Intervju Razgovarala: Antonija Letinić
Tirana + Edi Rama = Tirama. Tim spojem je nastalo novo, nazovimo kuloarsko ime, glavnog grada Albanije. Nama gotovo susjedna zemlja, barem gledano iz perspektive ex-jugoslavenskih granica, zahvaljujući gradonačelniku glavnog grada, likovnom umjetniku Ediju Rami postala je case–study u međunarodnim krugovima. Njegov čin bojanja fasada i preoblikovanja urbanog krajolika intenzivnim bojama svjetski je fenomen i primjer velikog učinka minimalnim sredstvima.
Prezentacija transformacije urbanog krajolika tog grada šarmantan je, u pop duhu, zaključak filozofskim i teorijskim diskursom nabijene konferencije. Dramaturški mudro smišljeno podizanje noge s gasa i pogled u svjetlije primjere nakon strelovitih problematskih diskusija u vrijeme opće krize i globalnih društvenih mijena.
KP: Za pretpostaviti je da su vam već dozlogrdila pitanja o bojenju fasada, no upravo je to ono čim je taj grad stekao svjetsku slavu. Možete li objasniti korijene te ideje? Otkud ona potječe?
ER: Bojanje zgrada nije bio umjetnički već politički čin. Izgnati očaj, tugu iz sivog i sumornog grada. Očekivanja su bila pregolema, a budžet nula zarez nešto. Grad nije bio samo siv, bio je potpuno uništen, a javni prostor je bio prostor otimanja na kojem je svatko mogao što je htio. Bio je to grad bez ijednog kvadratnog metra zelene površine, s parkovima u kojima su nikle bespravne zgrade, javna je rasvjeta tada brojala samo 78 valjanih uličnih svjetiljki. U prvih sto dana iznijeli smo 9 000 tona smeća koje je u oblicima brda stajalo uokolo.
Očekivanja su bila velika pa smo započeli s čišćenjem i bojenjem fasada, a kasnije smo srušili tisuće bespravnih objekata, vratili gradu neke javne prostore i zelenilo, posadili smo tisuće stabala. Ofarbali smo prvu zgradu nezamislivo intenzivnom narančastom bojom. Ljudi su gledali zgradu i vrištali. To je postala tema u medijima i u javnosti, i tada se po prvi puta govorilo o nečem drugom, a da to nisu mogućnosti bijega iz zemlje, ugovoreni brakovi radi papira i slično.
Ljudi su različito reagirali, neki su bili suglasni, neki su se protivili, no postepeno su i oni koji su bili protiv postali zagovornici toga.
KP: Što su godine rigidnog komunizma, a zatim i godine anarhije koje su uslijedile nakon toga učinile za mentalnu sliku društva?
ER: Komunizam je uništio mnoge aspekte društva, a možda je najviše štete napravio kada je uništio sadržaj nekih ključnih pojmova kao što su kolektivna odgovornost, pripadnost gradu ili državi, solidarnost – komunisti su te riječi nesmiljeno upotrebljavali i sasvim im oduzeli značenje, a one su temeljni pojmovi funkcionalne zajednice i bez njih doista ništa ne možete postići.
Komunizam je također uništio odnos ljudi s prostorom u kojem žive, čak i s prirodom, jer se to u komunizmu doživljavalo kao neprijateljevo bogatstvo, a ne kao dio zajedničke svojine. Pa su godine anarhije koje su uslijedile, predstavljale godine osvete. U nedostatku pojmova kojima bi se izrazio, bilo je teško iskomunicirati potrebu da se tako nešto ne treba činiti. Iznova izgraditi zdraviji oblik prethodno proigranog zajedništva bio je najveći izazov postkomunizma.
KP: Kultura i kulturne institucije u Albaniji bile su na rubu iščezavanja krajem prošlog stoljeća. U kakvom ste ih stanju zatekli kad ste stupili na mjesto ministra?
ER: Bilo je to vrijeme kada su prilike u zemlji bile složene sa svih društvenih aspekata, i ekonomskog, i socijalnog i političkog. Bilo je to vrijeme u kojem ima malo mjesta za kulturu kao organiziranu strukturu, i njoj potrebnu infrastrukturu. Mnoge je stvari trebalo tek uspostaviti. I pokušao sam to s vrlo malo sredstava, s gotovo nikakvom financijskom podrškom, budžetom koji gotovo nije postojao, ali s puno strasti i nekim efektnim idejama. Kulturne institucije su i dalje u dosta lošem stanju. Boljem no prije, no i dalje je sve to slabo. Ustanovili smo godišnju izložbu vizualnih umjetnosti, Bienale suvremene umjetnosti, Međunarodni operni festival, Festivale kratkog i dokumentarnog filma, i preuredili odnos prema baštini, vlastitom povijesnom naslijeđu i povijesnim prostorima. Bio je to kratak period. Na poziciji ministra kulture bio sam samo godinu i pol prije nego sam postao gradonačelnikom Tirane, no mislim da smo pokrenuli neke krucijalne reforme u kulturi.
KP: Kakva je nezavisna kulturna scena u Albaniji danas?
ER: Nezavisna kultura je također slaba i slabo razvijena. Tu nastaje nekoliko kvalitetnih radova i gomila smeća. No to što vrijedi ujedno su i međunarodno priznati autori. Suradnja između institucija i nezavisne kulturne proizvodnje postoji, no niti jedni niti drugi nisu dovoljno kvalitetni niti snažni.
KP: Ovdje se trenutno intenzivno radi na osvještavanju građanske participacije, civilnog društva i važnosti njezinog djelovanja. Ti impulsi primarno stižu od strane nezavisnih organizacija. Kakvo je stanje po tim pitanjima u Albaniji?
ER: Naravno da je potrebno poticati građansko uključivanje, na tome treba konstantno raditi, no nemojte misliti da je u Zapadnoj Europi bolje. Ovo što se kod vas događa izrazito je snažno i intenzivno, rezonantno, i nemojte misliti da je išta manje snažno od onoga što se događa u Rimu, dapače moglo bi se reći da je puno dinamičnije i intenzivnije. U Albaniji su takve inicijative tek u začecima.
KP: Još je jedan fenomen specifičan za Albaniju – to su brojni betonski bunkeri, njih oko 600 000 sagrađenih u vrijeme Envera Hoxhe. Što je danas s njima? U kolikoj mjeri su opstali? Postoji li možda nekakav plan prenamijene tih prostora?
ER: Da, njih je zaista bilo mnoštvo i oni danas nestaju jer ih ljudi na čijoj zemlji se nalaze uklanjaju, tako da ih je već danas bitno manje, no ne postoje nikakvi planovi za njih, oni će naprosto nestati.
KP: I za kraj, da se vratimo samo na trenutak vašeg izbora – likovni umjetnik koji ulazi u svijet politike. Otkuda stiže poriv za takav prevrat? Odluku?
ER: Da, ja jesam likovni umjetnik, no u nekom trenutku sam osjetio da bih možda mogao biti korisniji ako djelujem politički nego maljajući boje po platnu. Prihvatio sam mjesto ministra kulture i bio dijelom vlade koja je uz sav bijes različitih piramida moći gledala unaprijed s teškim zadatkom da nakon sloma 1997. uspostavi novi početak i neki vid normalnosti. Bilo je to vrijeme apsolutnog očaja, užasa koji je nastao pri suočavanju s onim što smo zatekli. Ja sam samo slijedio svoj instinkt.
Pročitajte razgovore s Borisom Budenom i Brianom Holmesom.
Objavljeno
Objavljeno
