Intervju Rekli su mi da planet ima živčane završetke naslov je kustoske koncepcije 63. Porečkog Annala koju potpisuje kolektiv KUĆĆA (Luja Šimunović, Klara Petrović i Jurica Mlinarec). Naslov inspiriran romanom Negative Space B. R. Yeagera priziva drugačije poimanje svijeta koji nas okružuje, ali i njegov onkraj, ono što ostaje nakon što prevaziđemo njegovu materijalnost. Stoga pozvani umjetnici_e – Andrej Beštak i Anja Leko, Marianna Nardini, Robert Fenrich, ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut), Gaia Radić i Andrej Škufca – istražuju različite mogućnosti poimanja svjetova u tehnološkoj i digitalnoj sferi. Ono što ovogodišnji Annale čini osobitom upravo je promišljanje tehnološkog i digitalnog kroz iracionalno, magično, sakralno, sve ono što ostaje neprovidno i neobjašnjivo, pa i zastrašujuće. Umjesto pravocrtnog, predvidljivog i repetitivnog nastupa zaobljen i organski odnos prema tehnologiji jer, prema zapisu Ursule le Guin, tehnologija je aktivno ljudsko sučelje prema materijalnom svijetu. Stupanjem u iracionalne, pristrane i fantastične sfere, umjetnici o digitalnim tehnologijama i svjetovima govore iz intrinzično ljudske perspektive.
Budući da je Istarska sabornica redovito središnji izlagački prostor Porečkog Annalea, kustoski kolektiv je tematsko ishodište pronašao i u njezinoj eklektičnoj povijesti (arhitekture). Sagrađena na temeljima ranokršćanske crkve i samostana – sakralnog prostora vjere i rituala, ali i političke moći – sabornica se preobražavala stoljećima, doživljavajući arhitektonske i društveno-političke preinake. U vrijeme Napoleona bila je pučka škola, a svoj naziv duguje održavanju sjednica Istarskog pokrajinskog sabora u drugoj polovici 19. stoljeća. Upravo te prostorne i namjenske transmutacije svjedoče o različitim vizijama svijeta, a izložba Rekli su mi da planet ima živčane završetke pokušava ih nadograditi. Svjetovi koje umjetnici traže “prigrljuju praznovjerje i ne inzistiraju na nadilaženju vjerovanja: to su parafikcijska putovanja ispisana procesima de/re/sakralizacije prema stvarnosti u kojoj se te granice ruše”. Ipak, svi ti fiktivni narativi mogu poslužiti kao poligon za suočavanje s težinom svijeta koji nas okružuje.
Na tragu šestog masovnog izumiranja rad je Roberta Fenricha Suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream, u čijem su fokusu plastožderi, plastična stvorenja koja poput gusjenica ovladavaju svakojakim metamorfozama – od jajašaca, kukuljice do gusjenice. Sintetička bića nastala su nakon misteriozne automobilske nesreće, čime se aludira na zagađenje/uništenje planeta kojem pridonose i automobilska industrija i zasićenje plastikom. Novonastala bića nastanjuju svijet nakon čovjeka kojeg je uništilo upravo ono što je bića omogućilo. Budući da, kako piše teoretičarka Heather Davis, o plastici ovisi cijela infrastruktura i brzina kapitalizma, kao i fantazija o beskrajnom ekonomskom rastu koji se zasniva na ekstraktivističkoj politici i masovnoj potrošnji, sintetički sjaj instalacije govori o našoj fascinaciji plastikom kao i nemogućnosti bijega od nje. Prema Davis, plastika širi svoje carstvo smrti i istovremeno prkosi nestanku, predstavljajući temeljnu logiku konačnosti, koja je zastrašujuća jer upućuje na nemogućnost raspadanja, povratka u sustave propadanja i ponovnog rasta. Upravo na tom tragu možemo čitati rad Roberta Fernicha koji logici konačnosti suprotstavlja imaginaciju drugačijeg životnog ciklusa plastike.
Andrej Beštak i Anja Leko u radu It was nice to pretend we know it all pak koriste prostor Istarske sabornice kao integralni dio svetišta posvećenog digitalnoj božici u obliku sove, hibridnog bića svih praznovjerja, religija i mitologija. Začudnu oltarnu kompoziciju čini rešetkasta struktura koja nosi tri skulpture krilatog božanstva, dok na tlu dva ekrana kontrastno osvjetljavaju crninu izloženih kostiju (relikvija). U pozadini strukture na dva vertikalno položena ekrana promatramo digitalne inačice izloženih skulptura, dok učinak izmjene pozitiva i negativa podsjeća na rendgenske snimke. Gotički prozor u pozadini svetišta dodatno pridonosi sakralnoj atmosferi koju instalacija priziva. Premda vizualno zalaze na područje srednjovjekovnog misticizma, umjetnike zapravo zanima božanstvo koje se može nositi s internetskim nedaćama poput rudarenja podataka ili digitalnog nadzora. Umjesto istraživanja tehnoloških mogućnosti i predispozicija hardvera i softvera, umjetnici se radije okreću mističnom i neshvatljivom, ne bi li im to omogućilo lakše bivanje u svijetu nadziranog i korporativnog prostora interneta. Baš zato što suočavanje s ekonomskim i političkim sustavom djeluje bezizlazno, smisao pronalaze u poigravanju simbolima.
U traganju za magičnim u digitalnoj sferi gotovo je neizbježan susret s umjetnom inteligencijom. Fascinantna već zato što postoji faktor nepredvidljivosti i autonomije na koju ne možemo utjecati, umjetna inteligencija djeluje poput maga tehno infrastrukture. Susrest ćemo se tako s Rose Velvet koja u sebi emulira vlastite autore – ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut). Nastala na umjetničkoj rezidenciji GMK u proljeće 2023., Rose Velvet svoju formu duguje izgledu, glasu, karakterima i ponašanju članova kolektiva. Nastaje kao splet umjetne inteligencije, kompjuterski generiranih slika i marketinga, a umjetnici je koriste kao varijabilni alat ili metodu koja je čas persona, čas program, čas virus. Njezino je rotirajuće tijelo u cijelosti prikazano na ekranu, a djeluje poput ljušture avatara koji čeka klik oživljavanja. U pozadini čitamo bujicu izjava koje reflektiraju vlastitu infrastrukturu. Ipak, u okviru izložbe Rose Velvet djeluje pomalo nezgrapno, svedena je na reprezentaciju, nije previše uvjerljiva kao naš pandan jer izostaje dijalog. To vjerojatno ne bi bio slučaj da smo je sreli u digitalnom okolišu u kojem se njena fiktivnost preobražava u digitalnu stvarnost.
Preplet digitalnog i stvarnog u fokusu je instalacije The Aqueduct Behind My Eyes Keeps Rebuilding Gaie Radić. Preuzimajući čitav prostor Male Galerije, umjetnica projekciju prelijeva preko stakla, čime je lomi, reflektira i umnaža te vodi promatrače_ice na vizualno putovanje bojama i oblicima. Omekšavanjem granica fizičkog prostora galerije uz pomoć vizualnih intervencija, digitalni svijet postaje metafora uma u obliku neograničenog i apstraktnog prostora. Novonastali krajolik djeluje kao nestvarno stvarni prostor, a budući da umjetnica ne poseže za imerzivnim tehnologijama poput VR naočala ili projekcije od 360 stupnjeva, digitalna i fizička sfera i dalje imaju podjednaku važnost.
Neuralgične točke digitalnih svjetova upravo su materijalne premise na kojima nastaju, kao i materijalne posljedice koje uvjetuju. Kao što je zapisala arhitektica i teoretičarka Keller Esterling u knjizi Extrastatecraft: The Power od Infrastructure Space: “Ponekad nas ono što medij govori spriječi da vidimo ono što medij čini.” Za nju je prostor infrastrukture forma, ali ne poput fiksnog objekta, već je riječ o stalno mijenjajućoj platformi koja može podnijeti nove okolnosti, preobražavajući odnos između nosive strukture i njene logistike. Infrastrukturom se na simboličnoj razini bavi Andrej Škufca radom don’t even trust nobody. Postavljanjem u javni prostor – konkretno, na terasu iza Male Galerije gdje je ponekad ljetno kino – umjetnik začudni industrijski objekt izmješta iz pretpostavljenih okvira izložbe. Čelična struktura oblih šipki njeguje modularne elemente koje kustoski kolektiv, među ostalim, opisuje kao ”igru skrivača ██████ s udruženim šipkama koje tiho jedu zrak”. Kustoski tekst sve radove prati upisivanjem poetičnog narativa, a kod Andreja Škufce blokovi crnila vizualno korespondiraju sa šipkama instalacije, kao i s prazninama između njih.
Kontrapunkt svim spomenutim radovima čini Shut-In Marianne Nardini jer priziva ritual i poziva na doživljaj svijeta zakrivenih očiju. Dok ostali radovi afirmiraju prvenstveno vizualno iskustvo, u videu Marianne Nardini pratimo umjetničino kretanje kroz šumu s neprovidnom maskom koja joj ispunjava očne šupljine. Osjetilo vida i sve iskustveno svodi se na završetke vlastitih prstiju, na miris i sluh. Uključivanjem prizora crva u videu istaknuta je cikličnost života svakog bića. Umjetnicu zanima upravo proces transformacije, odnosno prelaska iz jednog u drugo stanje, zanima je fizičko, ali i stanje svijesti, i to nam podastire upravo kroz performans. Ispred projekcije, krug s kamenjem čini cjelinu koja naslućuje ritualno druženje koje se već dogodilo ili se tek treba dogoditi.
Zaključno, 63. Porečki Annale na prestravljenost ovim svijetom odgovara stvaranjem drugačijih svjetova kako bi se otvorili novi pogledi, odnosno kako bi se pokušalo pronaći novu artikulaciju problema. Već samim naslovom, izložba intrigira, no nije naodmet reći da je roman Negativni prostor horor zbog čega živčane završetke planeta možemo shvatiti u kontekstu suvremenih ekoloških, političkih i drugih kriza. Jer iz svih fiktivnih i izmaštanih svjetova vreba mrvica naše stvarnosti, s ove ili one strane tipkovnice, kakogod.
ObjavljenoObjavljeno
