Kritika Iva Starac trenutno pohađa diplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ima 27 godina i živi na tri adrese – u Bakru, u kojem je odrasla, Rijeci i Zagrebu. Ljetos je izlagala u Galeriji Kortil u Rijeci u sklopu Neizvjesne izložbe, čiji je cilj bio prikazati neizvjesnost života tijekom pandemije. Ivin rad, savršen za tu priliku, oslikavao je naizgled pust grad utopljen u svjetlu i sjenama. Za Ivu inspiracija je samo na korak dalje od njezina stana, a iz svakodnevnih prostora, pojava ili situacija na platnu stvara nova značenja obogaćena subjektivnim doživljajima.
KP: Kada si počela slikati i kada si shvatila da želiš postati umjetnica?
Ne bih točno mogla odrediti vrijeme kad sam počela slikati budući da crtam od rane mladosti. U trenutku kad sam postala svjesna sebe, umjetnost je već bila dio moje ličnosti. Stoga je odabir moje profesije bio neupitan, u vrtićkoj sam dobi odlučila da želim pohađati likovnu akademiju i postati umjetnica. Iako kao dijete ne razmišljaš o tome kao o karijeri, nego o kreativnom stvaranju kao o normalnom dijelu svog dana.
KP: Koje teme su ti u slikanju najzanimljivije i koje prizore najviše slikaš?
Prije svega, u radu sam fascinirana prirodom i složenim načinom percepcije stvarnosti, odnosno manjkom sposobnosti da percipiramo stvarnost u njezinoj punini, radi čega naginjem sugestivnom načinu prikaza. Kroz slikarstvo živim, osjećam kao da je ono produžetak mene i bez njega bi bilo kao da mi nedostaje osjetilo njuha ili dodira, a ponajviše sposobnost govora. Za mene bi to bilo jednako životu u mraku. Prema tome ne bih mogla reći da imam najdražu temu, već su to skupovi doživljaja koje kategoriziram, no definitivno mogu reći da u mom radu prevladavaju pejzaži i vedute.
KP: S kojim sve medijima radiš? S kojim radiš najviše?
Najviše radim u akrilu. Praktičan je zato što se brzo suši i pristupačne je cijene. Meni to odgovara jer sam perfekcionistica, volim prepravljati i preslikavati radove. To mi je uobičajen postupak i često rad preslikavam mnogo puta. Planiram početi više raditi s uljem jer slici pridodaje puno više dubine nego neke druge tehnike. Također, ulje mi možda uspije izgraditi i strpljenje jer zahtijeva duži rad, dok se s akrilom radi vrlo brzo. Osim navedenog, radim i u akvarelu. On pak ne dopušta potpunu kontrolu, nešto čega se teško riješiti, ali puno znači za kreativnost. Ujedno udovoljava mojoj nježnoj strani koja voli meke pejzaže i ambijente.
KP: Na koji način dobivaš inspiraciju?
Kao mala sam si često govorila: “Nemoj zaboraviti ovaj osjećaj – zaljubljenost u svijet oko sebe”. Mislim da je to srž inspiracije. Dok aktivno promatramo, nemoguće je ne biti pokrenut svijetom oko sebe. Recimo, spomenula sam da živim u Bakru, vrlo malom gradiću na obali. Postojalo je vrijeme kada u njemu nisam vidjela ništa vrijedno slikanja, a problem je zapravo bio u meni. Kako sam se mijenjala, tako sam u Bakru pronalazila sve više inspiracije. Isto je i s ljudima, što ih dublje upoznajemo, to nam bivaju ljepši, iako se oni fizički ne mijenjaju. Mijenjanjem sebe mijenjamo svoju okolinu. Rekla bih da je najjači okidač za inspiraciju znatiželja, koja potiče pitanja, traži nove kutove gledanja i time generira privatan dijalog između promatrača i promatranog. Na kraju, to je upravo ono što umjetnost jest za mene – čin transformacije.
KP: Opiši mi svoju slikarsku rutinu.
Rutina mi je strašna riječ jer podrazumijeva nepromjenjivost i strukturu. Za kreativan je rad bitno ne forsirati se i uzeti pauzu ako ne ide. Cijenim trenutke pauze jer mi omogućuju da dodatno upoznam subjekt koji obrađujem. Iako za mene zapravo nema odmora i nikada mi nije dosadno jer konstantno slikam u glavi, čak i u snovima, što je još jedan dobar način komuniciranja s podsvjesnim. Nakon što sam u glavi napravila cijelu sliku od prvog do posljednjeg poteza, tada nacrtam skicu, više kao podsjetnik na temelju kojega ću kasnije slikati, nego kao početak razrade slike. Ne volim koristiti reference, tj. ne slikam na temelju tuđih fotografija, već svojih vlastitih koje fotkam u šetnjama. To mi omogućuje osobni doživljaj prostora, subjekta slike i različitih kutova gledanja, što zajedno sa svojom memorijskom slikom spajam u novonastalu scenu.
KP: Što pokušavaš postići radovima? Što želiš da ljudi pomisle kada vide tvoje radove?
Nemam konkretnu agendu koju želim postići radovima, barem ne zasada. Trenutno samo želim slikati bez previše konceptualiziranja. Uživam u procesu stvaranja. Slika je za mene oaza, prozor u zbilju duše, prema tome nadam se da ljudi u mojim slikama pronalaze mir i vide dio sebe te da slike stoje kao podsjetnik na ono ljudsko u nama, imaginaciju i znatiželju.
KP: Što ti je najdraže kod umjetnosti?
To što pomoću umjetnosti mogu istraživati znanost, matematiku, antropologiju, sociologiju itd. Kroz umjetnost se mogu baviti svim zanimanjima. Umjetnost nema granica, nema konstantnu formu i strukturu, već se mijenja i uči sama na sebi. Tako nam omogućuje promatranje iz trećeg lica i prostor za odmak i refleksiju.
KP: Tko su ti glavni uzori u umjetnosti? Imaš li najdražeg umjetnika_icu?
Divim se zapravo svakome tko se može izraziti na ‘svoj’ način. Kroz druge pronalazim svoju inspiraciju, i to ne mora biti slikarstvo, već npr. glazba ili film. Uz to, u umjetnosti drugih privlači me više određena suprotnost od onoga što ja radim, nešto što nije toliko glasno u izričaju bojom, već ima neku drugu, mirniju i tišu kvalitetu. Eh, sad, više povijesnoumjetnički odgovor bi bio: najviše volim tonalizam i tonaliste, primarno zato što su vezani za pejzaž.
Najdraži slikar mi je Miljenko Stančić. Najviše osjećam povezanost upravo s njegovim radom. Njegova djela diraju moju mračnu stranu i tako osvjetljuju neke zatomljene dijelove moje ličnosti.
KP: Tko ti je dao najbolji savjet u vezi stvaralaštva, tj. umjetnosti?
Ne sjećam se tko je to rekao, moja majka, ja ili netko treći, ali riječi „Slikaj kao ti“ ću upotrijebiti kao odgovor na ovo pitanje. To znači da se ne treba previše tražiti u načinu izražavanja, jer stil će sam proizaći iz tvog rada i učenja.
KP: Što te najviše ljuti u radu, a što veseli?
Kad slučajno nešto prevrnem i nastane nered, to me ljuti. Ali zapravo dok radim ne osjećam ljutnju zbog posebnog odnosa sa slikom, koji se može nazvati dijalogom. Ili postavim pitanje pa slika odgovori, ili slika postavi pitanje pa odgovorim. Gledam na sliku kao problematiku ili zagonetku, pa prema tome i igru. Zato ne mogu osjećati ljutnju u radu. Veseli me osjećaj da sam na dobrom putu tijekom procesa nastajanja slike. Taj je proces privatan događaj. Ljudi uglavnom vide završenu sliku. Čak i da netko drugi prisustvuje stvaranju rada, ne može sasvim vidjeti dio osobe koja stvara i koja se izražava. Ta intimna povezanost sa svojom slikom je jako lijep osjećaj.
KP: Sanjariš li o nekom velikom projektu u budućnosti?
San mi je da izlažem slike u nekom gradskom parku, gdje ljudi tijekom šetnje mogu slučajno naići na moje radove skrivene u kutevima parka i da mogu reći: “Wow, nisam ovo očekivao ovdje”. Bilo bi naročito zanimljivo napraviti takvu izložbu tijekom večeri, kada bi ljudi naišli na osvijetljene radove u noći parka. To bi bio dobar projekt, naravno u institucionalnim okvirima, isto kao što se radi unutar galerije, ali da se jedan vanjski prostor preobrazi u izložbeni prostor, barem na neko vrijeme.
KP: Koji ti je profesionalni cilj?
Kada govorimo baš o najvećim snovima, htjela bih objediniti život i umjetnost. To znači da bi kuća u kojoj živim bila izgrađena “mojim rukama”, da imam komad zemlje koju obrađujem, da je u svakom detalju mog života unesen dah umjetnosti. Sve bi bilo izrađeno rukom: posuđe, pločice, stolovi i stolci, do slike kao šlaga na torti takvog života. Također, voljela bih organizirati neki oblik komune gdje bi umjetnici mogli dolaziti i raditi na svojim projektima.
Objavljeno
