Intervju Razgovarala: Antonija Letinić
Neil Smith, profesor antropologije i geografije na Gradskom sveučilištu New York (CUNY), svoj teorijski rad fokusira na pitanja neujednačenog razvoja i politika razvoja prostora, a pristupa im kroz sociološke teorije, političku ekonomiju i marksizam. Predavanjem kojim je otvorio konferenciju “Poprišta neoliberalizma” problemski je ukazao na trenutna previranja u društvu. Unatoč smrti neoliberalizma, on je i dalje dominantan, a ovakvu dijagnozu potkrijepio je usporedbom sa zmijom koja, i nakon što joj odrežemo glavu i dalje ujeda jer joj je živčani sustav još uvijek aktivan. Upozorio je i na promjene na globalnoj karti svijeta do kojih polako dolazi sa završetkom neoliberalnog uređenja te se osvrnuo na moguće opasnosti povratka na određene rigidnije oblike društvenog uređenja.
KP: Oblikovanje gradova i njihov razvoj u posljednjim desetljećima oslikavaju termini kao što su gentrifikacija, neliberalni grad, revanšističko društvo ili pak kreativni grad. Kako biste definirali ove termine?
N.S.: Gentrifikacija – prije četrdesetak godina kada je termin skovan označavao je rehabilitaciju individualnih kuća. Visoka srednja klasa, pojedinci, pa čak i profesionalci, otvorili su protok bankovnog kapitala. Oni su imali dovoljno novaca za sebe te su davali pozajmice i kredite onima kojima ih banke ne bi ustupile. Danas se taj proces dramatično izmijenio. Mislim da se gentrifikacija u stvari pretvorila u klasno preuzimanje grada. Puno je sveobuhvatnija, puno sistematičnija, generalizirajuća. Više se ne radi se o rehabilitaciji, već o gradnji konda, oblikovanju pejzaža za ugodno provođenje slobodnog vremena. No, sve to stremi izmještanju radničke klase iz određenih dijelova grada i njihovom zamjenom visokom srednjom klasom. Ponekad gentrifikacija može uključivati industrijske zone. Ne radi se o tehničkom izmještanju, no u konačnici će to potaknuti proces u kojem će do toga neminovno doći.
Neoliberalni grad – Neoliberalni grad definiran je time tko ima pravo na korištenje grada, tko ima 
pravo što činiti u njemu, tko raspolaže kojim prostorima, a to se postiže uspostavljanjem pravila između operatora privatnog tržišta i države, a prema tim pravilima dirigira se gradom. To je u stvari ekonomsko pravilo koje tjera tržište da se bavi društvenim radom. Ekonomsko postaje stvar društvenog i u tome je ključna izjava Margaret Tucker koja kaže da društvo ne postoji. Ekonomsko rastapa društvenu odgovornost i društvenu mogućnost da donosi odluke drugačije od onih nametnutih tržištem, i to je bit neoliberalizma.
Revanšističko društvo – pojam potječe iz francuskog jezika, iz Francuske 19. stoljeća kada se formirala grupa ekstremnih nacionalista koji su se protivili prihvaćanju liberalizma što su činili na nekoliko načina. Revanche bi se moglo prevesti s francuskog kao osveta, no sada je to istodobno i više od same osvete, to je i reakcionaran politički pokušaj. Tako da revanšizam u sebi objedinjuje osvetu i reakcionaran politički pokušaj što predstavlja borbu protiv imigranata, imigracijskih radnika. To je klasni projekt kroz koji se pokušava vratiti grad. Tu možete vidjeti jasnu liniju između gentrifikacije, neoliberalizma i revanšizma jer su to sve klasni projekti preuzimanja grada.
Koncept kreativnog grada mi nije nimalo drag. Autor ideje je Richard Florida, a njezin problem jest da kreativni grad implicira neku vrstu kreativne klase, klase ljudi koji su kreativni. Provedbom gentrifikacije uvodite kreativnu klasu, tako da je kreativni grad samo krinka za gentrifikaciju.
KP: S obzirom da su svi ovi procesi svojstveni neoliberalnim, kapitalističkim društvima, na koji bi se način oni mogli primijeniti na ovu regiju, pa i šire na post-socijalističke zemlje u kojima je proces tranzicije ka kapitalizmu krenuo u posljednja dva desetljeća?
N.S.: Proces gentrifikacije uočljiv je u nekolicini gradova Istočne Europe. Oni su nominalno bili pod socijalističkom upravom sve do kraja osamdesetih, no na primjer gentrifikacija Budimpešte započela je već ranih devedesetih. Slično se može ustvrditi za Moskvu i Prag. U razgovoru s ljudima ovdje te hodajući gradom, primijetio sam znakove gentrifikacije i u Zagrebu. Ovdje je to vrlo nedavna pojava, ali se ipak događa. U nekim knjigama moguće je pronaći tvrdnje da je proces, malih razmjera, ali ipak primjetan, postojao i prije 1989. Osamdesetih sam bio u Dubrovniku i bilo je jasno da se proces gentrifikacije tamo događa, potaknut turističkom industrijom. Isto kao što se događao u sjevernoeuropskim i američkim gradovima. Ili pak na Karipskim otocima gdje je proces gentrifikacije tijesno povezan s turizmom. To je vrlo neujednačeno, ovisi od grada do grada. Jedan od najzanimljivijih primjera je Kina. Tamo se dogodila snažna gentrifikacija u pripremama za Olimpijske igre. Mnogi gradovi koji su kasnije ušli u proces gentrifikacije imali su i mnogo snažnije iskustvo. New York je blagi primjer procesa u usporedbi s Londonom ili Šangajem. Što se pak Istočne Europe tiče, a tu ova nova kriza u mnogome komplicira stvari, jest pitanje hoće li se država uplesti u projekte masovne gentrifikacije. Dakle država je ta koja je bila mobilizirana u Kini. Komparativne slabosti američkih država i tržišta nekretnina jest da je to vrlo maleno tržište za gentrifikacijske procese. Isti je slučaj s Istočnom Europom ili onim što se smatralo Istočnom Europom. Društveni mehanizmi će spriječiti usporavanje gentrifikacijskih procesa, ali ih i učiniti manje drastičnima. Mislim da je to pitanje mentalnog stanja. Pitanje političkog pritiska dolazi od organiziranih grupa poput inicijativa „Pravo na grad“.
KP: Na predavanju ste se osvrnuli na organizacije koje se diljem svijeta okupljaju pod imenom “Pravo na grad”. Na kojim područjima su one angažirane te kako djeluju?
N.S.: Naše iskustvo s organizacijama “Pravo na grad” temelji se na čitavom nizu vrlo raznolikih grupa angažiranih u različitim sferama. Na primjer, grupa iz Brooklyna bavi se antigentrifikacijom. U svom djelovanju usmjereni su na zemljoposjednike, a za ukazivanje na njih primjenjuju vrlo specifične strategije. Druga grupa, koja djeluje u latinskoj četvrti u Istočnom Harlemu, zanimljiva je zbog toga što se bavi problemima imigracijskih politika, zatim uvjetima dominikanskih doseljenika, ali i ostalim manjinama u Harlemu, a istodobno su blisko povezani s Meksikom, sa Zapatistima na primjer. Pozvali su i ugostili nekoliko predstavnika zapatističke struje da predstave situaciju u Meksiku. Dakle, organizacije su vrlo raznolike, stanovanje je jedna od glavnih tema, no bave se i problemima zapošljavanja, zdravstvenog osiguranja, imigracije. Svaka grupa se organizira oko neke određene teme, a potom umrežavanjem stvaraju svojevrsne krovne organizacije.
KP: Djelovanje ovih organizacija ključno je za građansko sudjelovanje u daljnjem formiranju i razvoju gradova i urbanih krajolika. Koji su sve načini mobilizacije?
N.S.: Građansko sudjelovanje je moguće ostvariti na brojne načine. Favele u Brazilu, shanty naselja u Mumbaiju primjeri su načina na koje ljudi preuzimaju prostor i stvaraju ono što im je potrebno. Može se djelovati kroz državu, organiziranjem pritiska na državu, što je uvijek ograničeno, ali i nužno. Postoje tisuće načina na koje se mogu uključiti, ovisno o tome smjera li se pritisak vršiti na lokalnu ili na državnu vlast, na ovaj ili onaj način, to pak ovisi o kojim se bitkama radi te koje se bitke vode u određenom trenutku. Je li u pitanju otpad ili koja već vrsta zahtjeva. Ljude je moguće i nužno uključiti u proces i osvijestiti u njima potrebu da preuzmu odgovornost za mjesto na kojem žive. A to ovisi o aktualnoj situaciji u mjestu gdje se proces događa.
KP: Kako biste definirali novi militarizam?
N. S.: Općenito govoreći radi se o militarizaciji društvene kontrole grada i to funkcionira na različitim mjestima. Društvena kontrola je oduvijek bila izravno militarizirana. 1968. ulice su bile militarizirane. No, ono što se događa sada, osobito s tim takozvanim ratom protiv terora (kojeg od milja volim zvati rat iz pogreške – dakle war on terror vidim kao war of error), jest pravo naglašavanje političkog nadzora, političke kontrole domova. Za nas u New Yorku, postoji nacionalna garda koja je militarizirana policija. Ona je sada dio sigurnosnog aparata na ulicama. Policija se militarizirala odgovarajući na takozvane prijetnje terorističkih napada, izvodili su ekstenzivne i nagle operacije u gradu s tridesetak policijskih automobila koji su zaustavljali promet. U svim dijelovima grada naprosto bi zaustavili promet kad bi izvodili akcije. To su bile samo vježbe. Isto je i u Britaniji, po aerodromima policija rutinski šeta sa strojnicama, postoji razlika između vojne i ulične policije, no meni je svejedno jeste li civilni ili vojni policajac ako imate strojnicu. Koncentracija nadzornih kamera u Londonu također je svojevrsni primjer militarizacije grada. To može odvesti u različitim pravcima. Što ovisi o državnoj politici.
KP: Kako vas se dojmio Zagreb u kontekstu svih ovih pojava?
N.S.: Ono što me iznenadilo jest vrlo živa politička scena. Ne znam s čim bih to usporedio u prošlosti. Ne znam radi li se o političkoj sceni koja raste ili se povlači. Ovaj događaj ovdje na primjer, bilo je više od 200 ljudi na predavanju. To je energija koja se okuplja oko određenih političkih pitanja. I to su uglavnom mladi ljudi, vrlo mlada grupa, vrlo energična što obećava. Imate vrlo živ centar grada, mnogo toga se događa u političkom, kulturnom i umjetničkom smislu što je fascinantno. Ovakvu vibrantnu energiju i situaciju nisam dugo osjetio što je zaista iznenađujuće, u pozitivnom smislu.
Ukoliko još uvijek niste pročitali Kulturpunktove razgovore s govornicima konferencije «Poprište neoliberalizma» sada je vrijeme da to i učinite. Edi Rama, Brian Holmes i Boris Buden govore o današnjem društvu te njegovim političkim, ekonomskim, umjetničkim i drugim fenomenima.
Objavljeno
Objavljeno
