Tema Jednom sam sjedio sa starim školskim drugom, nedugo nakon što smo obojica diplomirali, on u tehničkom, a ja u društveno-humanističkom polju. Pitao me jesam li našao posao, na što sam mu naveo par organizacija za koje sam redovito radio, nekoliko njih za koje sam periodično radio, uz još neke za koje sam očekivao da bi me mogle angažirati u bliskoj budućnosti. “Ne razumijem”, rekao je. “Imaš li posao ili ne?” Na to mu nisam mogao dati jednoznačan odgovor – tehnički nisam bio zaposlen, jer nisam imao stalan posao, ali formalno nisam bio nezaposlen, jer sam zbog prevelikog broja honorarnih angažmana izbačen iz službene evidencije nezaposlenih. “Uf, vi s Filozofskog…”, otpuhnuo je.
Doista, tko s društvenih i humanističkih fakulteta ili umjetničkih akademija nije barem na neko vrijeme (a često i permanentno) zaglibio u konfuznom limbu između redovne zaposlenosti i potpune besposlenosti? U poziciji koja pritom uglavnom iziskuje više vremena, energije, organiziranosti i čistog rada u odnosu na klasični posao, uz manju plaću, sigurnost i staž. No nećemo ovom prilikom skrenuti u žalopojke – srećom, proteklih godina mnogi upućuju na prekarnost honorarnog rada, pogotovo u kulturi. Nećemo ni ulaziti u kompleksne varijacije i uzroke kako su sve sustavna organizacija i društvena percepcija rada neprilagođene realnim praksama, pogotovo onima koje se nazivaju nestandardnim oblicima rada iako su mnogima od nas već odavno standard. Bilo bi to pretjerano ambiciozno za domet jednog teksta, pogotovo pisanog na ljetnim temperaturama.
Samo ću ovom zgodom podijeliti svoje aktualno iskustvo ponovnog pada u isti glib, ali uz još jedan twist. Naime, nakon recentnog gubitka posla našao sam se u čudnovatoj, često komičnoj, ponekad zastrašujućoj situaciji u kojoj sam morao aktivno tražiti posao, natjecati se za radno mjesto i prolaziti kroz standardizirano testiranje, sve uz obavljanje honorarnih angažmana, ali mi je istovremeno bilo u interesu pasti na svakom natječaju i izbjegavati svaki oblik rada. Time sam fenomen (ne)zapošljavanja mogao promotriti iz drugačije perspektive, koja izmiče zdravom razumu, pa nam stoga može reći o polju rada ono što logično sročeni propisi i pravilnici ne mogu ni sanjati.
Aktivno traženje posla aktivnog traženja posla radi
Posljednje četiri godine radio sam kao asistent na istraživačkom projektu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (imamo i stranicu projekta). To je stabilno, društveno cijenjeno i jednostavno objašnjivo radno mjesto – preporučujem ga svima koji od života žele malo egzistencijalne sigurnosti. Naravno, jasno mi je da malo tko može doći na tu poziciju, a nisam se ni sam mogao tamo zadržati. Nakon što je projekt završio, a ugovor o radu na određeno vrijeme došao predodređenom kraju, opet sam se našao u statusu nezaposlene osobe.
Dodatna komplikacija bila je činjenica da u trenutku prestanka ugovora još nisam doktorirao – predao sam disertaciju, ali do obrane sam morao čekati neko nejasno vrijeme (između par tjedana i tri mjeseca). No to se nije činilo bitno. Imao sam pravo na HZZ-ovu novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, što je u mom slučaju prosječno iznosilo oko pola dosadašnje plaće kroz šest mjeseci. Planirao sam primati naknadu, honorarima pokriti preostali dio plaće, a nakon obrane doktorata potražiti posao vezan uz moju kvalifikaciju. Mačji kašalj!
No, kako mi vlasnici mačaka dobro znamo, mačji kašalj najčešće je samo najava nadolazeće rigotine koju će siroti “gazda” ribati s parketa ili strugati s druge površine. Na prvim konzultacijama u HZZ-u jasno mi je objašnjeno da moj plan neće proći, nego ću tijekom trajanja naknade morati aktivno tražiti posao, odnosno prijavljivati se na sve meritorne natječaje i izvještavati o ishodima (pri čemu je HZZ ionako od poslodavaca ubirao podatke o aplikantima na natječaje). Ukoliko ne budem pratio tu proceduru, izgubit ću pravo na naknadu.
Drugim riječima (koje ugodni ljudi s HZZ-a ne bi nikad iskoristili, ali sam ih ipak jasno iščitao iz mjera), nisam mogao parazitirati od naknade za nezaposlene, nego sam je trebao zaraditi i što prije pronaći novi posao kako bih se skinuo s javne sise. Začudilo me što javna institucija ima tako neoliberalan pristup socijalnoj mjeri. Je li moguće da je medijska kampanja protiv “uhljeba” dovela do toga da se svaki oblik socijale strogo uvjetuje kao da se radi o plaći, a ne pomoći?
Na istom savjetovanju saznao sam i da putem honorara ne smijem zaraditi više od 618,49 eura mjesečno (debelo ispod minimalne plaće) jer će inače HZZ računati da sam praktički zaposlen i izbrisat će me iz evidencije, pa ću opet izgubiti pravo na naknadu. Drugim riječima, HZZ može prepoznati nestandardne oblike rada tek toliko da ih nazove zaposlenjem, odnosno da sve probleme vezane uz njih proslijedi nekoj neodređenoj drugoj instanci. To u praksi znači da se od nezaposlene osobe očekuje ili da ostane praktički besposlena ili da pronađe klasično zaposlenje, što vodi tome da se značajan dio društveno-humanističkih stručnjaka ne uklapa u okvir, odnosno da HZZ ne troši svoje resurse na nezaposlene stručnjake iz ovih resora – nedvojbeno nezaposlene, jer za svoj honorarni rad ne dobivaju sigurnost kakvu imaju standardno zaposlene osobe.
Ali, u tom trenutku, na osobnoj razini, nije me ni to naročito pogodilo. Idućih mjeseci onda neću honorarno raditi koliko sam planirao, nego ću to vrijeme utrošiti na traženje posla, slanje prijava i odlazak na testiranja ili intervjue. To mi nije po sebi teško padalo, jer četiri godine stabilnog posla su me razmazile pa sam radije htio dobiti staromodni posao nego nastaviti žonglirati honorarnim angažmanima. No problem je bio što sam se nalazio nadomak obrane disertacije, što znači da se još nisam mogao prijaviti na pozicije koje zahtijevaju doktorat, nego samo za one koje traže diplomu, ali pritom su mi poslodavci mogli u životopisu vidjeti da ću uskoro doktorirati i tako doći u priliku potražiti bolji posao.
Previsoka stručna sprema se pokazala kao najgori krimen, jer samo bi luđak ili oportunist pristao raditi posao za koji je prekvalificiran, što u svakom slučaju znači da je krajnje nepouzdana osoba, a to je gore čak i od pouzdano lošeg radnika. Stoga je bilo jasno da nemam realnu šansu pronaći nikakav posao, a nisam mogao ni kriviti poslodavce jer sam doista imao namjeru pronaći bolji posao prvom prilikom. Ali morao sam se prijavljivati na natječaje, jer mi je HZZ tako odredio, a poslodavci su me morali pozvati na testiranje ili intervju, jer su i sami imali obvezu zvati kandidate čije su prijave zadovoljile formalne uvjete, e da bi demonstrirali kako natječaj nije namješten (čak i kad jest). Tako sam dobio jedinstvenu priliku sudjelovati u nizu čudnovatih razgovora za posao u kojima poslodavac ne želi kandidatu ponuditi posao, a kandidat ga ne želi prihvatiti.
Značaj forme
Valja naglasiti da je ponuda poslova prilično ograničena. Ponuđeni poslovi imaju veze s konkretnom strukom samo onda kada rad u instituciji iziskuje diplomu, dakle najčešće kod knjižničara i psihologa, dok su drugi poslovi otvoreni svima iz društveno-humanističkih struka iako su posredno ili tek asocijativno vezani uz određene struke. U najvećoj mjeri nailazim na natječaje za poslove u organizaciji kulturnih događanja i u administraciji. To upućuje na rastuću birokratizaciju u kulturi, jer su i manje organizacije opterećene tolikom količinom usputne papirologije da se time netko mora baviti u punom radnom vremenu, ali i na jasnu podjelu rada: kreativnim poslom tako se bave oni koji mogu pristati na nesigurnu i nepredvidljivu radnu poziciju, dok se administrativnim i produkcijskim poslom bave oni koji prije svega trebaju sigurnu mjesečnu plaću.
Dao bih ruku u vatru da bismo uvidom u podjelu rada uočili jasne klasne, rodne, etničke i druge razlike, a svjestan sam i svoje relativne privilegiranosti koja me dosad vodila kreativnijim poslovima, no u ovoj situaciji stvar je jasna – tražim posao, dakle prijavljujem se za nekreativne poslove. Uskoro počinjem dobivati pozive na testiranja i intervjue.
Unatoč tome što mi razgovori za posao nisu nosili nikakav ulog, u početku sam i dalje refleksno osjećao laganu tremu i iščekivanje da će se možda dogoditi nešto nenadano. S vremenom me to prošlo jer sam uvidio da razgovori u najboljem slučaju mogu biti zanimljivi ili uvrnuti, ali da ne vode ničem višem. Za početak, razgovori se uglavnom odvijaju pro forma jer poslodavci često znaju koga će zaposliti, a u svakom slučaju jasno im je da neće zaposliti mene. Međutim i dalje primjećujem da su neke formalnosti bolje od drugih. Najviše me tako ljute oni natječaji koji vode kandidate kroz kvantificiranu i kvazipreciznu proceduru – pišu se testovi na zaokruživanje, zbrajaju se bodovi, a kandidati koji postignu određeni postotak bodova ulaze u idući krug koji se također boduje, sve kako bi standardiziran proces doveo do optimalnog odabira, odnosno da bi se subjektivna odluka prikrila iza nekog broja.
Na jednom testiranju sjedim skupa s drugih 80 kandidata i zaokružujemo po maltene sveučilišnom testu iz povijesti i prava, da bi na koncu procesa posao dobila osoba već ranije zaposlena u istoj instituciji. Ne smeta mi izvjesna namještenost procesa, jer poslodavac vjerojatno s pravom odabire zaposliti osobu koju dobro poznaje, nego sam “strukturirani” proces koji tolikoj količini ljudi potpuno nepotrebno uzima vrijeme, pažnju, pa i dostojanstvo. Ne znam što mi je gore – da se iza toga krije imbecilizam poslodavca koji doista vjeruje u ishod procesa, ili cinizam onih koji tlače nezaposlene ljude da bi legitimirali svoju odluku ili da bi tek uživali u sitnom sadizmu.
No s druge strane postoje i ugodnije formalnosti. Neki poslodavci dobro znaju da me neće zaposliti, ali ipak pristajemo bez pogovora proći kroz proceduru. Razgovor djeluje kao kazališna predstava, samo posložena po suprotnim umjetničkim principima – uz minimalnu dramu, krajnje konvencionalne dijaloge i vješto izbjegavanje svake nelagode sve do predvidljivog kraja. U jednoj situaciji ova usporedba se doslovno realizira. Dolazim na intervju za posao kazališnog šaptača, dobivam zadatak ozbiljno izgovoriti i zatim prošaptati antički dramski tekst, da bi me nakon krajnje uživljene izvedbe komisija obavijestila da sam prekvalificiran za taj posao i da će se tražiti kandidat na kojega se računa dugoročno. Ali osjećam zahvalnost što nisam dobio odbijenicu u startu, nego što sam dobio priliku izvesti svoj monolog, što me se nakratko priznalo kao potencijalnog zaposlenika da bi se potom razumno zaključilo da to ne trebam postati.
Natječaj se u sličnim prilikama pretvara u slavensku antitezu – Trebam li raditi posao voditelja ureda ravnateljice? / Bogme ne trebam raditi posao voditelja ureda ravnateljice! – a svrha takve konvencionalne forme je naprosto preispitati i potvrditi ono što u dubini srca već znam. To nije zanemariva stvar, jer u društveno-humanističkom polju toliko smo navikli raditi raznovrsne angažmane da čovjek lako zaboravi što zapravo želi i treba raditi. Nije se loše podsjetiti.
No ako na razgovore idem s jasnom idejom da ne tražim posao, zašto bih se uopće trebao podsjećati? Shvaćam da i uz sve dosad prikupljeno radno i životno iskustvo, i dalje osjećam duboko usađeni strah studenta Filozofskog da sa svojom diplomom neću naći posao, a istovremeno i brigu da ću zapeti na nekom slabo plaćenom i frustrirajućem radnom mjestu. Dolazim stoga na razgovore ipak u blagoj nadi da ću nešto naći, ali i u panici što ako nešto pronađem. U jednoj situaciji konvencionalni razgovor klizi tako skladno da se zbunim pa dobijem potrebu otvoreno reći: “Znate, ja vam za ovo radno mjesto nemam nikakvo iskustvo.” Gospođa iz komisije blago mi kaže: “Znamo, očito je iz vašeg rezimea.” Završavamo razgovor u ugodnom tonu, lijepo se pozdravljamo, posao dobiva netko drugi.
No i ljudi s druge strane stola ponekad se uspaniče mogućnošću da ću dobiti posao. Jedna gospođa me pita zašto se, pobogu, netko tko će doktorirati prijavljuje za administrativni posao. Na drugim natječajima otvoreno me upozoravaju da posao nažalost uključuje jako puno papirologije, kao da bih papirima mogao prerezati svoje modre žile. U životopisu jasno piše da pripadam drugoj obrazovnoj kasti koja radi drugi tip posla, pa je već moja prijava na posao svojevrsno kršenje društvenog tabua, ali tržište na to odmahuje svojom nevidljivom rukom.
Dok poslodavci još znaju imati tradicionalno uvjerenje da bi visoko obrazovanje trebalo voditi visokim pozicijama, mlađe generacije odgojene u liberalnom kapitalizmu jasno shvaćaju da tome nije tako – zato sve više učenika upisuje strukovne srednje škole, sve veći broj brucoša odabire STEM područja, a sve veći broj društveno-humanističkih stručnjaka prihvaća poslove u administraciji. Svako više obrazovanje (pogotovo u humanistici) sve se više shvaća kao luksuz, što tržišno gledano i jest, a težnja sigurnom poslu prihvaća se kao neizbježna realnost. No tržište je hirovito i okrutno – ona zanimanja koja se danas traže mogu za nekoliko godina nestati s mape, pogotovo uz nagli, neregulirani i nepredvidljivi razvoj umjetne inteligencije. Nema sigurnog puta k sigurnom poslu.
Uz to, što je danas siguran posao? Na jednom razgovoru komisija me dobronamjerno upozorava da bih morao dolaziti na posao radnim danom, praznicima i svaki drugi vikend, sve za plaću koja blago prelazi iznos minimalca. Srećom još mogu sa smiješkom napustiti taj razgovor, ali taj posao dobio je netko drugi, dakle visoko obrazovana osoba pristaje raditi pod tim uvjetima, i to ne za privatnika, nego za javnu instituciju. Društveni konsenzus da stalno zaposlena osoba u zamjenu za rad dobiva egzistencijalnu sigurnost i mogućnost dostojanstvenog života sve manje vrijedi, pa je očito da skupa s ekonomskom inflacijom i sami tradicionalni radni koncepti, poput stalnog posla i sigurne plaće, prolaze kroz inflaciju. No unatoč tome (ili upravo zbog toga), toliki se ljudi i dalje natječu za posao. Kako je onda tek biti nezaposlen?
Svatko za sebe, nijedan za sve
Promatram stoga ljude s kojima se “natječem”. One koji konstantno komentiraju, ispituju, ne daju poslodavcu do riječi. One koji već prate dress code posla za koji se prijavljuju. Svaki detalj može odnijeti prevagu u natjecanju. Vidim one koji se čude što rade ovdje. One koji su već pomireni sa sudbinom. Srećem i ljude koje poznajem, kako one koji su u sličnoj poziciji poput mene pa prilaze testiranju sa sličnim cinizmom, ali i one koji doista trebaju posao. Susret je uvijek pomalo turoban. Nije sramota tražiti posao, ali nije se ugodno izložiti, biti ranjiv u nepoznatoj okolini, otvoreno zamoliti za šansu koja će najvjerojatnije biti uskraćena.
Svi imamo diplomu, što je trebala biti garancija da se nećemo naći u ovoj poziciji, a evo nas ipak ovdje. Svi smo u sličnoj situaciji, ali ne možemo se solidarizirati jer smo si svi istovremeno konkurencija, jer svatko traži posao sam za sebe. Nikome nije ugodno, pa ni komisiji (uz par iznimki), nitko ne želi prolaziti ovaj proces, ali svi ga doživljavamo zadanim i nepromjenjivim, kao vremensku nepogodu. I svatko se nada da će proći, da im je ovo zadnji put, da će pobijediti na natječaju i ostaviti potragu za sobom, da će olakšanje prebrisati prikupljene frustracije.
I hoće, barem manjini i barem nakratko. Pobjednik sretno izlazi iz tog bermudskog trokuta, u susret novim problemima na budućem radnom mjestu. Izvlače se i lucky losers poput mene koji imaju privilegiju birati – naposljetku mi zarađeni honorari prelaze zabranjeni prag pa ispadam s burze, ali uspijevam i obraniti disertaciju, a doktorat mi ipak predstavlja bolje polazište za traženje posla. Ali većina ostaje u istoj kaši. Pomislim koliko je okrutno pretvoriti traženje posla u natjecanje, kao da je preživljavanje profesionalni sport. Razmišljam i koliko postaje besmisleno vezati osnovnu plaću uz svakodnevni rad, pogotovo u situaciji u kojoj je podjela rada tako izvršena da se velikom broju ljudi mora reći da je njihov radni doprinos nepotreban.
Redovito mi na pamet pada pitanje dostojanstva, nešto što je teško odrediti, ali je lako prepoznati kad ti je uskraćeno. Sustav koji daje ljudima osnovne životne uvjete samo ako imaju stalni posao već je opasan, jer ljudima prenosi strah i brigu kako se snaći bez posla. Međutim sustav koji kažnjava besposličarenje, a zaposlenima ne osigurava čak ni osnovnu plaću za život – to je sustav koji ponižava. A to ne vodi samo strahu, nego i bijesu, zamjeranju, usamljenosti i zatvorenosti, nelagodnim emocijama koje ostaju u srcu čak i kad se ne znaju izraziti, zapaljivim emocijama koje mogu planuti čim netko baci šibicu.
Sretno napuštam mračni svijet aktivnog traženja posla, to prestaje biti moj problem. Ali istovremeno ostajem svjestan da taj svijet i dalje postoji, da i dalje dijelim život s nezaposlenima i nesigurnima, da su njihove brige i frustracije dio društvene dinamike, da je onda to i dalje moj problem jer je to problem svih nas. Ovaj tekst stoga posvećujem svima koji su u inboxu barem jednom dočekali formalnu odbijenicu i priloženu odluku na koju je žalba moguća jedino putem Upravnog suda. O tome kako će ih društvo doživjeti ovisi puno više od pojedinačnih egzistencija.
ObjavljenoObjavljeno
