Kritika Razgovarala: Vesna Laušić
"To je tak nagovoreno, taj kolektiv živi samo da se u kolektivu to meša, da se juha za sve kuha jednaka, da svak more nekaj unutra metnut, nekaj van, i to nije važno kaj je unutra, samo da svi zajedno. I onda onaj veli: ‘Najbolja juha, najbolja juha!’ Oni drugi, kaj nekaj drugo delaju:’Najbolja juha, najbolja juha!’ To je ta realnost." Te i mnoge druge originalne slikomisli Vlade Kristla ( 1921/3.- 2004.), zabilježene u knjizi razgovora koje je s "umjetnikom otpora" 2003. i 2004. godine u Münchenu vodila Ana Marija Habjan, nadahnule su uglednog hrvatskog glumca i redatelja Renea Medvešeka da svoju najnoviju predstavu posveti upravo Kristlu, te je naslovi baš "Najbolja juha! Najbolja juha!".
Nakon što je u proteklih nekoliko godina na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih doveo "Brata magarca", preselio "Naš grad" te otvorio "Vrata do", Medvešek se tako upustio u možda i najteži pothvat do sada: da u hrvatski kulturni prostor vrati slikara, animatora, pjesnika, scenarista i redatelja, jednog od sudionika Exata-51 i začetnika Zagrebačke škole crtanog filma koji je zbog kratkog igranog filma "General i pravi čovjek" 1962. zauvijek napustio Hrvatsku, te je svoju beskompromisnu umjetnost živio uglavnom u Njemačkoj i tamo stekao kultni status. Premijera Medvešekove "Najbolje juhe! Najbolje juhe!" 29. ožujka u ZeKaeMu bit će ujedno i proslava 60. obljetnice postojanja tog kazališta.
Zašto baš Vlado Kristl, kako je došlo do toga da on bude inspiracija za Vašu novu predstavu?
S Kristlom sam se sreo kroz knjigu "Umjetnik otpora" Ane Marije Habjan: oduševio me taj materijal, on je na nekoliko razina toliko zanimljiv, aktualan i važan, da sam se nakon dužeg razmišljanja odlučio upustiti u tu avanturu. Ali, nije mi namjera samo prenositi Kristlove riječi i misli, izazov mi je pokušati na scenu prenijeti suštinu njegova odnosa prema životu i umjetnosti. Toliko je toga napravio, zahvatio je u toliko različitih umjetničkih područja, tako je duboko grebao svoja nadahnuća, da mi možemo samo priželjkivati da na to u svom mediju odgovorimo kako treba.
Na prvi pogled, Kristl i Vi ste posve različiti umjetnici – Vi ste, primjerice, poznati i kao praktični vjernik, katolički intelektualac, a on je bio anarhist koji je, kako ističete i u najavi predstave, smatrao kako je smisao umjetnosti u tomu da razara sve sisteme.
Mislim da paradoks koji se tu naizgled pojavljuje više proizlazi iz načina na koji mi ljudi gledamo jedni na druge: sam Kristl pokušava objasniti da on nije anarhist, jer je anarhizam opet neki sistem, a on je protiv sistema. On ne bi htio pripadati sistemski nekom svjetonazoru, nego je u potrazi za svojim ja. I u tomu ja vidim njegovu veliku bliskost baš s tim mojim "katoličkim pedigreom": mimo sustava i predrasuda Krist ide u susret čovjeku, oslobađanju osobe – i za mene osobno, to je suština kršćanstva; sloboda koju je Isus, a zatim i kršćanstvo donijelo – to je upravo to suprotstavljanje farizejima, ljudima koji su se slijepo držali zakona i nisu shvatili da su vjera i život nešto sasvim drugo, a ne ideološko, nacionalno ili određivanje po bilo kom drugom ključu. Bit je u odnosu prema Bogu, sebi i prema bližnjemu. Sigurno je da ima razlika između Kristla i mojih razmišljanja, ali, mislim da u konačnici, s dvije različite strane svijeta, nazirem susret.
Što je to što je Kristla toliko dugo i tako temeljito izgnalo iz Hrvatske da se on očito, i sada, nakon svoje smrti, teško i (pre)sporo vraća natrag?
Radilo se o razilaženju sa sustavom u koji je on uložio sve svoje ideale, svoju vjeru i život: on se istinski povjerio tom novom životu, novom svijetu koji je bio uvjeren da će graditi nakon završetka 2. svjetskog rata. Razočaranje tim svijetom vrlo je razvidno iz spomenute knjige, ali i iz jednog do sad neobjavljenog kazališnog komada.
Što se našeg odnosa prema njemu tiče – Kristl je naprosto prešućen, sustavno je ovdje bio ekskomuniciran 40 godina, osim za one koji su ga osobno poznavali ili su se bavili tim područjem. U knjizi "Umjetnik otpora", u fusnoti se navodi citat Ante Peterlića koji daje primjer kako su Kristlovi uspjesi u inozemstvu prešućivani. Meni se čini da se mi još nismo u dovoljnoj mjeri suočili s brojnim posljedicama tog pedesetgodišnjeg kontroliranog sustava.
Mislite li da Kristl u Njemačkoj i drugdje nije morao raditi kompromise?
I tamo se susretao s poteškoćama, ali mislim da ih on nije činio. Neki zlonamjernici predbacivali su mu da je baš to postalo njegov sustav, nastojanje da nikada ne pripadne nekom sustavu; tvrdili su da to već graniči s nečim što traži svrhu u samom odbijanju. Ali, on je bio dosljedan: vrlo je brzo reagirao i na devijacije njemačkog novog vala čijim korijene pripada. Kad je vidio da opet novac uzima stvari pod svoje, vrlo je brzo filmom odgovorio na to, a onda je promijenio medij. On je stalno mijenjao medije, tražio je način da svoju misao i svoj život ne usustavi kroz djelo. Kristl i sam u jednom trenutku kaže: "znam jedino da sam pokazal problem".
Gdje Vi vidite uzroke današnjeg guranja umjetnosti i kuture na marginu?
Sadašnjost je uvijek rezultat nekih silnica iz prošlosti. Veliki dio problema koji se tiču kulture dijelimo globalnom situacijom, ali imamo i specifične poteškoće koje proizlaze iz pitanja identiteta – to su stvari koje tiču odnosa prema tradiciji, prema jeziku … Ima puno tih vrlo važnih, temeljnih segmenata kulture o kojima je kod nas još uvijek problematično slobodno razgovarati a da se začas nešto od vašeg mišljenja ne počne ideološki promatrati i svrstavati ovamo ili onamo.
Koliko su sami umjetnici odgovorni za to stanje?
Mislim da se mi tu još uvijek krećemo u nekom živom blatu, prečacima povijesti dospjeli smo s rasutom baštinom u vrijeme u kojemu je ionako teško uspostaviti temelje, vrijednosti, jer je u ovom postmodernom vremenu sve izrelativizirano. Tako da svaki angažman, vrijednosni stav, sagledan s globalne ili astralne perspektive, naizgled lako gubi smisao, to smo već prošli; sve je prokazano kao nešto što čovjeka samo sputava. I samu komunikaciju doveli smo u pitanje, kako onda stvoriti uopće stvoriti pretpostavke za susret, za začinjanje kulture. Mislim da su nam zakržljala ticala duha, za poetično: zbog siline posrednika, medijskih prometala, usukao se osjećaj za prostor duha, jedine prave naše postojbine koja isto ima svoj prostor i vrijeme, i to prostor i vrijeme kojemu je čovjek autor.
Mislite dakle da je nužno na ovim prostorima ponovno začeti kulturu?
Tu se možemo vratiti na Kristla: kultura, umjetnost je začinjanje, uvijek i svugdje iznova. Ali pritom ne mislim toliko na pravce i novosti, koliko na začinjanje sebe, stvaranje sebe kroz kulturu i umjetnost. Kultura nije prateći sadržaj, ures životu, ona je suštinska djelatnost kroz koju krčimo put k čovjeku u sebi. Tražimo i začinjemo uvijek iznova ljudsko u sebi, jer ono tako lako zadrijema ili posustane.Postane kako bi Kristl rekao instinkt, mehanika – a to više nije čovjek.
Objavljeno
