Kritika Iz godine u godinu, eksperimentalno-zvučno događanje Gibanja pomnom selekcijom umjetnika i umjetnica podiže ljestvicu očekivanja kad je riječ o pomaknutim doživljajima eksperimentalne glazbe. Peto izdanje događanja, održano od 19. do 22. svibnja u organizaciji zagrebačkog Kontejnera – biroa suvremene umjetničke prakse, predstavilo je efektan balans između zastupljenosti domaćih umjetnika_ca i nekih od najaktualnijih imena inozemne eksperimentalne scene. Od prostorno-zvučnih kompozicija, do filma za zatvorene oči i hibridnog rejva, ova je iteracija Gibanja ponudila jedan od najraznolikijih programa dosad.
Jedna od najupečatljivijih izvedbi petog izdanja Gibanja bio je svjetlosno-zvučni performans 1 kap 1000 godina kanadskog skladatelja i audiovizualnog umjetnika Martina Messiera, kojim je 19. svibnja u Pogonu Jedinstvo događanje i otvoreno. Polazeći od procesa termohalinske cirkulacije, odgovornog za regulaciju planetarne klime, Messier dočarava putovanje jedne vodene kapi kroz period od gotovo 1000 godina nizom kinetičkih skulptura koje sinkroniziraju pad vodenih čestica u stvarnom vremenu. Vodene čestice tako ulaze u dojmljive formacije, isprepličući se sa zvukom i svjetlom.
Ovaj ambiciozan i istinski fascinantan projekt otvara niz pitanja – od onih klasičnih poput inspiracije koja iza njega stoji do materijalnih uvjeta njegova nastavka i mogućih izazova proizašlih iz kompleksnosti samog sustava. To je poslužilo kao povod za razgovor s umjetnikom, u kojem nam je rekao više o svojoj umjetničkoj evoluciji, viđenju uloge eksperimentalnih umjetnosti i procesu nastanka rada 1 kap 1000 godina.
U jednom od ranijih intervjua rekli ste da je vaš inicijalni interes za glazbu došao kroz sviranje u punk i metal bendovima. Nakon toga studirali ste elektroakustičnu glazbu i počeli stvarati djela pod utjecajem musique concrète. Što vas je posebno privuklo eksperimentalnoj glazbi, a kasnije i multidisciplinarnom radu na razmeđu sound arta, performansa i instalacije?
Volim eksperimentirati u životu. Kada kušam vino u restoranu, želim doživjeti nešto što još nisam, tražim novo iskustvo. Isto očekujem i od umjetnosti. Ali kako starite, sve je teže ponovo doživjeti ono prvo uzbuđenje. Nije lako ponovno proživjeti trenutak kad si prvi put čuo punk. Tada je to bio šok. Isto vrijedi i za metal, free jazz ili filmove Davida Lyncha. Prvi put kad sam gledao Mulholland Drive, potpuno me oborilo s nogu jer nisam imao pojma kamo ide. A onda s vremenom počneš imati osjećaj da znaš sve.
Ono što možda ne govorim dovoljno često jest da se s umjetnošću povezujem i na drugačiji način. Vjerujem da stvaranjem nepoznatog na neki način ponovno izmišljamo svijet. Mnogo toga što slušam na svoj način preoblikuje svijet. Kad sam se intenzivno bavio klasičnom glazbom, proučavao sam kako je sustav evoluirao tijekom 20. stoljeća. Oduševili su me svi ti ljudi, žene i muškarci, koji su mijenjali stvari. U meni stalno postoji ta ideja da trebamo nastaviti preispitivati kako stvari funkcioniraju. To mi je jako važno. Umjetnost nam pomaže da razmišljamo izvan okvira. U umjetnosti nas najčešće privuče upravo ono što nas najviše iznenadi. I to vrijedi na svim razinama – u načinu na koji razgovaram s vama, kako se ponašam u svom timu i kako živimo kao društvo – uvijek postoji prostor za promjenu i iznenađenje.
Vaš raniji rad više se fokusirao na zvuk i dekontekstualizaciju svakodnevnih predmeta, poput šivaćih mašina ili filmskih projektora, da bi se kasnije preusmjerio na vizualni aspekt izvedbe, scensku organizaciju i gestu. U jednom intervjuu to opisujete kao ideju pozornice kao igrališta, što vjerojatno proizlazi iz vašeg rada u suvremenom plesu. Kako biste opisali svoju umjetničku evoluciju? Koje su razlike u vašem pristupu kada polazite od zvuka u odnosu na organizaciju djela oko vizualnih aspekata i pozornice?
Moji počeci u glazbenom svijetu vezani su uz bend. Bilo mi je prirodno izvoditi s objektima. Pokušavao sam odgovoriti na pitanje kako uživo na pozornici izvesti elektroakustični performans na način koji ima smisla, jer se elektroakustika često prezentira isključivo kao zvuk koji dolazi kroz zvučnike. Htio sam tu kvalitetu zvuka prenijeti u kontekst izvedbe. Koristio sam objekte koji u sebi nose sjećanja i prekrasnu povijest koju možeš podijeliti s drugima – poput šivaće mašine. Još uvijek izvodim instalaciju Sewing Machine Orchestra, jer su te mašine nevjerojatno snažne na više razina. Gotovo da su dio povijesti svijeta jer su svima poznate.
Privlače me apstraktne ideje koje se mogu dijeliti s drugima. Više je riječ o dijeljenju osjećaja ili iskustva s drugima nego o pričanju priče. Takve stvari ostaju dulje, snažnije su. Nisam pripovjedač, makar možda jednog dana postanem. Volim priče, kao i svi, ali više volim raditi na ovaj način.
Ovaj odgovor lijepo uvodi temu publike. U jednom intervjuu rekli ste da počinjete stvarati kad se dogodi iskra, što ste objasnili kao pokušaj odgovora na pitanje, što biste željeli vidjeti kao publika. Kakvo iskustvo pokušavate prenijeti publici? Na koje se aspekte fokusirate kada razmišljate o publici?
Ljudi me uvijek pitaju o publici, ali ja ne mogu biti u tuđoj glavi. Da mogu, rado bih bio – jer bih volio znati što ljudi zaista misle. Čak i dok radim, često spontano pitam ljude oko sebe što misle. Kad se vratim nekom radu, obično imam oko deset minuta odmaka – mogu ga ponovno vidjeti kao da ga gledam prvi put. A onda taj osjećaj nestane. Ponovno uronim u rad i počinjem primjećivati sve one detalje koje vjerojatno nitko drugi ni ne zamjećuje. U nekom trenutku to prijeđe u instinkt – osjećaj da bi nešto moglo biti zanimljivo ljudima i da to vrijedi podijeliti.
Ono što mogu kontrolirati je tajming. Uvijek postavljam jasna pravila tako da sekvence ne traju predugo. To sam razvio s vremenom i danas je vrlo jasno ugrađeno u moj proces. Na primjer, uvijek pokušavam izgraditi slijed slika koji se razvija tijekom izvedbe od 25 do 30 minuta. Kod ovakvog rada nikada ne idem preko tog limita. Trudim se svake minute uvesti neki novi element. Nakon jedne minute, mora se dogoditi neka promjena – makar bila i sasvim mala.
Kad jednom pokažeš rad svijetu, dobiješ gomilu različitih reakcija. Kod ovog rada, 1 kap 1000 godina, mislio sam da će me svi pitati kako to tehnički funkcionira – ali umjesto toga, ljudi samo promatraju gdje odlazi voda. Primijete da voda pada pola sata, a gotovo ništa ne ostaje na podu.
Možete li nam onda pojasniti kako 1 kap 1000 godina funkcionira iz tehničke perspektive? Riječ je o kinetičkim skulpturama koje sadrže 15 ventila. Kako je izgrađen ovaj sustav i koji su alati korišteni?
Nazivam ih “kapaljkama” jer voda kaplje. Imam 15 iz kojih istovremeno kaplje voda i svijetli svjetlo. Koristim posebnu upravljačku karticu kojom kontroliram svjetla. To je zapravo trik – svjetlo treperi tolikom brzinom da ga ne primjećujete kad radi na 50 herca, odnosno 50 ciklusa u sekundi. Kad u istom ritmu kaplje voda, stvara se iluzija da kap stoji u zraku – to je perceptivna varka.
O tom sustavu bih mogao jako puno pričati jer s njim stalno radim i stalno nešto novo učim. Ovaj put dolazim s potpuno novom verzijom sustava i jako sam sretan jer je puno jednostavniji za postavljanje. Puno sam naučio i o vodi – ili barem o tome kako raditi s ovakvim sustavom u izvedbenom kontekstu.
Zanimljivo je i kako prostor utječe na izvedbu. U svakom mjestu gdje gostujem, prostor igra važnu ulogu. Ako sustav mogu postaviti samo na visinu od pet metara, dolazi do delaya između trenutka ispuštanja vode i trenutka kada udari o pod. Ako pustim samo jednu kapljicu, treba joj otprilike jedna sekunda da padne – taj tajming svaki put moram prilagođavati.
Također sam se puno igrao sa zvukom, istražujući kako kap napušta kapaljku i udara o pod. Efekt odgođenog zvuka provlači se kroz prvi i drugi dio izvedbe.
Rad ste predstavili na značajnim festivalima poput L.E.V. Festivala i Rewirea. Po čemu su se te izvedbe razlikovale u prostornom smislu? Pretpostavljam da svaka izvedba donosi nova saznanja o tome kako bi se djelo moglo razvijati dalje.
Kada putujete sa svojim projektom, shvatite koliko prostor i okolnosti mogu promijeniti izvedbu. Mnogi su vidjeli moj rad u različitim prostorima i rekli: “Ovo je potpuno drugačiji projekt, jako si ga promijenio” – ali zapravo, nikada ništa ne mijenjam. Moji radovi uvijek ostaju isti. Kad sam zadovoljan nekom verzijom, ne diram je puno.
Kao što sam već spomenuo, radim vrlo precizno kad je riječ o ritmu i vremenskoj strukturi. Nestabilnost sustava koji koristim već dovoljno utječe na to što će na kraju nastati. Podizanje ovog sustava u industrijskom prostoru djelu daje potpuno novi ton. Ako ga, recimo, izvedem na L.E.V. Festivalu koji ste spomenuli, dojam je potpuno drugačiji nego u kazališnom ili klasičnijem, tradicionalnom prostoru. Putujem sa svime time, i radim s vodom, koja je po prirodi kaotična. Zato pokušavam održati kompoziciju unutar neke sigurne zone.
Rad se bavi procesima oceanske termohalinske cirkulacije i homeostaze. Koja je bila početna ideja ili iskra iza njega? Je li proizašla iz koncepta ili iz nečeg drugog?
Do koncepta smo došli tijekom samog kreativnog procesa. Način na koji je djelo komponirano povezuje sve pokrete vode s konceptom, jer se ona cirkulira na više različitih načina. Termohalinska petlja iznimno je kompleksan sustav, ali ono što je važno zapamtiti jest da ona stvara ravnotežu na Zemlji i hrani brojne dijelove planetarnog ekosustava.
Što se tiče same tehnike, ranije sam već radio s kapaljkama u radu Con Sordina. Bila je to petominutna sekvenca s tri kapaljke. Kasnije nas je kustos Jae Bang pozvao da razvijemo novi projekt. U Con Sordini je prisutnost samo tri kapaljke već imala snažan efekt. No znali smo da će taj dojam, ako ih umnožimo, biti još snažniji – i da bi mogao postati temelj za upečatljivu izvedbu.
Ovaj je projekt na mnogo načina bio putovanje. Sve dublje sam uranjao u rad s vodenim sustavima – što je za mene nešto prilično novo.
Kako se ovaj projekt nadovezuje na vaš dosadašnji rad? Zvuči kao da je ovo prvi put da ste autoreferencijalni na ovaj način.
Nikad o tome nisam razmišljao na taj način – više to doživljavam kao jednu od iteracija. Osjećao sam veliko zadovoljstvo radeći s nečim što mi je već poznato, a opet pronalazeći u tome nove ideje.
Prvih petnaest godina puno sam eksperimentirao – s plesačima_cama i različitim tehnikama. Svaki put sam isprobavao novi pristup. U sljedećih pet ili deset godina, želim dublje zaroniti u ono što sam već započeo istraživati. Mislim da bih si trebao dopustiti da nadograđujem postojeće bez osjećaja da se ponavljam. Znate na što mislim?
Možete nadograđivati, a da to ne bude repetitivno ili već viđeno.
Da, točno tako.
Možete li nam reći nešto više o svom interesu za pokret i tijelo? Čak i kada ste sami na pozornici, veliki je naglasak na gestama. Na primjer, u vašem radu Field, gesta uključivanja i isključivanja kabela vrlo je izražena. Kako se pokret povezuje s ostalim aspektima vašeg rada?
Zanimaju me apstrakcije. Kad sam prvi put vidio suvremeni ples, bio sam oduševljen. Dirnuo me jer ostavlja puno prostora za imaginaciju, ne nudi gotove odgovore. Istovremeno, mislim da je to prekrasna umjetnost jer izražava nešto samo tijelom, i možemo se povezati s drugima, jer imamo tijelo…
Nisam toliko zainteresiran za pokret sam po sebi. Ono što me stvarno privlači jest odnos između pokreta i zvuka. To je uvijek prisutno u mojim radovima. Sviđa mi se sinkronizacija zvuka i pokreta. To može biti motorizirani ili ljudski pokret, ali treba mi nešto što mogu slojevito nadograditi zvukom.
Tema rada može se tumačiti kao promišljanje o širim pitanjima klimatske krize, ali i o međuljudskoj dinamici definiranoj regulacijom, što je, primjerice, vrlo istaknuto u diskursu o mentalnom zdravlju. Vidite li djelo 1 kap 1000 godina kao društveni ili politički komentar?
Mislim da bi rad trebao govoriti sam za sebe. Osobno sam politički involviran – pokušavam pratiti što se događa koliko god mogu – ali ne bih tvrdio da je moj rad političan. Jednostavno pokazujem da termohalinska petlja postoji i da bismo trebali biti svjesni tog nevjerojatnog fenomena koji omogućuje život na Zemlji.
Ako pročitate programski tekst, možda ćete o tome početi razmišljati, ali ne nužno dok gledate samu izvedbu. Kao što sam ranije rekao, umjetnost nam pomaže da otkrivamo – i svijet i sebe. Pomaže nam da ostanemo otvoreni prema onome što ne poznajemo. Važno mi je razumjeti različite perspektive.
Surađivali ste s umjetnicima_cama i stručnjacima_kinjama iz različitih područja. Možete li nam reći više o naravi tih suradnji? Je li u pitanju proces razmjene ili suradnici_ce prvenstveno provode vašu viziju?
To ovisi o projektu. Rad s Nicolasom Bernierom na djelu machine_variation, Ashes s Elie Blanchard, i Soak s koreografkinjom i plesačicom Caroline Laurin-Beaucage bio je razmjena – sukreacija između dvoje ljudi.
U ovom projektu, 1 kap 1000 godina, suradnja je više tehničke prirode – tražim ljude da mi pomognu oko izvedbe ideja. Kada imam ideju, želim je odvesti najdalje što mogu prije nego je pokažem drugima. Jednom kada sam zadovoljan idejom koju sam razvio, tada sam otvoren za dijalog i daljnju razradu s drugima. Volim biti u kontaktu s ljudima s kojima radim na projektu.
Koje biste ideje ili smjerove željeli istražiti u budućnosti?
Imam puno mogućnosti i nisam siguran u kojem ću smjeru krenuti. Veliko je pitanje o čemu zapravo sanjam. Dosad sam ostvario mnogo svojih snova, poput projekta sa 60 plesača koji se zove Innervision. U rujnu ću ga izvesti u Italiji, pa će se i taj san ostvariti.
Trenutno me zanimaju javna umjetnost i arhitektura, jer me uvijek privlače stvari koje još ne poznajem. Pitam se što mogu unijeti u to područje polazeći iz svog konteksta – mogu li pronaći neki kut iz kojeg mogu stvoriti nešto novo? To su pitanja koja me vode dalje.
ObjavljenoObjavljeno
