Volim biti osoba s invaliditetom i crnim pojasom

KP: Kako je umjetnička scena reagirala na vaše pojavljivanje?

Mat Fraser: U početku s velikim šokom, a poslije raširenih ruku jer su htjeli vidjeti i upoznati nešto novo i radikalno. Naravno, mainstream kritičari umjetnosti komentiraju kako to nije dobra umjetnost. Kažu da osobe s invaliditetom npr. ne znaju slikati jer im je vrlo teško razumjeti političnost te umjetnosti ako samo obraćaju pažnju na to koliko dobro osoba može slikati. Takav stav ih onda ne može nikuda dovesti, tj. ne mogu shvatiti značenje te umjetnosti.
No, što se mene tiče, ako hoćeš biti slikar, kao npr. Alison koja je jedna od vodećih umjetnika u Velikoj Britaniji koji slikaju ustima i koja to fantastično radi, onda naravno moraš biti dobar, no mislim da ljudi trebaju stvarati umjetnost koja je najbolja u okviru njihovih sposobnosti. I ako to nije profesionalno, onda se ne treba tako niti nazivati.

KP: Jesu li se u međuvremenu stvari na tom polju promijenile?

Mat Fraser: Sada imamo kritičare koji razumiju političnost tih djela i umjetnike s invaliditetom koji su naučili kako profesionalnije raditi, što je zapravo dobro i pravedno.

KP: Što mislite o današnjem shvaćanju pojma političke korektnosti i kako se on reflektira na vaš život?

Mat Fraser: Danas je nekako trendy biti politički nekorektan, no moramo se sjetiti zašto je taj pojam uopće uveden. Ljudi na ulici bi me prije nazivali spastičarem ili kriplom i doista bi to mislili. Zbog toga smo im morali reći "Sorry, mi bismo radije da nas se zove ovako ili onako…" No, naravno, postoje ljudi koji zarađuju od činjenice kako bi se nešto trebalo zvati i koji počinju stvarati pravila kako bi se politička korektnost u stvarnosti trebala provoditi pa onda to postaje onakva politička korektnost kakvu svi mrzimo. I onda smo u situaciji da nekoliko godina poslije kažemo: "Hoćete li me molim vas zvati kripl?"

Većina radova na trenutnoj dissability art sceni u Velikoj Britaniji je po mom mišljenju ekstremno politički nekorektna. Ono što mi se čini da se trenutno događa mogu pojasniti metaforom feminizma koji je krenuo od radikalnih stavova kao na primjer kako je sva pornografija uperena protiv žena, a onda je došao jedan novi val koji je kritizirao te prijašnje stavove. Dissability art scena i politika sada općenito kritiziraju i propituju neke prijašnje stavove, a scena postaje modernija. Čini mi se da je taj proces koji se upravo događa vrlo zanimljiv za scenu.

Kada govorimo o političkoj korektnosti, ona se također razlikuje od zemlje do zemlje. Tako je npr. izraz "handicaped" u Velikoj Britaniji bad word, dok se ista riječ koristi u Francuskoj. U Engleskoj je politički korektna riječ "disabled people", a u Americi na primjer "people with dissabillities" jer u Engleskoj koristimo socijalni model shvaćanja invaliditeta, što znači da je invaliditet društveno iskustvo da te tretiraju kao govno jer si drukčiji, a to može značiti da te netko nazove kriplom na ulici ili da nema stepenica da uđeš u vlak ili da nema primjerenog ulaza u kazalište ili da te ne uzimaju ozbiljno kada se prijavljuješ za neki posao – takvih stvari još uvijek nažalost ima i zbog toga su potrebni zakoni. Prvo te ne šljive pol posto, no nakon nekog vremena to postane normalno i osobe s invaliditetom odjednom shvate da su se malo previše integrirale u društvo. Big surprise! Zbog toga trebamo zakone i ja sam se također za to borio.

KP: Mislite li da je vaš umjetnički i aktivistički rad inspirativan za druge ljude s invaliditetom?

Mat Fraser: Da, to sa sigurnošću mogu reći. I mene su također inspirirali neki drugi umjetnici, posebno npr. irska umjetnica Mary Duffy. To je bio početak mog osvješćivanja. Tada sam odlučio pogledati što se događa na londonskoj umjetničkoj sceni i brzo sam joj se pridružio jer sam oduvijek bio profesionalni izvođač, odnosno to mi je oduvijek bilo glavno zanimanje i uvijek sam nastojao i nastojim svoje radove profesionalno producirati. Ponekad ne uspijem u tome, no trudim se.

KP: Kažete da ste prošli put od negiranja vlastite invalidnosti do njenog prihvaćanja s ironičnim i humorističnim odmakom. Smatrate li se sada umjetnikom ili aktivistom?

Mat Fraser: Ne volim cijelo vrijeme biti i jedno i drugo. Ono što radim vezano je uz invaliditet i ponekad ide u smjeru hard core aktivizma… No, ja sam to u mom životu već odradio – vezao se lisicama ispod autobusa kako bi se osobama s invaliditetom osigurao pristup javnom prijevozu. To je bilo prije 15 godina i bilo je vrijeme da se krene na neka druga područja.

Što se tiče ovih promjena, radi se o klasičnom putu. Postoji vrijeme za ljutnju, no ne možeš biti ljut čitav život jer je dosadno. Moraš naučiti kako preocesuirati ljutnju. U tom je smislu umjetnost za mene doista bila oslobađajuća jer mi je dozvolila da pokažem svoju ljutnju i raspravim sa samim sobom kako ići dalje.

KP: Osim glume i izvedbenih umjetnosti film je također jedno od područja u kojima ste se okušali.

Mat Fraser: Da, radio sam s osobama s poteškoćama u učenju i pomogao sam im da napišu scenarij. Naravno, nastojao sam da to na kraju bude njihov scenarij. Nisam želio utjecati na priču. Radi se o šestominutnom filmu koji nalikuje na sapunice i s vrlo uobičajenim situacijama – netko poljubi pogrešnu osobu i slično. U sklopu Ekstravagantnih tijela sam sudjelovao u Marijevoj radionici i pretukao Tomija (smijeh)…To je totalno lud projekt i totalno u Marijevom stilu. I mi ponekad pokušavamo napraviti neki amaterski film i ponekad i televizija to prikaže.

KP: U mladosti ste svirali kao bubnjar u nekoliko punk bandova…

Mat Fraser: Da, oduvijek sam mrzio mainstream, u smislu vodeće kulture i oduvijek sam mrzio imperijalizam SAD-a i njihovu vanjsku politiku i mrzim takva sranja i u Velikoj Britaniji. Oduvijek sam bio anti državno i anti crkveno nastrojen. Tako da sam dugo svirao u različitim punk bandovima kao bubnjar. To je bilo prije osvješćivanja vlastite invalidnosti. Faza bijesa je trajala otprilike 2,5 godine i onda je došlo do socijalnog i fizičkog osvješćivanja.
Redovito sam domaćin BBCjev podcasta Ouch! i upravo sam napisao, snimio i producirao božićni singl "Cripples at Christmas". Možete ga slobodno downloadati.

KP: U CV ste upisali i crni pojas u Tae Kwon Dou…

Mat Fraser: Da, time sam se počeo baviti puno prije faze osvješćivanja i volim biti osoba s invaliditetom i crnim pojasom. To je inspirativno i za druge osobe s invaliditetom.

KP: U predstavi Ljepotica i zvijer ste surađivali s američkom performericom Julie Atlas Muz. Je li vam to prvi zajednički projekt?

Mat Fraser: Sudjelovao sam u jednoj od njenih predstava i radili smo nekoliko burleski u New Yorku, a upoznali smo se na freak showu na Coney Islandu u kojem sudjelujem jednom godišnje i u kojem uživam. U Velikoj Britaniji nema stalnog freak showa, a i ovo je zadnji u Americi i recimo pripada kulturnom nasljeđu Amerike. Jedan vikend, početkom svakog ljeta tamo se održava super freak weekend u kojemu mogu sudjelovati samo born freaks tako da na primjer ljudi s tetovažama ili piercingom ne mogu sudjelovati. Dakle, samo patuljci, bradate žene, čovjek guma i slično. Tamo sam također radio jednu burlesku s Julie. Radilo se o nekom čudnom feminističkom striptizu o snažnim ženama. Želio sam početi surađivati s drugim umjetnicima, vidjeti kakav imaju utjecaj na moju umjetnost tako da sam odabrao nju.

KP: Pretpostavljam da ovo nije zadnji put da vas imamo prilike vidjeti u Zagrebu. Imate li kakav plan za sljedeći projekt koji biste mogli izvesti ovdje?

Mat: Nadam se da ću možda, kada sljedeći put dođem u Hrvatsku, raditi s lokalnim osobama s invaliditetom, u obliku radionice ili u ulozi redatelja.
Osim toga, htio bih postaviti boksački ring u Galeriju SC-a i boriti se, ali za stvarno. Možda čak i s publikom pa da grad oblijepimo plakatima kao za boksački meč. Radi se o kick boxingu u kojemu ima prave krvi. Mislim da bi to bilo zanimljivo jer bi to dovelo do pravog sučeljavanja. Mogu zamisliti da se borim u toj galeriji (smijeh).