Kritika Bila jednom jedna djevojčica po imenu Marta…
Bajkovita pripovijest otvara se na osamljenoj obali, na klisuri s koje prijeti nemilosrdni pad u nepovrat i srušeni svjetionik s kojega je mnogima pucao posljednji pogled na prizore ovoga svijeta. Ondje dane između dviju dimenzija broji Svjetioničar, u izvedbi ujedno i narator mračne bajke o djevojci koja traži utočište u bijegu od pritisaka svakodnevnice.
Marta zapravo odavno nije djevojčica – zagazila je već duboko u dvadesete i s mukom balansira u međuprostoru između slobode rane mladosti i odgovornosti “odraslog” života, te bi se najradije vratila u sretno doba djetinjstva. Doznajemo da joj se odgovornost nagomilala te ju prati strah da ima sve manje i manje prostora za pogreške, da neće uspjeti, da neće ništa ostaviti za sobom, da osjeća kako joj je sve postalo prebrzo i prezahtjevno, ne želi biti na teret, ne zna što želi biti, želi se igrati… Jedini problem koji uviđamo da Marta u osnovi ima je opterećenje koje dolazi s odgovornošću uslijed sazrijevanja i osamostaljenja, čiji bi smjer najradije zaokrenula unatrag. Pratimo kako ulazi u svojevrsnu regresiju te pluta između osjećaja i težnji koje ne umije imenovati i izraziti; Martina je prisutnost na sceni obilježena upitnicima, sveprožimajućom nesigurnošću te nevoljkošću da konfrontira situaciju u kojoj se nalazi.
Rastrzana između straha od smrti i nagona ka smrti, Marta upoznaje svojih sedam strahova koje, prateći žanrovsku strukturu, mora nadjačati kako bi okončala svoje putovanje i vratila se u život. No za Martu je nedostatno da svoje strahove naprosto rastjera djetinjastim Neću, ona ih mora naučiti upregnuti, pretvoriti u pogonsku snagu, učiti od njih i usmjeravati ih, umjesto da im se prepušta ili od njih bježi. Njezina tendencija k samouništenju u svojoj bi najradikalnijoj varijanti mogla rezultirati skokom s klisure na koji je nagovara druga u nizu babaroga, svojevrsna nadglednica svjetioničkog prostora ni na nebu ni na zemlji, u kojemu se nitko ne bi smio zadržavati predugo (za dodatni crnohumorni efekt dotični je demon osmogodišnji dječak). No jasno je da opasnost leži i u manje manifestnim formama napuštanja života: skrivanju u ugodi poznatoga, potpunoj letargiji odustajanja, bijegu u silinu i brzinu sitnih distrakcija, jadu i jalu uspoređivanja s drugima…
Marta je i tužna i sretna, i osjetljiva i raspoložena, i panična i uzbuđena, i sjetna i vesela, i poletna i zakočena. Marta katkad plače, Marta katkad hrče u snu, a katkad ne može izaći iz stana. Katkad se boji. Baš kao i ja. Baš kao i ti. Baš kao i on i ona.
No, Marta je rekla da se boji. Marta je izgovorila: boli me.
Predstava Marta i sedam strahova, nastala u suradnji Kazališne družine Kufer, KunstTeatra i nezavisne umjetničke inicijative BoliMe, zadržava se u apstraktnom prostoru svoje tematike, ostavljajući Martu relativno neutralnim likom, bez opipljive pozadine i jasno artikuliranog karaktera, te svoje razrješenje nalazi u neodređenom optimizmu trenutka u kojemu se naslovna junakinja nauči nositi sa svojim strahovima, koji je možda nikada neće sasvim napustiti, no koje će ubuduće uvijek moći nadglasati. Najavljena je poruka predstave prikazati iskustvo emocionalne i duševne stiješnjenosti kao dijeljeno iskustvo, zajedničko u nekoj mjeri svima, iako se osoba koju boli osjeća nasukano na dalekoj klisuri, gdje vrijeme drugačije teče, daleko od prijateljskih lica.
Osamljivanje te sve dublji osjećaj nerazumijevanja okoline, osjećaj da ćemo razočarati one koji nas vole ukoliko ogolimo patnju, za koju gotovo da si i ne dajemo pravo, upravo otežava proces zacjeljivanja te čini sami temelj misije inicijative BoliMe, koja želi normalizirati razgovor o emotivnim turbulencijama kako bi prevenirala opasnije krize i dublje boli. Samo se uprizorenje ipak kreće unutar individualne priče, zadržavajući se pored udaljenog svjetionika, dok težnja da se nedorečenošću stvori univerzalna vrijednost u konačnici ostavlja pomalo blijed dojam. Poticaj na oblikovanje zajednice, povjeravanje i međusobno razumijevanje ostaje uglavnom načelna preporuka, koja iz programskog teksta nije prešla u prostor pozornice. Pritom, ako pristajemo na sugestiju da glavni lik zaista razmatra sveukupno povlačenje iz života jer se nalazi pod pritiskom, pretpostavke koje je dovode do ruba te je kasnije odvlače od njega suviše su pojednostavljene.
Uprizorenje se pored središnjeg dramskog, tekstualnog kostura oslanja uvelike na elemente koji pripadaju fizičkom teatru i plesu, te u svojoj najefektnijoj dimenziji na video projekcije sedmero strahova s kojima interagira dvoje izvođača, Andreja Jandrić i Matija Čigir. Na projekcijama se pojavljuju Alma Prica, Petar Vrbanić Đula, Damir Šaban, Adrian Pezdirc, Jerko Marčić, Anđela Ramljak i Sreten Mokrović, koji utjelovljuju opsesivne misli koje nas paraliziraju, a što su glasnije, to ih je teže ispuhati. Sjajni ansambl strahova igra tipske uloge, nalijepljen na stjenke zidova, prelazeći ponekad na scenske elemente i prisutna tijela, dok Jandrić i Čigir savršeno tempiranom izvedbom stvaraju bešavni spoj dviju razina.
Režijska su rješenja Natalije Manojlović upečatljiva, radnja se rastvara u dobro tempiranim izmjenama, nepretenciozno i duhovito, a scenografija i kostimografija sugeriraju avanturistički duh uprizorenja, u skladu s junakinjinim putovanjem kao osnovnom paradigmom rada. Donekle nejasnom ostaje motivacija iza činjenice da velik dio Martinih replika izgovara Svjetioničar/Pripovjedač, dok im izvođačica dodaje ekspresivni pokret, osobito u samome početku, kada nam je možda pretpostaviti da je junakinja u avanturi bijega od života izgubila svoj glas. No budući da njezinu priču preuzima muški glas, kao pripovjedač, vodič i potpora u limbu u kojemu se našla, uspostavlja se donekle problematična rodna dinamika, ali i zanimljiv efekt njezine rastrojenosti i osjećaja blokade, koji će s progresom uprizorenja rasti u borbu.
Dramski tekst Ivane Vuković podnaslovljen je Bajka za one koji će odrasti odrastaju ili su odrasli, dok je uprizorenje Marte i sedam strahova načinom na koji pristupa tematici te estetikom i poetikom prije svega predstava za adolescente. Od svoje je idealne publike protagonistkinja, međutim, ipak nešto starija – tjeskoba s kojom se bori pripada tranziciji dvadesetih godina života, kada se osoba često nesigurno kreće prema emancipaciji i odgovornosti ‘odraslog’ razdoblja, što stvara izvjesni disbalans unutar predstave. No tekst na trenutke s impresivnom preciznošću poentira upravo strahove mladosti koja se osjeća kao da joj vrijeme izmiče i istječe, upozoravajući na razorne kvalitete naizgled bezazlenih sumnji i strahova. Danas već poodrasla milenijska generacija sputana je nizom dubokih strukturnih društvenih problema, koje drama ne dodiruje izravno, no čije se posljedice manifestiraju upravo u emotivnom doživljaju koji predstava raspliće. Količina i brzina sadržaja kojima su ljudi izloženi te mogućnosti koje se otvaraju, odnosno ne otvaraju za razvoj mlade osobe, u koliziji su s još uvijek aktivnim pretpostavkama i krutim naslijeđenim obrascima očekivanja koje danas mlade generacije uvelike iznevjeravaju. No pitanje je što zapravo znači odrasti te jesu li konvencionalni kriteriji uopće primjenjivi u suvremenom kontekstu, u kojemu se sve više mladih ljudi odlučuje na organizaciju života koja ne podržava možda već nepovratno zastarjele obrasce. To pitanje ovlaš postavlja i drama, no odustaje od potrage za odgovorom te svoj završetak pronalazi u stavu da je epizoda pored svjetionika tek faza koju valja proći.
KunstTeatar postaje novim utočištem nezavisne scene u trenutku u kojemu nam se ponuda srodnih mjesta opasno smanjuje, dok njegov repertoar malih produkcija postaje sve bogatijim i ambicioznijim. Marta i sedam strahova koprodukcija je nastala u suradnji s inicijativom BoliMe, fokusiranom na podršku mentalnom zdravlju mladih, premijera se održala na Svjetski dan mentalnog zdravlja, a uz samu predstavu, inicijativa BoliMe organizirala je i preventivnu kampanju, javnu tribinu te radionički program, dokazujući se kao elaboriran i posvećen rastući projekt koji aktivno pruža ruku u širu zajednicu. Relativno otvoreni završetak i neodgovorena pitanja s kojima nas Marta ostavlja pored razrušenog svjetionika, nekoć mjesta koje je pokazivalo smjer i pružalo utjehu sigurne luke, a sada je opsjednuto duhovima, možda je idealno mjesto za početak prijeko potrebnog razgovora o bolnim temama, ako smo spremni baciti pogled s ruba.
ObjavljenoObjavljeno
