Intervju Razgovarala: Antonija Letinić
Brian Holmes, teoretičar, publicist i prevoditelj, autor je knjiga Hijeroglifi budućnosti (Zagreb, 2002.) i Oslobađanje kolektivnih fantoma (New York, 2008.). Živi na relaciji Chicago – Pariz, a posljednjih godina suorganizirao je niz seminara s njujorškim kolektivom 16 Beaver Group pod naslovom Tektonski pomaci, baveći se pitanjima geopolitike i geopoetike. Zagreb je posjetio nekoliko puta kao gost kustoskog kolektiva WHW. U sklopu Operacije:grad održao je predavanje naslovljeno Megagentrifikacija: ograničenja urbane paradigme.
KP: Ova konferencija, kako i sam njezin naslov podvlači, bavila se neoliberalnom stvarnošću. Već mjesecima mediji nas zasipaju krizom koja polagano, ali sigurno zahvaća svijet. Gotovo svi predavači upozorili su da ova kriza obilježava smrt neoliberalizma. Kako vi gledate na to?
BH: Ekonomski poredak kojeg nazivamo neoliberalizmom, godinama je usavršavao sustav izvlaćenja novca od ljudi. Zadivljujuća u tome jest činjenica da oni koji su to činili od samog početka, sada u samom klimaksu te situacije, kada je većina novca već generirana na tržištu dionica, čine to još i više. To bi trebalo šokirati svakoga jer svi smo odrasli u nekoj verziji demokracije; ona za nas još uvijek predstavlja veliku stvar, veliko obećanje. I kada vidite da ljudi na najvišem vrhu društva u stvari treniraju svoju privilegiju da kradu, zaprepastite se. Legitimitet neoliberalizma možda jest završen, održivost njegove ideologije možda zaista i jest gotova, no sistem izvlačenja novca nije. To je nekakav zombi sistem koji je u ovom vremenu, u ovoj vrsti krize, još i opasniji nego ikada.
KP: Često se povlačila usporedba s krizom tridesetih godina prošloga stoljeća.
BH: Da, čini se da je trenutna kreditna kriza puno veća od ijedne koja se događala još tamo od 1929. godine. Društvo je formirano u skladu s mogućnošću da se lako stigne do novca i do pozajmica što je strukturiralo načine na koje se ljudi ponašaju. Ne mislim pritom samo na to kako se gradovi razvijaju, koje se zgrade i prometnice grade, na sve ono što nazivamo kapitalnim projektima, izrazito skupim investicijama. Primjerice, ako ste prije šest mjeseci željeli kupiti auto u Hrvatskoj, jednostavno biste otišli do agencije i u zamjenu za potpis dobili ključeve. Ako vam se prohtjelo otvoriti dućan ili ste poželjeli otići na putovanje, mogli ste naprosto odnijeti papire o vlasništvu nad kućom u tu istu agenciju i zauzvrat dobiti novac za polovinu vrijednosti.
Tako je oblikovan svaki aspekt života, od svakodnevnice preko poslovnih poduhvata do ponašanja gradske i državne uprave. Sve je utvrđeno dostupnošću kredita, no iako se čini da je ta strategija na izmaku, banke će i dalje tražiti te stvari koje su im obećane potpisom, bilo da ste pojedinac ili država. U tom trenutku, društvo će se naprosto zaustaviti jer više nitko neće moći plaćati. To je po meni najvjerojatniji ishod. Zato se mora dogoditi neki transfer moći. Moć će iz ruku ljudi kojima ste do sada ostavljali svoje potpise, morati preći na neke druge ljude u nekim drugim uredima, ljude koji će biti u stanju proglasiti kraj svemu onome što je donedavno bilo normalno, legalno i obavezno za svakoga. To može učiniti jedino Vlada. Jedino intervencija Vlade može dovesti do velikih promjena o kojima vi na Balkanu, za razliku od nas, znate mnogo. Naime, mi u Sjedinjenim Američkim Državama takvih promjena nismo imali još od krize tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Naš sustav je bio prilično stabilan tijekom svih tih godina i zato bi za nas to bila velika promjena.
KP: Želite reći kako smo mi na takve prevrate već navikli…
BH: Poznat mi je vaš smisao za humor. Imao sam tijekom svojih prijašnjih posjeta priliku razgovarati s ljudima koji su mi objašnjavali kako su ušteđevine njihovih roditelja preko noći postajale gotovo bezvrijedne. To su velike stvari, ne bih nikome poželio da mu se takvo nešto dogodi.
KP: I Boris Buden, i Neil Smith, a donekle i vi, povlačeći paralelu s krizom tridesetih godina, više ili manje implicitno aludirate na mogućnost fašizacije. Je li ona moguća u doba suvremenog, globalnog društva?
BH: Ono čega se bojim nije povratak na ishode krize tridesetih godina. Mislim da se ratovi među europskim, preciznije srednje-europskim zemljama više neće dogoditi, to nije realan ishod. Korištenje dobrog, starog europskog rasizma za generiranje strastvene političke retorike mi se čini izglednijim. Pokušat će se okriviti nekoga na svakodnevnoj razini, u njega će se uperiti prst.
To je puka glupost stare retorike o pripadnosti ljudi na temelju jezičnosti i tradicije. Većina današnjih zemalja konstituirana je na protočnosti ljudi koji dolaze iz daleka. Ako pogledate nekoliko generacija unazad može se vrlo lako pokazati da ipak niste toliko Hrvat, Francuz ili Nijemac koliko vam se čini.
Meni se to čini prijezira vrijednim i pojava tih retorika diljem zemalja Zapadne Europe za njih su same najveća opasnost. Stranci u njih migriraju kako bi radili poslove koje drugi ne žele raditi pokušavajući na taj način izgraditi novi život za sebe i svoje obitelji. To nije ništa drugo doli puka ljudska potreba ne samo za preživljavanjem, nego i za napredovanjem.
Ljudi mogu sami iznaći način kako prebroditi krizu, konstruirati svoja vlastita rješenja za probleme. No, za to vam je potrebna dobra volja da se dokine potraga za krivcima i okrene se mogućnostima stvaranja što pravednijeg društva koje će eliminirati predatorsko ponašanje i demonizirajuću retoriku. To je po mom mišljenju ključno za Zapadnu Europu. Što se pak bivših istočnih zemalja tiče, ne poznajem dobro njihova društva pa mi je teško o njima govoriti.
KP: Kako mislite da ova kriza može utjecati na umjetničku i kulturnu produkciju?
BH: Mislim da će utjecati jako pozitivno. Danas se, naime, događaju vrlo zanimljive promjene u samom poimanju umjetničke i kulturne produkcije. Ta se promjena posljednjih godina brka s pojavom i širenjem medija kao velikog tržišta, multimedije i kompjuterskih tehnologija. Čini se da danas možete dobro zaraditi na ljudskoj potrebi za komunikacijom i međusobnom suradnjom.
No, ono što se događa na dubljoj razini jest upravo ta želja za komunikacijom. Mnogi oblici umjetnosti prolaze kroz promjene, svojevrsnu metamorfozu koja ih pretvara u živuće umjetnosti, umjetnosti koje su u nastajanju između određenih atmosfera, procesa zajedničkog rada, događaja poput ovog. Te su stvari daleko zanimljivije od odlaska u muzej i razgledavanja slika, ili pak sjedenja na koncertu i slušanja nečije izvedbe nečijeg tuđeg djela. Ovakav način rada može ići puno dalje, zamijeniti prenapuhano tržište umjetnina, koje u Hrvatskoj možda i nije toliko važno ni veliko, ali je bitno u zemljama poput Francuske ili u gradovima poput New Yorka gdje se okupljaju ti besramno bogati ljudi i formiraju neki u suštini irelevantan ukus. To oduzima prostor puno zanimljivijim praksama koje imaju puno više veze sa svakodnevnim životom.
KP: Umjetnost sve više i više napušta zatvoreni prostor i mjesta uobičajeno viđena za njezinu prezentaciju, često se koristi i javnim prostorima. Kako vidite ulogu javnih prostora u budućnosti?
BH: U vrijeme krize javnih je prostora sve više i više jer za privatizaciju prostora potreban je novac. Potreban vam je novac kojim biste ljudima platili da ga čuvaju i da ga pune. No, u krizi ti se privatizirani prostori prazne, prazne se trgovine, ljudi više nemaju novaca da bi sudjelovali u svemu tome. To u najgorem slučaju znači oskudicu, ali u najboljem slučaju, javni prostor znači prostor u kojem se mogu raditi neke stvari. Taj prostor mogu koristiti ljudi koji inače ne bi imali novaca da to čine u nekim drugim situacijama. Stoga mislim da se situacija može popraviti i za neke koncentriranije oblike umjetnosti.
Ljudi žele čitati zanimljive knjige, slušati glazbu. No, morate se zapitati odakle ta želja dolazi. Dolazi li ona iz svojevrsne ugode i luksuza, bogatih restorana i skupih klubova, današnjeg jet seta? Ako pogledate kulturu koja nastaje u posljednjih dvadeset godina i atmosferu u kojoj nastaje, ne nailazite na remekdjela stvarana na ulaštenim barskim stolovima. Njih stvara iskustvo društva i rijetke ličnosti posvećene stvaraju koncentriranih umjetničkih djela koja mogu trajati stotinama godina. Takve ljude ne možete kupiti, oni moraju nastati iz fantastičnog životnog iskustva. Sustav koji sve pretvara u komociju koju se može prodati i kupiti ne potiče najdublje susrete, najveće bitke, najdivnije ili pak najtragičnije događaje koji stvaraju umjetnost.
Još je nekoliko sudionika konferencije “Poprište neoliberalizma” koja se dogodila u okviru manifestacija Operacija:grad 2008 progovorilo za Kulturpunkt.hr. Pročitajte razgovor s Edi Ramom te Borisom Budenom.
Objavljeno
Objavljeno
