Kritika Tamara Bilankov je interdisciplinarna umjetnica koja kroz svoju umjetničku praksu istražuje medij eksperimentalnog filma, videa i teksta. U okviru udruge Blank vodi radionice autorskog filma te filmske kreativne terapije. Osim toga radi kao profesorica filma, videa i animacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. S njom smo razgovarali o njezinom iskustvu djelovanja na različitim umjetničkim područjima i izazovima na koje nailazi kao radnica u kulturi.
S obzirom na to da se tvoja umjetnička aktivnost danas grana na više polja, možeš li ukratko opisati početnu točku rada kojom si ušla na nezavisnu kulturnu scenu? Kako je to iskustvo utjecalo na tvoj daljnji rad i je li ti otvorilo mogućnosti za nove angažmane?
Početna točka moje umjetničke prakse svakako se ostvarila tijekom studiranja na Umjetničkoj akademiji u Splitu na Odsjeku filma i videa gdje sam uz potporu mentora i profesora artikulirala svoje umjetničke aspiracije prema videu te performansu. Bila sam zaista emotivno te intelektualno posvećena svojim idejama ali sam osjećala potrebu da brzo proizvodim nove radove te da ih isto tako brzo odbacujem. Tijekom studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku novih medija profesori i mentori su potencirali važnost osvještavanja umjetničkog procesa pa sam osjećala kako postepeno pronalazim određeni autorski diskurs kojem sam se, uz vrijedno vodstvo profesora na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, konačno potpuno obradovala. Dakle, hvala svim profesorima i mentorima te inspirativnim kolegama. Kada je moje studiranje završilo osjetila sam kako mogu iskreno i autentično komunicirati putem videa, filma i teksta te to pokušavam raditi i danas. Sva ta razna iskustva otvarala su neke nove mogućnosti i angažmane i taj ciklus je još uvijek aktivan.
Radila si samostalne izložbe i djeluješ unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice. Što bi iz vlastitog iskustva izdvojila kao svojevrsne prepreke i zahtjevnije dijelove realizacije jednog projekta/izložbe? Kako bi komentirala dostupnost potrebnih sredstava – primjerice financijske potpore, izložbenog prostora – i odraz pandemije na njih?
Radila sam na mnogim projektima samostalno te u kolektivu ili timu. Svaki puta kada nešto posvećeno radim zamišljam kako je onaj drugi, trenutno pasivniji medij zabavniji ili kako su njegove prepreke zabavnije. Primjerice, dok finaliziram film i studiozno proučavam svaki njegov detalj iz te problemske pozicije percipiram strukturu izložbe kao nešto stimulativnije, ali to je zapravo samo moj obrambeni mehanizam, koji se javlja prilikom završetka nekog umjetničkog rada. Inače, razgovaram s mnogim kolegama iz Hrvatske i inozemstva i, premda su uvjeti svugdje drugačiji, ipak mi se čini kako je svim umjetnicima generalno zajedničko to što nemaju dovoljno financijskih mogućnosti za posvetiti se određenim projektima. Ipak, postoje određeni financijski okviri koji u određenim okolnostima mogu podržati odlične umjetničke projekte. Meni se konkretno u financijskom aspektu postavlja pitanje je li umjetnost moj hobi jer bih, ako odlučim živjeti samo od tih prihoda, trebala ili prihvatiti činjenicu da sam jako siromašna ili pitati partnera ili oca koji je u mirovini ili možda brata da me uzdržavaju. Svakako, moja umjetnička praksa nije adekvatna praksa za živjeti realan život u kojem se nešto jede i negdje spava. U onom pak umjetničkom smislu, zapreke su važne točke preispitivanja unutar kojih ponekad nije ugodno boraviti, ali koje su potrebne kako bi određeni aspekti rada progovorili – one su kao skokovi u razvoju kod malog djeteta.
Aktivna si i na filmskoj sceni. Možeš li reći nešto o tome i usporediti neke osobitosti različitih polja svoga rada govoreći o njihovim radnim uvjetima? U kojem ti je lakše, a u kojem teže raditi i zašto?
Ja se bavim eksperimentalnim filmom. Godinama u okviru udruge Blank vodim radionice eksperimentalnog i/ili autorskog filma i često od polaznika radionica, koji su podjednako profesionalci i amateri, čujem komentare poput “Mene inače zanima pravi film” ili “Ja ću se nakon ovog baviti pravim filmom” ili “Ja kad sam bio na radionici pravog filma prošle godine…” Dakle, bez obzira što kažu filmska teorija i praksa, izgleda da se ja ne bavim pravim već krivim filmom i to mi se zapravo sviđa. Bavljenje krivim filmom je uzbudljivo, dinamično. Ima smisla otići negdje promatrati život kako ide, ima smisla boraviti satima u knjižnici, ima smisla igrati se postavkama kamere, ima smisla zamišljeno gledati u pod. Hoću reći kako ja nemam toliko iskustva s filmskom infrastrukturom u Hrvatskoj te kako moje djelovanje ne pripada filmskoj industriji ni ozbiljnim filmskim setovima. Ja se jednostavno i dalje veselim kada pošaljem neki rad na natječaj koji nađem na internetu i kada on prođe i to je moje djelovanje – čisti entuzijazam koji pokreću i podržavaju moji najbliži, i zato im hvala.
U kojoj mjeri su se tvoja očekivanja u vezi rada u umjetnosti ostvarila? Što bi navela kao korake koji bi se trebali poduzeti kako bi se za mlade autore poboljšali uvjeti rada na domaćoj kulturnoj sceni?
Nisam sigurna koliko su se moja očekivanja u vezi rada u umjetnosti ostvarila, ali mogu reći kako sam s godinama mijenjala perspektivu što je to za mene umjetnost. Sada me boli briga što sam zasigurno patetična pa evo mogu reći kako je umjetnost dio mene, dok sam ja svoja očekivanja od sebe ostvarila. Sretna sam. Mnogo je koraka koji se mogu napraviti, a kako sam velika zaljubljenica u odgoj i obrazovanje, rekla bih kako je važno ulagati u kvalitetno institucionalno te izvaninstitucionalno obrazovanje u području umjetnosti. Konkretno, važno je kod učenika, studenata, umjetnika razvijati vještine s kojima mogu konkurirati na tržištu rada, dok se s druge strane trebaju njegovati znanja i prakse koje potiču izgradnju umjetničkog identiteta. Mene recimo, pomalo živcira što umjetničke struke ne mogu više konkurirati za neke informatičke poslove koji uključuju kreativno kompjutersko te analitičko razmišljanje. Možda bi, makar u nekom smislu, bilo dobro još više strateški povezati informatičko znanje s umjetničkim vještinama za potrebe suvremenog društva. Možda bi trebali neke nove alate uključiti u izgradnju umjetničke prakse. Možda bi na domaćoj kulturnoj sceni bilo odlično kada bi se javno i transparentno znalo tko je dobio honorar za neku izložbu a tko nije u okviru godišnjeg programa iste umjetničke galerije i zašto. Možda bi trebalo više odbacivati ideju umjetnika hobista koju sam ja eto dijelom prihvatila kako bih ostvarila neke druge potrebe. Kad je riječ o uvjetima, svakako je previše je prihvaćanja poluuvjeta, a rijetko tko napravi poluizložbu, ili snimi polufilm, ili napiše poluknjigu. Zbog sebe, zbog života ili životopisa, umjetnost se nastavlja i uvijek impresionira, a ja sam oduvijek impresionirana.
ObjavljenoObjavljeno
