Kritika Nakon što je prošlogodišnji zvučni dio programa Touch Me festivala još jednom potvrdio potrebu za interdisciplinarnim prostorom razvoja, razmjene i reprezentacije eksperimentalnih pristupa zvuku i glazbi, KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse ove je ljetne sezone predstavio Gibanja – novo eksperimentalno zvučno događanje posvećeno isključivo inovativnim praksama prostorno-zvučnih istraživanja.
Specifičnost Gibanja, realiziranih od 16. do 20. lipnja na nekoliko zagrebačkih lokacija, izraženo je težište na razmjeni znanja i iskustava domaćih umjetnika i umjetnica, što ukazuje ne samo na prepoznavanje potrebe za promocijom, edukacijom i daljnjim osnaživanjem lokalnih aktera_ica nego i njihovim afirmiranjem unutar konteksta inozemne eksperimentalne scene. Iako je program uključivao manje stranih izvođača_ica, Gibanja su nastavila praksu promoviranja aktualnih razvojnih smjerova inozemne eksperimentalne scene kroz vrijedna gostovanja austrijskog elektroničkog dua Rdeča Raketa te francuskog avangardnog umjetnika Désiréa Niamkéa, poznatog pod umjetničkim imenom Aho Ssan.
Gostovanje Aho Ssana posebno je zanimljivo kao odraz u glazbenim medijima slabije pokrivenog međuprostora sound arta i eksperimentalne glazbe, koji suptilno komunicira s popularnim strujanjima klupske glazbe i smješta ih u vlastita življena iskustva njihove konzumacije, objedinjujući različite pristupe nastanku zvuka, žanrovske motive i osobna konceptualna i društvena polazišta u kompleksnu identitetsku matricu. Iako je ta dinamična (uvjetno rečeno) mikroscena itekako aktivna van prostora Hrvatske, publika je u sklopu Gibanja dobila jedinstvenu priliku usred pandemije vidjeti live izvedbu dosad nepredstavljenog komada jednog od najzanimljivijih novijih eksperimentalnih umjetnika.
Aho Ssan inicijalno dolazi iz svijeta grafičkog dizajna i filma, a njegov debitantski album Simulacrum, izdan za label Subtext Recordings, bio je jedno od zapaženijih ostvarenja 2020. godine. Kad je riječ o zvučnoj i estetskoj svestranosti, pristup Aho Ssana usporediv je s radom umjetnika i umjetnica poput njemačkog dua Arigto ili Sarah Badr i njenog projekta FRKTL, čija zvučna inovativnost uparena s nježno kaotičnom emocionalnom nijansiranošću predstavlja svježe perspektive istraživanja oprečnih struktura tipičnih za većinu suvremene eksperimentalne glazbe. Kako se može naslutiti iz naslova, Simulacrum konceptualno vuče inspiraciju iz rada Jeana Baudrillarda. Aho Ssan reinterpretira Baudrillardove generalne ideje kao labavi formalni okvir za zvučni odraz iskustava života u pariškom predgrađu i sustavne diskriminacije na temelju rasne i etničke pripadnosti, razotkrivajući pukotine u konzervativnoj colorblind ideologiji francuskog univerzalizma.
Simulacrum kroz sedam traka sustavno gradi atmosferu tenzije kroz nestabilnu progresiju abrazivnih, zrnatih i čišćih struktura, koju od površne oznake noisea dijele nevjerojatna slojevitost zvučnih detalja, kontinuirani uplivi ambijentalnog i jazz senzibiliteta, kao i prakse njihova komponiranja. Primjerice, Aho Ssan je izgradnjom patcheva u MAX/MSP programskom jeziku za potrebe albuma konstruirao The Mensah Imaginary Band kao zamjenu za jazz sastav, a generirani output benda naglasio je suptilnu sjetnost ostvarenja. Nazvan po Ssanovom djedu i glazbeniku Mensah Antonyju, koji je bio i ključni akter glasovitog festivala Abissa u Grand-Bassamu u Obali Bjelokosti, imaginarni bend ujedno uspostavlja vezu sa Ssanovim porijeklom i tako predstavlja samoaktualizirajuću protutežu alijenirajućim iskustvima diskriminacije. U komadu praizvedenom na Gibanjima, delikatna fuzija takvih konceptualnih i zvučnih narativa stvara duboko imerzivno iskustvo kakvo zbog tehničke zahtjevnosti, hermetičnosti ili pak elaborirane idiosinkratičnosti u eksperimentalnim izvedbama nerijetko izostaje.
Na prvom danu Gibanja, Aho Ssan se publici predstavio trodijelnom višekanalnom kompozicijom The Falling Man, koju je naručio i producirao INA GRM u sklopu projekta Re-Imagine Europe. U prostoru Zagrebačkog plesnog centra, publika je zbog zvučnog setupa izvođaču bila okrenuta leđima. Setup se sastojao od osam zvučnika u krugu, pri čemu su dva subwoofera bila postavljena ispred sjedeće publike, a dva na podu u kutovima. Takav je razmještaj stvorio osjećaj guste obavijenosti zvukom, što je omogućilo hiperosjetljivo poniranje u emotivna i fizička svojstva izvedbe i neposredno procesiranje njene intimnosti neovisno o figuri izvođača i njegovoj ekspresivnosti. Iako se zvukovno ne razlikuje puno od albuma Simulacrum, konceptualna pozadina i idejna realizacija kompozicije usmjeravaju njenu interpretaciju u nešto drugačijem pravcu.
Fotografija Richarda Drewa snimljena tijekom napada na Svjetski trgovački centar poslužila je kao polazište za Ssanovo propitivanje značenja osobnog gubitka te pokušaj pronalaska smisla kolektivnog iskustva globalne pandemije. The Falling Man u prvi plan stavlja ponekad zatomljenu emotivnost Simulacruma, preusmjeravajući konfrontacijsku melankoliju albuma prožetu otupjelim osjećajem sveprisutne ali nevidljive prijetnje u neku vrstu potrage za ranjivošću i tragovima svjetla. Umjesto predominantno rascjepkanih i oštrih zvučnih motiva, The Falling Man jasnije nameće osjetljivu strukturnu sinergiju koja se isticanjem ili ogoljivanjem pojednih elemenata zadržala kroz sva tri dijela izvedbe. Tečnija i sveprisutna izmjena toplih, gotovo neoklasičnih i jazz melodija i rastegnute buke stvorila je krhku dinamiku koja se suptilno reorganizirala svakom intervencijom nove teksture. U centralnom dijelu izvedbe stvari su se počele kretati prema iščašenoj verziji klupskog seta tipičnijoj za Aho Ssanove mixeve kroz uvođenje mračnog trap beata i poigravanje njegovim mutacijama, da bi se u završnom dijelu minimalistička ambijentalna melodija uronjena u guste šumove postupno razložila do tišine.
Unatoč mnoštvu zanimljivih izmjena zvučnih detalja koje je nemoguće i nepotrebno sažeti u jednom tekstu, najveća vrijednost Aho Ssanove izvedbe je gotovo nježan tretman izvedbenog materijala i sposobnost glazbenog prenošenja kompleksnog emotivnog naboja koji potiče osobno involviranje u njegov rad, bilo zbog korespondirajuće estetike, relevantnosti tema kojima se bavi ili kombinacije tih i drugih čimbenika. Promatramo li Gibanja isključivo kroz promišljen i neočekivan izbor tako svestranog i aktualnog stranog izvođača, moguće je pretpostaviti da bi, uz čvršće povezivanje domaće scene i izgradnju zajednice, jedan od smjerova ovog događanja mogao biti upravo dodatna diverzifikacija programa onkraj okvira često izoliranih eksperiemntalnih istraživanja prema kolizijama glazbe s trendovima i svime onim što oblikuje proces njenog nastanka.
ObjavljenoObjavljeno
