligencijom. Polska donosi fiktivnu priču o davnim vremenima kada su ljudi i biljke imali simbiotski odnos: divovski cvjetovi služili su kao maternice za ljudska bića, koja su ih zauzvrat oprašivala. Međutim, s razvojem tehnologije ta simbioza je postepeno izgubljena i zaboravljena. Polska nas podsjeća da su radikalno drugačiji odnosi između bića mogući i, dapače, nužni za opstanak.
To doista jest prikladan završetak izložbe, ali kakva bih ja bila kritičarka da ne prospem još malo žuči za kraj? Osim odsustva živućih biljaka koje sam ranije spomenula, razočarao me i nedostatak interaktivnih sadržaja (odnosno, bila je video igra austrijskog kolektiva ThePsycholudicResearchGroup, ali kontroler nije radio!). Također, imam dojam da je izložba pokušala biti previše obuhvatna – kao da ni sama nije sigurna bi li bila poetična, dokumentarna, angažirana ili nešto treće. Zapravo, pojedina poglavlja mogla bi se bez problema razviti u zasebne izložbe s ujednačenijim, koherentnijim narativom.
No, unatoč ovim i nekim drugim manjim nedostacima, izložba nam omogućuje da naučimo nešto o biljkama i njihovim sposobnostima, ali i da učimo od njih. Naravno, ne možemo znati ni iskusiti kako biljke doživljavaju svijet oko sebe i svoje mjesto u njemu, niti kako vide ljude. Ali možemo preispitati koncepte i predodžbe koje imamo te pokušati razviti nove – pri čemu umjetnost i književnost mogu biti neki od alata.
- Doduše, ne utvaram si da ću ikad, kao autana obožavateljica SF-a, biti punopravna art kuja. Za art kuje, jedini prihvatljivi SF je Ursula K. Le Guin, po mogućnosti u izdanju Pangolinove Biblioteke 0 općenito. ↩︎
- Primjerice, u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu u tijeku je izložba Mikrosvjetovi – Priroda otkrivena objektivom elektronskog mikroskopa koja daje “dublji uvid u strukturu i arhitekturu žive i nežive tvari” i podjednako je izložba prirode i ljudske tehnologije. ↩︎
- Ideal znanstvenika kao nezainteresiranog i objektivnog, kao učenjaka koji analizira svijet oko sebe uz pomoć mehaničkih naprava i pritom je u potpunosti lišen subjektivnih prosudbi, predrasuda ili interpretacija, proizvod je 19. stoljeća, o čemu su, između ostalih, pisali Daston i Galison u knjizi Objectivity (2007.), koju vam toplo preporučujem. ↩︎
- Raspadanje biljaka Michael Marder smatra jednim od oblika “vegetalnog kretanja” (vidi: “The Place of Plants: Spatiality, Movement, Growth”, Performance Philosophy, 1(1):185, 2015.) ↩︎
- Daisy Butcher, ur. Evil Roots: Killer Tales of the Botanical Gothic, 2019. ↩︎
Objavljeno
