Višestrukost sjećanja

Razgovarala: Dea Vidović

BADco. specifična je kazališna skupina s nezavisne kulturne scene. To je kolektiv koji prema potrebama okuplja stručnjake i profesionalce iz različitih područja: plesače, koreografe, glumce, filozofe, arhitekte, programere i druge. Osim toga, BAD.Co donosi izmjene verbalnog i plesnog materijala u svojim predstavama, a njihov specifičan odnos prema publici također utječe na doživljaj cjeline predstava koje produciraju. Upravo su navedene karakteristike bile tema našeg razgovara, ali je bilo govora i o polazišnim i korištenim materijalima te odnosima prema sjećanju i pukotinama memorije koje su okvir njihove najnovije predstave “Memories are made of this”.
U razgovoru su sudjelovali: Nikolina Bujas Pristaš, Ana Kreitmeyer i Goran Sergej Pristaš.

KP: Naslov predstave „Memories are made of this“ preuzimate od popularnog šlagera Deana Martina. Na što upućuje naslov predstave?

G. S. Pristaš: U projektima u koje sam ja uključen obično se naslov da na početku i onda ga se pokušava držati do kraja. Dakle, naslov ne mijenjamo jer želimo vidjeti što će se dogoditi u odnosu na ono što je bilo na početku. Sretan sam s ovim naslovom zato što donosi tematsko okruženje oko sjećanja, mada se predstava više bavi zaboravljanjem i problemima pamćenja.

KP: Na koji ste način pristupili temi sjećanja?

G. S. Pristaš: Ono što nas je zanimalo je neka arhitektonika sjećanja, a ne sadržaj sjećanja. I u toj cijeloj arhitektonici sjećanja, kroz niz tekstova na koje se predstava odnosi, koje predstava pokušava na neki način probiti, pokušali smo izvući van tu arhitektoniku kroz probleme procjepa između različitih konstrukcijskih elemenata same predstave. Ono što je za nas bilo ključno je zapravo vidjeti na koji se način može i predstava i komunikacija i sve ono na što se pojedine situacije bilješke same predstave odnose, funkcionirati u nekoj blizini, u dodiru, u nekoj višestrukosti koja je uvijek u istom. Iako je predstava složena kao nešto jedno, unutar nje postoji neka višestrukost.

KP: Manipulativnost sjećanja je za vas unutar predstave bila jako važna. Možete li objasniti na koji ste način pristupili toj problematici?

N. B. Pristaš: Namjera nam nije bila baviti se osobnim sjećanjem. Kada razmišljate o tome da radite predstavu o sjećanjima, ključno je pitanje otkuda krenuti i čemu se okrenuti kao nekom sadržajnom sklopu predstave? Mi smo krenuli od bilježaka Scota Fitzgeralda, koji je, skoro tijekom cijelog svog života pisao i koje je u jednom trenutku kategorizirao i složio abecednim redom. Bilješke su za nas bile zanimljive, kao materijal koji nema ekspoziciju, a ujedno je otvoren svim budućim interpretacijama i upotrebama. Dakle, kao neka točka koja se ne otvara prema prošlosti već prema budućnosti. Činilo nam se zanimljivo vidjeti kako, koristeći se tim idejama, dovesti poprilično različite reference jedne drugima, kako stvarati kratke spojeve među stvarima, vidjeti što ti spojevi proizvode i kako stvari mogu supostojati kroz naše konstrukte u izvedbenom smislu. Dakle, vidjeti što se dešava kada u sve dodamo i plesne materijale i neki naš osobni proces i sve ono kroz što smo prolazili u procesu rada na izvedbi.
 
A. Kreitmayer: Kao što je Nikolina rekla, nije bilo rada na nekom osobnom sjećanju, već smo pokušali apstrahirati tu temu i odmaknuti se od nje. Tako smo ples više vezali uz prostor, pa smo tako i samo sjećanje vezali uz prostor. Na taj način smo vukli linkove iz arhitekture te se više bavili principima, ustvari logikama u tijelu. Dosta smo radili s idejom geometrijskih tijela koje smo dovodili negdje u blizinu, sudarali tijelo, pokušali ga lomiti na nekim ne najprirodnijim i ustaljenim načinima. Koncentracija nam je bila podijeljena ne samo na plesački rad, on je bio jedan aspekt, jedna bilješka, jedna linija predstave.

KP: Za tebe kao koreografkinju i plesačicu memorija i njene pukotine ključne su u radu.

N. B. Pristaš: Baš na ovoj predstavi smo plesači, Zrinka, Ana, Pravdan i ja punih 7 mjeseci radili na tim plesnim materijalima. Rad je prije svega podrazumijevao formalni pristup u kojem plesač ima određeni put, tj. određenu putanju koju pamti. Također smo se bavili i konkretnim tehničkim aspektima teme, ali i onim tipom plesnog materijala koji je više vezanu za arhitektoniku tijela i konstrukciju prostora u predstavi. S većinom materijala smo išli kontra nekim našim uobičajenim procesima u kojima učimo stvari na pamet kako bi tijelo zapamtilo pokrete i detalje. Tijelo smo potpuno razbijali i negirali njegovu logiku, logiku težine i inercije. Mislim da konačni rezultat doista ima veze s pukotinama, jer kada radite s materijalima koji su kompleksni i kada pokušavate izbjegavati prirodnu logiku tijela, onda apsolutno ima mnogo toga što smo u stanju zaboraviti u vlastitom tijelu da bismo ovo što sad treba otplesati mogli i otplesati.

KP: U referentni sklop predstave ušla su i tri filma "Solaris", "Stalker" i "Vječni sjaj nepobjedivog uma". Svi oni se na poseban način bave temom sjećanja. Na koji način obrađujete taj materijal i zašto vam je on bio bitan?

G. S. Pristaš: Krenuli smo od toga da dva filma koja su nam se činila zanimljivim, to je “Vječni sjaj nepobjedivog uma” i “Solaris”, imaju neka dva principijelno različita pristupa brisanju i materijalizaciji sjećanja. Nije nas zanimalo postaviti ta dva filma na scenu, nego ih koristiti kao nešto što je jednako tako svima blizu ili svi mislimo da znamo o kojim filmovima je riječ i onda pokušati dati neku sliku o problemu, sadržaj problema. Dakle, kao i bilo što drugo na što upućujemo u samoj predstavi je samo blizu nečemu, odnosno može stvoriti dojam kao da se sjećamo o čemu se govori.

KP: Pozicija publike je u vašem radu irazito važna. Publika je prisutna na pozornici. Publika je među izvođačima ili su izvođači među publikom?

G. S. Pristaš: Za razliku od predstave “Deleted messages” koja je imala potpuno otvoreni prostor, ali s druge strane kontroliran, gdje je sve ovisilo o tome na koji način će se publika ponašati, ovdje smo pokušali stvoriti situaciju u kojoj postoji izbor koji onda upućuje i na neku odgovornost. Nama je dakle potpuno jednako kvalitetno ukoliko ljudi sjede na predstavi ili ukoliko se kreću kroz predstavu. Međutim, mislim da publici nije. Mislim da je, već po reakcijama koje smo dobili, riječ o potpuno različitim percepcijama o tome što se događa u prostoru. S jedne strane, u hodanju je puno prisutniji izražajniji segment predstave, a u sjedenju je puno više prisutan konstrukcijski moment predstave. Mislim da je dobro da publika osjeti da ima mogućnost kretati se i da ima mogućnost odlučiti želi li to ili ne.

KP: Bad.Co je gotovo nebrojeno puta surađivao s D.B. Indošem. Suradnju ste nastavili i na ovoj predstavi.

N. B. Pristaš: Meni je uvijek sjajno raditi s Indošem. Povezuje nas jedan jako blizak estetski i umjetnički svjetonazor. Ujedno postoji i jedno duboko razumijevanje i umjetnička podrška. U radu na ovoj predstavi, Indoš je kroz cijeli proces bio malo odvojen, u smislu da nije bio svakodnevno prisutan na probama, već je imao jedan paralelni proces rada na predstavi sa Sergejom. Indoš je počeo ulaziti u predstavu tek u zadnjoj fazi. kad smo konačno postavili stvari u neki konkretan prostor i kada smo vidjeli kako sve funkcionira zajedno. Indoš je umjetnik koji se uključuje u proces kontinuirano. Kad je u procesu, on je unutra, i na kritički i na kreativan način, tako da stalno imaš neku oštricu koja sa strane gleda na stvari i komentira i hrani cijelu predstavu. S Indošem je uvijek veliko zadovoljstvo raditi.

KP: Bad.co funkcionira kao kolektiv koji okuplja profesionalce iz raznih područja. Kako se ogleda taj kolektivitet u vašem radu, pristupu i obradi tema.

A. Kreitmayer: Dinamika koju stvaramo ima za posljedicu upravo i ovakav rad koji ne možemo definirati po linijama – glumačka, izvođačka, plesačka, filozofska… nego je zaista višestruka i nekako u više slojeva, na više razina u svakom trenutku. I svaki taj/pojedinac upravo doprinosi jednoj ideji. Ta dinamika onda i meni, a vjerujem i svakom od nas, širi percepciju i poziciju iz koje se stvari gledaju..One se sa svakim novim negdje proširuju, tako da se negdje obogaćuju ili se mijenjaju, tako da rasteš iz jedne u drugu i ideš sve više negdje naprijed, sa svakim novim izvođačem i sa svakim novim suradnikom.

Više o skupini Bad.co ovdje.

Pročitajte još na portalu Kulturpunkt.hr:
* memories are made of this… izvedbene bilješke

ili drugdje:
* MEMORIES ARE MADE OF THIS Goran Sergej Pristaš
* Memories are made of this – najnoviji projekt BAD.co