Blic ”Gibanje – mijenjanje položaja tijela ili čestice; gibati – pokretati, praviti kretnje radi dovođenja u poželjno stanje” nenametljiv je tekst koji poput gesla stoji na vrhu internetske stranice ovogodišnjeg izdanja Gibanja. Iščitavajući i uspoređujući novi program s prethodnima vidljivo je da je poželjno stanje ovogodišnjeg trećeg izdanja ovog eksperimentalnog zvučnog događanja produljivanje formata s proteklih četiri na šest dana kao i smještanje unutar većeg okvira: KONTEJNERA 3.0. Ovim međunarodnim događanjem kustoski kolektiv KONTEJNER – Biro suvremene umjetničke prakse istovremeno je predstavio tri programske cjeline: EMAP izložbu Živi sustavi – koncepti prirodne i umjetne drugosti u kolektivnim habitatima, eksperimentalno zvučno događanje Gibanja te Realities in Transition XR Camp – Prošireni svjetovi. Spajanjem Kontejnerovih manifestacija u jedno međunarodno događanje aktualnih i eksperimentalnih umjetničkih praksi obilježilo se i nedavno preseljenje udruge u novi izložbeno-izvedbeni prostor u zagrebačkoj Odranskoj ulici čime se najavila nova era djelovanja udruge, u kojoj će svoje dosadašnje festivalske formate upotpuniti redovitim godišnjim programima.
Novo izdanje Gibanja u viziji kustosice i muzikologinje Davorke Begović potvrdilo je svoju dosadašnju programsku okosnicu. U svom trećem izdanju samoprozvano eksperimentalno zvučno događanje (ne festival jer se Gibanja klone i takvih, a ne samo žanrovskih odrednica) ostvarilo je potencijal za rast te pružilo neke nove dimenzije za razvoj (publike) domaće scene suvremene glazbe. Osim povećanja broja dana događanja i tiskanja programske knjižice, uvedene su i ulaznice za sve koncerte. S obzirom na dobru posjećenost koncerata čini se da je odgovor publike na ovu promjenu bio pozitivan, što je dobrodošli znak prepoznavanja i podržavanja scene od strane publike.
Publika je tako mogla čuti suvremene eksperimentalne izričaje (koncerti predstavnika slovačke eksperimentalne glazbene scene Barbore Tomáškove i Ondreja Zajca te svjetlosno-zvučni performans udaraljkaša Sylvaina Darrifourcqa), doživjeti nove performanse (zvučna sound art instalacija austrijanca Andreasa Trobollowitscha), ali i koncerte na kojima su predstavljeni domaći umjetnici (elektroakustička komprovizacija Pavla Jovanovića i Bojana Krhlanka nastala na prvoj rezidenciji Gibanja), kao i njihova umrežavanja sa stranim umjetnicima (audiovizualni nastup Martine Claussen u suradnji s hrvatskim umjetnikom svjetla i videa Ivanom Lušičićem Liikom). Ipak, ono što ovogodišnje izdanje Gibanja čini zanimljivim je širenje dosadašnjeg programskog fokusa na glazbu/glazbenike koji ne spadaju isključivo u domenu nezavisne i ne-institucionalne kulture, a unutar koje se zvučno događanje dosad čvrsto pozicioniralo (doduše ovo se više odnosi na percepciju publike nego na programsku koncepciju). To se može primijetiti na primjerima triju nastupa – perkusionista Jake Bergera, violinistice Dejane Sekulić te ansambla Nemø – koji zacrtavaju putanju izlaska iz žanrovske niše unutar koje smo navikli promatrati Gibanja, a prema većem povezivanju (zagrebačke) scene suvremene glazbe.
Slovenski perkusionist i improvizator Jaka Berger izveo je kultno djelo britanskog skladatelja Corneliusa Cardewa, Treatise. Cardew je važno ime druge polovice 20. stoljeća. Inicijalno je bio povezan s europskom avangardnom strujom i s jednim od vodećih aktera te scene, Karlheinzom Stockhausenom, sve dok se u šezdesetim godinama prošlog stoljeća nije okrenuo eksperimentalnoj američkoj glazbi. Treatise se sastoji od gotovo 200 stranica grafičke partiture – to jest, glazbenog zapisa u kojem se skladatelj u potpunosti odmakao od tradicionalnog notnog zapisa te je stranice ispunio grafičkim i geometrijskim elementima bez ikakvih uputa o izvedbi. Cardew je time omogućio bilo kojem izvođaču da izvede djelo na bilo kojem instrumentu (ili na nečem drugom?) na sasvim subjektivan način, zamagljujući granice improvizacije i interpretacije. Naime, dok su europski avangardisti nastojali maksimalizirati kontrolu krajnjeg zvučnog rezultata, američka je eksperimentalna struja kompletno odustala od takvog tipa kontrole i prevrednovala odnos skladatelj-izvođač-slušatelj. Razlika između tih dviju struja nije toliko u zvuku koliko u poetici i smjeru iz kojeg su se zaputili da bi došli do sličnog rezultata, pa možemo reći da se radi o dvije strane istog novčića.
Berger je u intimnoj atmosferi Kontejnerovog prostora također održao predavanje o skladbi i pritom je s publikom podijelio izazove koje ovo djelo stavlja pred svakog izvođača, što je idealan način za usmjeravanje i produbljivanje slušateljskog iskustva. Dubina i težina Cardewove skladbe očituje se u gotovo filozofskom pitanju prevelike slobode koja od izvođača zahtijeva odgovor na pitanje: što mogu/želim učiniti ako je sve dozvoljeno? Traženje odgovora na ovo pitanje Berger opisuje kao velik osjećaj odgovornosti u pristupu djelu i sistemu tumačenja grafičkog zapisa. Dijeljenje ovog iskustva imalo je dodatnu vrijednost jer je Berger na interpretaciji ove skladbe radio s gitaristom Keithom Roweom, koji je s Cardewom bio član AMM grupe za slobodnu improvizaciju. Kao svoj najveći izazov Berger je istaknuo napuštanje naučenih obrazaca sviranja, ali isto tako i potrebu da nanovo upozna vlastiti instrument. Izvedba na Gibanjima ujedno je bila nova prilika za tumačenje Treatisea, kojeg je već snimio na albumu s prepariranim bubnjevima (s dodanim pedalama i elektronikom), no za ovaj se koncert se odlučio na back to basics pristup te se vratio akustičnim bubnjevima s dodanim činelama (koje je naslagao jedne na druge). To je bila prva indikacija da će novo izdanje Gibanja biti drukčije. Hommage Cardewu kao ”klasiku” eksperimentalne glazbe predstavlja simbolični pogled unatrag, koji svjedoči potrebi za reevaluacijom i reinterpretacijom nasljeđa, kao i za njegovim uspoređivanjem s recentnim djelima, što je nužni korak k izgrađivanju identiteta.
Možda još više od Bergerovog, koncert violinistice Dejane Sekulić pokazao je zamagljenost deklarativnih granica različitih scena. Program njezinog koncerta lako bi se mogao pronaći u sklopu Muzičkog biennala Zagreb (MBZ), festivala koji prati tokove suvremene glazbe, no uglavnom one s institucionalne i akademske scene. To ne znači da je ovaj koncert odudarao iz programa Gibanja, već govori u prilog tezi da razlike današnjih eksperimentalnih izričaja možemo manje sagledati u opusu ili djelovanju nekog umjetnika_ce, a više u pripadnosti određenoj sceni – institucionalnoj ili nezavisnoj – te najvažnije: njihovim različitim publikama.
Sekulić je izvela suvremena djela skladatelja mlađe generacije poput Clare Iannotte, Alessandra Perinija i Johannesa Kreidlera (koji je već nastupio na MBZ-u 2017.) u kojima se istražuje nekonvencionalni pristup sviranju i zvuku violine te koriste različita sredstva i materijali za prepariranje – odnosno, izmjenu zvučnog idioma instrumenta. U pauzama između skladbi, Sekulić je publiku vodila kroz korake prepariranja violine, umetanja različitih predmeta (trzalice, naprstka, šivaće igle, gumenog adheziva i sl), te je istovremeno govorila o samim skladbama, što je potaklo interes i razumijevanje glazbe kao i samog procesa njenog nastanka.
Korak dalje od izmjena na samoj violini napravio je Alessandro Perini u skladbi tog dana moje lijevo uho postalo je žaba, za koju je dizajnirao posebno 3D printano gudalo na čijim je krajevima postavio kontaktne mikrofone. Ideja je bila prikazati kako “čuje” samo gudalo i to prenijeti u prostor. Pozicije mikrofona na gudalu odgovarale su pozicijama zvučnika u stereu čime se postiglo dvodimenzionalno kretanje zvuka u prostoru. Fokus na ulogu gudala imali su i Wojtek Blecharz, koji je u skladbi Fenotip zamijenio gudalo s rolom plastične folije, te Johannes Kreidler, enfant terrible suvremene scene čija su konceptualna djela često čin provokacije s uvijek prisutnom crtom humora, a koji je u svom audiovizualnom djelu GUDALO preko senzora pokreta sinkronizirao gudalo izvođača s animiranim gudalom. Jednostavnim geometrijskim elementima imitirao je karikirano struganje po violini, a ako je bilo provokacije u ovom djelu, onda je to bila provokacija na smijeh zbog zvučnog rezultata struganja po žicama.
Najdojmljiviji nastup bio je onaj ansambla Nemø koji su izveli djelo Huga Moralesa Murguie Automatska sredstva ljudskog rada za dva operatera i modificirane strojeve. U najavi i na posterima novog izdanja Gibanja prikazan je jedan od intrigantnijih dijelova nastupa gdje se dvoje izvođača “dodaju” s njihalima, zapravo sa šest vibratora pretvorenih u njihala. Pick upovi smješteni u središtu postolja pojačavali su njihove frekvencije u trenutku kada bi njihala prošla pokraj njih. Zvučni rezultat bili su kratki i periodični metalasti tonovi različitih frekvencija koji su služili kao ritamski materijal. Upravljajući njihalima, dvoje glazbenika obučenih u distopijska radnička odijela s gas maskama razvijali su hipnotizirajuće ritamske obrasce koji su progresivno postajali sve kompleksniji i vizualno zadivljujući. Muzički jednostavna ideja zahvaljujući performativnom elementu i zanimljivom konstrukcijom generatora zvuka zahvatila je pažnju publike tokom i nakon koncerta, kada je njen veći dio prišao pogledati sve strojeve-instrumente. Dobar dio pozornice u velikoj dvorani Pogona zauzimale su bušilice koje je Morguia pretvorio u instrumente tako da je na njih montirao različite predmete. Njima su izvođači upravljali pedalama i gumbima smještenima na stolu u centru pozornice, a svojim pokretima i nizom repetitivnih ali kompleksnih radnji imitirali su automatizaciju strojeva. Djelo je nastalo prošle godine u okviru platforme iii – instrument inventors initiative, inkubatora za interdisciplinarne umjetničke prakse koje povezuju izvedbenu umjetnost, tehnološku inovaciju, teorijski rad i ljudsko iskustvo.
Zbog svoje recentnosti, eksperimentalnog karaktera i korištenja tehnologije ovaj koncert se savršeno uklapa u programski koncept Gibanja, ali isto tako bi se ovo ili neka druga djela Moralesa Morguie, koji sebe opisuje kao skladatelja, sonologa i umjetnika zvuka, mogla pronaći na repertoaru MBZ-a ili Zavoda za eksperimentalni zvuk (ZEZ), što sugerira da scene suvremene glazbe nisu toliko odvojene koliko ih je publika navikla odvajati (npr. Jaka Berger je bio na ZEZ-ovoj rezidenciji 2022.). I sama Begović je u vrijeme dok je vodila Izlog suvremenog zvuka unutar Kulture promjene SC-a govorila o nužnom kontrapunktu akademske i nezavisne scene. Odlaskom na spomenuta događanja moguće je primijetiti da na koncerte dolaze različite publike, rijetko sam susrela isto lice na sva tri festivala. Međutim, poziv na “otvaranje (sl)uha” koji su Gibanja uputili svojoj publici korespondira onom ZEZ-ovom “slušaj drugačije!”, kao i programskoj politici MBZ-a, koji od svog osnutka 1961. u prvi plan stavlja suvremenu glazbu i eksperimentalne prakse. Pobliže promatrajući festivale na domaćoj sceni suvremene glazbe mogu se uočiti brojna sjecišta, što i jest prirodno za umjetnost koja odbija čvrste žanrovske definicije i estetska ukalupljivanja, no publika se uglavnom zadržava unutar zamišljenih granica koje se ponekad mogu definirati samo nazivom festivala. Preostaje jedan izazov – da publika uhvati korak sa scenom.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
