Kritika Michael Turinsky na početku predstave Neizvjesni pokreti govori kako je htio napisati ljubavno pismo komunizmu nakon što je u Komunističkom manifestu pročitao da komunizam nije ideal ni stanje, a još manje idealno stanje, nego stvaran pokret. Iako je, kaže, od toga odustao, njegova predstava po mojem dojmu funkcionira upravo kao ljubavno pismo. Budući da i sama njegujem praksu pisanja ljubavnih pisama konceptima i pojmovima, ili ponekad kao odgovor na nepravdu (doduše, ponešto zapostavljenu u posljednje vrijeme), gledajući tu predstavu poželjela sam joj se obratiti upravo u toj formi.
Da su prilike bile povoljnije, pisala bih ovo pismo još jednoj predstavi za koju sam sigurna da bih poželjela primijeniti isti postupak. U neke procese i kolektive, naime, imam tolikog povjerenja da ih volim unaprijed, na neviđeno, jer znam da je njihov način rada i način kako stvaraju zajedničko vrijeme neizmjerno vrijedno i da je trenutak u kojem je javnost pozvana dijeliti to vrijeme tek kratak trenutak u rastvaranju njihovog svijeta. Radi se o predstavi TO=TO u izvedbi Petog ansambla, inkluzivnog kolektiva iz Rijeke koji pratim od njihovih početaka, a na isti dan kada je Michael Turinsky gostovao na jubilarnom 30. bloku Antisezone, oni su održali premijeru u Rijeci.
Reprizu 2. srpnja nisam uspjela pogledati, tješim se da ću ih gledati najesen, ali želim u blizinu dovesti i podcrtati ta dva podatka: Antisezona je po prvi put u Hrvatskoj ugostila Michaela Turinskog i to na sceni Zagrebačkog kazališta mladih, a Peti ansambl napravio je predstavu koja predstavlja nevjerojatan i, ustvari, pionirski institucionalni iskorak u Hrvatskoj. Ovaj tjedan na hrvatskoj izvedbenoj sceni, drugim riječima, dao bi naslutiti da se događaju uzbudljiva otvaranja prema inkluzivnim praksama u teatru, prema njihovom prakticiranju, mišljenju i pozitivnim natruhama u borbi za njihovu veću institucionalnu vidljivost.
Jedino što mi je žao jest da publika na Neizvjesnim pokretima nije bila punija iako je PR doseg u medijskom prostoru bio veći nego što je uobičajeno za Antisezonu. Publika nije bila mnogobrojna kao što je to inače slučaj na međunarodnim gostovanjima u ZKM-u, nije baš bilo zaposlenika te ili neke druge kazališne institucije (uz malobrojne iznimke), kao niti predstavnika_ca financijera u području kulture na lokalnoj i državnoj razini. Samo se mogu nadati da su barem ovi potonji umjesto u ZKM-u te večeri bili na premijeri Petog ansambla.
Još nešto treba dovesti u blizinu, a to je gostovanje kolektiva Pokretnica koje se pak 3. srpnja održalo u Zagrebačkom plesnom centru kao završno događanje simpozija Kako iznova mislimo gestu. Zbog ožujske oluje to je gostovanje bilo odgođeno, a u ovom terminu Pokretnice su izvele svoj izvedbeni rad Kompost koji sam prvi put gledala 2021. godine upravo na njihovom festivalu. Tada sam provela tri dana nudeći radionicu na temu kritičkih praksi u plesu i pisanju, a jedna od vježbi koju smo radili_e bilo je da iz kolektivnog pisanja manifesta o Kompostu dođemo do ljubavnog pisma upućenom Kompostu. Prenosim jedan njegov dio:
Kompost su žene koje ne žele biti uramljene.
Kompost govori o podrživosti.
Kompost je nastao na podrživosti.
Kompost prakticira podrživost.
Kompost je želja da se stvara bez zatvaranja nosa nad uslovima rada.
Kompost nije disko.
Kompost voli disko.
Kompost su žene koje još uvijek prave kolače od blata, djeca su u njima još živa i kolači su im ukusniji nego prije.
Kompost nije spektakl.
Kompost je princip.
Kompost je proces koji traje, energija koja u padu menja formu.
Kompost može postati bilo šta.
Kompostu nije dosadno.
Verzija Komposta koju sam gledala u Zagrebačkom plesnom centru bila je prilično drugačija iako su neke stvari – žene bez glave i njihovo prakticiranje podrživosti – nešto što mi se čini da putuje kroz svaku verziju. Ovaj put promatrala sam nečije noge koje sporo titraju kao iz bezdana dok sva druga tijela polako klize iz mraka u vidljivo i nazad. Promatrala sam njihovu usporenost, njihovu ustrajnost i simbiozu koje se talože sad već cijelo desetljeće, primijetila sam kako mi je izgledalo da je Frosini1 lako hodati na vrhovima prstiju u pregibu s rukama prema dolje, a sigurno nije bilo jer sam kasnije saznala da je izvodila u virozi i podsjetila sam se koliko je nepravde u tome da itko ikada pretpostavlja što je i kako drugima lako.
Sve ovo nije ovdje samo zato što je pismo koje su polaznice_i radionice koju sam ponudila prije pet godina slučajno bilo ljubavno niti zato što su Pokretnice napokon ovdje, nego i jer dio članica tog kolektiva radi u inkluzivnom novosadskom kolektivu Per.Art pa je utoliko ova podudarnost također vrijedna spomena u ovom kontekstu. Osobito mi je značajno da lokalnu izvedbeno-plesnu sezonu ispraćaju upravo takva iskustva, znanja, prakse i takav, nadam se, zalog za svaku buduću podrživost: riječ za koju bi bilo dobro da je svi naučimo, uvedemo u svakodnevnu upotrebu i na transparente (baš kao što su Pokretnice to učinile na nedavnim prosvjedima u Novom Sadu).
No budući da bi ovaj tekst trebao biti o Neizvjesnim pokretima, vraćam se toj predstavi dok mi ušima gmiže earworm u formi pjesme koju Turinsky pjeva na autotjun vozeći rozi električni autić u savršenom autoironičnom spoju kiča, humora, nježnosti i pametne igre riječima i smislom (naime, poezije). U ostatku teksta fokusirala bih se na pitanja koja nam predstava postavlja, i baš zato što su pitanja biram ih razumijeti kao taktiku radikalne politike u formi ljubavnog pisma.
U svojem vjerojatno još uvijek najpoznatijem tekstu Sick Woman Theory spisatelj_ica Johanna Hedva iz perspektive osobe s ne uvijek vidljivim invaliditetom intervenira u diskurs konvencionalne ideje političke aktivacije i sudioništva u javnom prostoru postavljajući pitanje: kako baciti ciglu kad ne možeš ustati iz kreveta? Nešto slično u prostor predstave stavlja i Turinsky kada u prvom dijelu predstave u odnos dovodi koncepte mobilizacije, socijalizma, koreografije i krip vremena.
Uz puno humora i nimalo dociranja, osvrnuo se i na internalizirani ableizam tradicionalne lijeve teorije i prakse, te uveo reference na ekološko razumijevanje relacionalnosti i suptilno ukazao na veze između vrlo komplementarnih logika ableizma i ekstraktivizma. Pritom ne odlazi u teorijske širine nego tematizira ono što je neposredno. Njegovi neizvjesni pokreti u prvom su dijelu naglašeniji kao tema, a u drugom i trećem praksa uz pomoć kojih daje oblik tenziji koju i sam imenuje: kako se baviti krip koreografijom ako je krip otpor mobilizaciji? Predstava obiluje pitanjima za koja bih voljela da ostanu niti vodilje u svačijoj praksi, umjetničkoj i političkoj (a već dobro znamo da bez druge nema prve):
Kako moja gesta može susresti tvoju gestu bez previše truda prilagodbe s tvoje kao ni s moje strane?
Kako gesta može pronaći svoju vlastitu okolinu i svejedno skrbiti za ili barem o okolini drugoga?
Kako gesta može pronaći svoju nišu i svejedno omogućiti osjetljivost onkraj svoje vlastite niše?
Dobro se svako toliko podsjetiti da pokret u plesno-koreografskom smislu i pokret u političkom smislu nisu slučajno iste riječi, i da svako umjetničko djelovanje potvrđuje tu praksu kao manifestaciju jednog sasvim konkretnog svijeta: koliko god apstraktno “izgledao”, ples je skup vrlo konkretnih odnosa, svjedočanstava i pažnje raspoređenih u vremenu i među tijelima, objektima, raznim s/tvarima i materijalnostima.
Puno je (pokušaja) definicija kako plesa tako i koreografije, a ona na koju se osvrće Turinsky oslanja se na pojam organizacije, osobito u vezi s njegovom vjerom u pokrete koji su u skladu s njegovim potrebama i potrebama drugih kao organizama. Još jedna eksplicitno ljubavna poruka ove predstave, još jedan važan podsjetnik na to da je organizam uvijek više od zbroja svih svojih dijelova.
Ljubavnu gestu prepoznajem i u njegovom obraćanju fetišizaciji brzine koja je nužna da bi održala kapitalističku svijest na životu, i tu pita: kako možemo dezorganizirati i reorganizirati svoje pokrete na način da se moj pokret može pridružiti tvojem pokretu tako da možemo nastaviti združenim snagama?
Kako kaže, jedan od njegovih načina pružanja ugodnog otpora mobilizaciji ponekad je to da ne ustaje iz kreveta prije 11 ujutro. Ovakav stav mi kao učenici lijenosti (njene povijesti, sadašnjosti i otpora koji iz tog znanja možemo naučiti) podcrtava ono što sam tijekom proučavanja nazirala, a to je da svačija lijenost može biti oblik solidarnosti s onima koji izbor između lijenosti i proizvodnje usklađene sa zahtjevima duha kapitalizma nemaju.
Drugim riječima, ono što socijalizam zna već dugo – kada se zahtjev najniže rangiranih u proizvodnim hijerarhijama postavi kao temeljni za zajedničku radničku ili bilo koju drugu borbu, svima će biti bolje – tada istu takvu logiku možemo uvrstiti u temeljni zahtjev antiableističkog socijalizma budućnosti u “otporu prema nasilju vremena”, kako kaže članica Petog ansambla Mila Čuljak.1
U tekst bih ponovo pozvala Johannu Hedvu jer savršeno sažima ono čemu mislim da je ovdje mjesto:
Razlog zbog kojeg pristupačnost uzima toliko vremena, toliko resursa, toliko energije i rada i zbog kojeg, naravno, nikada ne može biti savršena, taj je što u središte pozornosti postavlja Bolesnu Ženu. Od nje ne pravi heroinu – umjesto toga eksplodira koncept herojstva kao takav, ne pitavši je što joj je potrebno da bude heroina, nego što joj je potrebno da naprosto bude živa.
Madžioničarski trik u kojem je kapitalizam uspio nije u tome da nas uvjeri u ono što ne trebamo, nego u to da ne bismo trebali trebati – a pitanje pristupačnosti duga je igla koja buši mjehurić tog madžioničarskog trika. Bez te magije, bez tog mita, ostaje nam istina: tijelo nikada neće biti samodostatno; uvijek će trebati previše, biti preskupo, ne činiti sve što želimo, boljeti više nego što možemo podnijeti i najzad propasti toliko da se ne može više kretati.
Pristupačnost postavlja pitanje o orijentiranju vremena do one mjere koja ovoj istini daje prvenstvo, prioritet je pitati što trebamo i koga podupiremo, što je u izravnoj suprotnosti s kapitalističkim poretkom vremena koje ignorira i obezvrjeđuje takve stvari.
Turinsky pita i ovo: što zapravo želimo kad želimo slobodu pokreta? O slobodi mi je teško pisati, ne znam se trenutno uhvatiti u koštac s tom riječju jer je toliko zloupotrebljena u posljednje vrijeme (u još jednom obliku nasilja, ono čije su poprište nestabilnost i performativnost riječi), ali mi je ideja neizvjesnosti koju nam Turinsky također nudi u odnosu prema pokretu osobito bliska jer u njoj pronalazim glavno svojstvo nade.
Neke od mojih učiteljica nade, Rebecca Solnit i Mariame Kaba među ostalima, slažu se u tome da nada nije jednaka optimizmu jer se optimizam (jednako kao i pesimizam) oslanja na iluziju da je moguće znati ishod neke situacije. Nada je praksa, disciplina čak (prema M. Kabi), a ono zbog čega je moguća upravo je neizvjesnost. U neizvjesnosti ne znamo što slijedi, horizont je zamućen, ne vidi ga se, ali se svejedno prema njemu plovi, a ljubavna je poruka koju primam od Neizvjesnih pokreta ta da smo svi kadri nastaniti pokrete koji će nas organizirati na načine dobrodošlice. A sad treba imati povjerenje u tu neizvjesnost jer od povjerenja u katastrofu nemamo baš ništa.
Zato je predstava ljubavno pismo nama koji smo ju pogledali_e, kao i komunizmu koji nam se još nije dogodio, kao što je i svako pisanje otpora u bilo kojem mediju ljubavno pismo, to nam je uostalom i Anne Boyer rekla u svojoj predivnoj i neizmjerno moćnoj pjesmi No o povijesti odbijanja kao pružanju otpora i tome kako reći ne nečemu uvijek znači reći da nečemu drugome.
Ponekad odbijanje i otpor ne poprimaju oblik jasnih negacija nego gesti koje će slomiti očekivanja, riskirati neuhvatljivošću, birajući princip ophođenja koji će umjesto slogana i gotovih rješenja uvesti upitnike, pogotovo onaj upitnik koji uz pomoć ljubavi zaziva još više radikalnosti, a ta vrsta otpora nazire se u pokretima koji ne mogu i ne trebaju uvijek biti složni i usklađeni, ali mogu biti suživotni.
- Frosina Dimovska, plesačica, plesna pedagoginja i koautorica platforme Pokretnica, op.ur. ↩︎
- Citat je preuzet s privatnog Facebook profila. ↩︎
Objavljeno
